Bergogliov nečastivi rat protiv posvećujuće milosti 1 od 2

“Jer što vrijedi čovjeku ako stekne čitav svijet a izgubi dušu?” (Marko 8:36).

Razmatranje ovih Isusovih riječi trebalo bi biti dovoljno da svaku razumnu osobu uvjeri da učini sve što je moguće da spasi svoju dušu. I, naravno, takva će racionalna osoba htjeti znati što je potrebno za spašavanje svoje duše.

Kao što uči Katolička Crkva, moramo umrijeti u stanju posvećujuće milosti da bismo spasili svoje duše.

Osnove katoličke dogme dr. Ludwiga Ott-a navode nekoliko vjerodostojnih istina koje se odnose na posvećujuću milost, uključujući između ostalog:

U stanju izvornog grijeha čovjek je lišen posvećujuće milosti i svega što to podrazumijeva;

Posvećujuća milost posvećuje dušu;

Posvećujuća milost čini pravednika Božjim prijateljem;

Posvećujuća milost čini pravednika Božjim djetetom i daje mu pravo na nasljedstvo Neba;

Tri božanske ili teološke vrline vjere, nade i milosrđa prožete su posvećujućom milošću;

Milost kojom smo opravdani može biti izgubljena i jeste izgubljena svakim teškim grijehom.

Lažni prorok Bergoglio se riješio svake suptilnosti i sada možemo jasno vidjeti njegov rat protiv posvećujuće milosti.

Stoga možemo vidjeti koliko je doista vitalna posvećujuća milost.

Zato bi svatko trebao poslušati riječi svetoga Pavla: “sa strahom i drhtajem radite na svojem spasenju” (Filipljanima 2:12).

Vlč. Matija Scheeben pruža nekoliko primjera koliko su Sveci išli ustrajati i rasti u stanju posvećujuće milosti:

 

„Da bi izbjegli ili umanjili opasnost od gubitka milosti, oni su slobodno postali vlastiti tirani i smatrali su se sretnima što mogu kupiti ustrajnost u milosti pomoću najveće patnje, pogubljenja i žrtvi. Sveti Ivan Bonus zabio je oštre iverje pod nokte da bi mogao prevladati teško iskušenje protiv svete čistoće. Blaženi Martinijan zapalio je laganu vatru od četinarskog drva, a zatim je dopustio da na njemu opeče svoje udove, pitajući se koliko je ta bol beznačajna u usporedbi s vječnom vatrom Pakla, u koju bi sebe bacio gubitkom milosti. Sveti Franjo valjao je svoje golo tijelo po hladnom snijegu i po trnju, kako bi se ojačao protiv tjelesnih opasnosti. “

Nisu sve duše pozvane poduzeti tako ekstremne mjere kako bi izbjegle grijeh, ali ovi bi nas primjeri trebali podsjetiti da moramo imati ogromnu brigu za neprocjenjivi dar milosti koji je Isus za nas osvojio na križu.

Čini se da biskup Robert Barron vodi heretičku propagandu da se sve duše mogu spasiti, ali „papa Franjo“ je to neizravno potvrdio, odbijanjem ispravljanja biskupa i vlastitim opsežnim naporima na promicanju lažnog ekumenizma.

Međutim, postupno je tijekom posljednjih nekoliko desetljeća većina nominalnih katolika naizgled izgubila osjećaj zabrinutosti za stanje svoje duše. Iako su se vrlo rijetko, tu i tamo mogli čuti svećenici koji su upozoravali na grijeh i milost, promjene koje proizlaze iz Duha Vatikana II imaju suptilan način umanjivanja važnosti posvećujuće milosti.

Lažni prorok „papa Franjo“ se riješio svake suptilnosti i sada možemo jasno vidjeti njegov rat protiv posvećujuće milosti. Pojačao je napade protiv posvećujuće milosti i pokrenuo nekoliko vlastitih ideja kako bi to proveo.

 

 

Sada ćemo vam pokazati sljedeći (djelomični) popis napada na posvećujuću milost, gdje lako uviđamo kako oni proizlaze ne iz puke slučajnosti, već iz pomnog planiranja:

 

Amoris Laetitia.

S Amorisom Laetitijom imali smo ranu naznaku da će Bergoglio pokušati preoblikovati povezane doktrine smrtnog grijeha i posvećujuće milosti:

„Za adekvatno razumijevanje mogućnosti i potrebe posebnog razlučivanja u određenim ‘neredovnim’ situacijama, uvijek se mora uzeti u obzir jedna stvar, da ne bi netko pomislio da su zahtjevi Evanđelja na bilo koji način ugroženi. Crkva posjeduje čvrsto tijelo razmišljanja o olakotnim čimbenicima i situacijama. Stoga se više ne može jednostavno reći da su svi oni koji žive u bilo kojoj ‘nepravilnoj’ situaciji u stanju smrtnog grijeha i lišeni su posvećujuće milosti. “

Moglo bi se pomisliti da je doista pokušavao opravdati nategnuti argument da u slučaju nekih “Neredovitih situacija” nije osoba u smrtnom grijehu.

Ali ako promatramo unatrag, vidimo da Bergoglio nema problema nazvati smrtnim grijehom ponašanja koja mu se osobno ne sviđaju – posebno ponašanja konzervativaca i kapitalista – dok uzima slobodu davati Božji oprost onim ponašanjima koja on osobno prihvaća.

Dakle, možemo vidjeti da je po njemu smrtni grijeh npr. odbijajnje davanja odmora za zaposlenike, zanemarivanje starijih osoba, dok u isto vrijeme opravdava političare koji podržavaju pobačaj, one koji pod njegovim nadzorom čine mnoga seksualna zlostavljanja i one (uključujući i njega samog) koji štuju lažne idole (pachamamma).

Kad imamo opravdanih razloga sumnjati da mnogi njegovi najbliži katolički suradnici žive u stanju trajnog smrtnog grijeha, možemo zaključiti da on ne pridaje veliku vrijednost posvećujućoj milosti i veličanstvenim blagodatima rasta u toj milosti.

 

Čini se da biskup Robert Barron vodi heretičku propagandu da se sve duše mogu spasiti, a papa Franjo je to neizravno potvrdio odbijanjem ispravljanja biskupa i vlastitim opsežnim naporima na promicanju lažnog ekumenizma.

Iako je moguće da se neke duše spase u drugoj religiji (za razliku od spašavanja preko drugih religija), znamo da je Crkva oduvijek učila da izvan Crkve nema spasenja. Lažni ekumenizam naročito šteti onima izvan Crkve jer im govori da nema razloga za obraćenje. Također šteti onima koji su u Crkvi, jer učinkovito poriče potrebu katoličkih Sakramenata i učenja u pomaganju dušama da žive i umru u stanju posvećujuće milosti.

Jedna od najjasnijih naznaka lažnog ekumenizma Bergoglia jest dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički život iz 2019. godine (koji su potpisali Bergoglio i veliki imam Al-Azhara Ahmed el-Tayeb, a koji svoju vlastitu svrhu navodi na sljedeći način:

 

„To je dokument koji poziva sve osobe koje imaju vjeru u Boga i vjeru u ljudsko bratstvo da se ujedine i rade zajedno kako bi budućim naraštajima mogli poslužiti kao vodič za unapređivanje kulture međusobnog poštovanja, svjesni velike Božanske milosti koja čini sva ljudska bića braćom i sestrama. “

Kad bi Bergoglio cijenio važnost posvećujuće milosti, znao bi koliko je Bogu mrsko poticati svoju nekatoličku “braću i sestre” da ostanu u religijama koje ne mogu pružiti takvu milost. Kao što čitamo u Osnovama katoličke dogme dr. Ott-a , „opravdanje odrasle osobe nije moguće bez vjere. ( De fide. ) “

 

Bergoglio se nalazi u nekoliko zastrašujućih skandala koji potresaju Crkvu, a on se posvetio tome da ih pogorša. Mučni skandali tjeraju duše iz Crkve, ali također djeluju na umrtvljenje savjesti onih koji ostaju. Kad imamo opravdanih razloga sumnjati da mnogi papini najbliži katolički suradnici žive u stanju trajnog smrtnog grijeha, možemo zaključiti da papa ne pridaje veliku vrijednost posvećujućoj milosti i veličanstvenim blagodatima rasta u milosti. Ljudi grijeha umrtvljuju nadahnuća Duha Svetoga, vođeni strastima koje se sve više pogoršavaju, te su općenito neprijateljski raspoloženi prema katoličanstvu. Corruptio optimi pessima- korupcija najboljih je najgora – a oni koji bi trebali biti knezovi Crkve postali su najodaniji ratnici u borbi protiv posvećujuće milosti.