Bergoglio ima mnogo više opasnih misli na pameti dok juri ispuniti svoj megalomanski “san” o “transformaciji svega, tako da se običaji Crkve, načini obavljanja stvari, vrijeme i raspored, jezik i struktura mogu prikladno kanalizirati za evangelizaciju današnjeg svijeta, umjesto skrbi za samoodržanje Crkve.” Ničemu tako trivijalnom kao što je samoodržanje Crkve – ili samom Bogu, što se toga tiče – ne može biti dopušteno da se miješa s apoteozom Bergoglijanizma.
Tako postoje glasine (temeljene na curenju iz Casa Santa Marta, koje imaju tendenciju da su točne) o novom sadržaju blockbustera kojega Bergoglio planira izbaciti prije svoga pada:
- neka vrsta ne-zaređenih “ženskih đakona”;
- Novus – Novus Ordo, u pripremi od strane tajnog povjerenstva, kojim bi se dopustio oblik međupričešćivanja s protestantima;
- preoblikovanje katoličkih župa u “ekumenske zajednice” koje ne bi vodili samo katolički, već i protestantski svećenici utemeljeno na teoriji da njihova služba posjeduje “djelomičnu” valjanost, kako Coccopalmerio sugerira na kraju razgovora sa Pentinom.
Poput brzog vlaka na oštrom zavoju Bergoglio Express je napustio tračnice. Sada, čak i znatan broj kardinala koji su počinili grešku glasovanja za njega na konklavi 2013. godine mogu vidjeti da kotači silaze s tračnica. Uz protivljenje i čak otvoreno ismijavanje Bergoglia koje se diže posvuda, Times of London, citirajući Antonia Soccia iz Il liberoa, izvještava u naslovnoj priči da je “Veliki dio kardinala koji su glasovali za njega vrlo zabrinut i kurija…koja je organizirala njegov izbor i koja ga je pratila do sada bez udaljavanja, kultivira ideju moralnog nagovaranja da ga uvjeri na odlazak u mirovinu… “
Socci primjećuje da je “Četiri godine nakon odreknuća Benedikta XVI. i dolaska Bergoglia na scenu, situacija u Katoličkoj crkvi postala eksplozivna, možda stvarno na rubu raskola, koji bi mogao biti još pogubniji od Luterovog, koji se danas rehabilitira od strane Bergoglijeve crkve … kardinali su zabrinuti da bi crkva kao institucija mogla biti razbijena. Postoje brojni neizravni načini na koje bi se pritisak [na ostavku] možda izvršio.”
To se ne će dogoditi. Bergoglio će se držati vlasti sve do svojeg posljednjeg daha. Kao što je jedan vatikanski insajder (koji preferira ostati anoniman) povjerio Timesu: “Dobar broj većine koja je glasala za Bergoglia 2013. požalila je svoju odluku, ali ja ne mislim da je moguće da članovi hijerarhije izvrše pritisak na papu da podnese ostavku. Oni koji ga poznaju znaju da će to biti beskorisno. [On] ima vrlo autoritarnu crtu. On neće dati ostavku sve dok ne završi svoje revolucionarne reforme, koje će prouzročiti ogromnu štetu.”
No, tu je povoljan razvoj u svemu ovome: priznanje da je Bergoglio izgubio kontrolu i da je, podsjetimo se Lawlerovih riječi, njegov pontifikat “postao opasnost za vjeru”, sada je dobro poznato u katoličkom mainstreamu. Neo-katolička refleksna obrana svake papinske riječi i djela (da ne bi tradicionalistička kritika inovacija Crkve nakon Drugog vatikanskog sabora bila na bilo koji način opravdana) više nije operativna, uz nekoliko besramnih iznimaka. Intelektualno poštenje cvjeta posvuda dok papa Bergoglio trlja lice Crkve u ružnoj stvarnosti onoga što je postkoncilska revolucija bila od početka: vrlo jednostavno, kraj katoličanstva, kad bi to bilo moguće.
Za protekle četiri godine, Bergoglio se mučio kako bi premostio jaz između ideje i stvarnosti o ovim završnim fazama revolucije. No, njegovo lukavo lažno učiteljstvo migova i klimanja, primjenjivanja kojegod i oboje, uporabe hiponima kako bi se prenijelo što misli dok istodobno održava najtanji stav uvjerljivog nijekanja, je razotkriveno u svojoj stvarnosti prijevarne zlouporabe papinske vlasti. Svatko zna da se ovo događa. Pitanje je: Što bismo trebali učiniti u vezi toga?
Kada povijesni trendovi dosegnu vrhunac – ono što povjesničari nazivaju “klimaks” – snažne reakcije uslijede. Ali Crkva nije tek ljudska institucija, koja isključivo vodi računa o ljudskim pokretima. Reakcija u ovom slučaju će se doista dogoditi na ljudskoj razini u obliku rastućeg otpora Bergoglijevom ludilu. Međutim beskonačno značajniji element reakcije doći će s visine, kroz intervenciju samog Neba kada se sve bude činilo izgubljenim. Zato nas Gospa od Dobrog Uspjeha uvjerava: “Da bi se iskušala vjera i pouzdanje pravednika, bit će prilika kada će se sve činiti izgubljenim i paraliziranim, to će onda biti sretni početak potpune obnove.”
U ovoj godini obljetnice ukazanja Gospe Fatimske, imamo dobar razlog za nadu da je naše nebesko spasenje blizu, čak i ako se trijumf Bezgrješnoga Srca pojavi usred ruševina vidljive Crkve. No, nakon svega, što su takve patnje u usporedbi s vječnom srećom koja nam je svima namijenjena, samo ako ustrajemo do kraja?
Christopher A. Ferrara
Incгedible points. Outstanding arguments. Keep
up the great work.