NCR izvještava da su Njemački biskupi odobrili smjernice koje omogućuju protestantskim supružnicima da prime Svetu Pričest.
Prema izvješću: Na proljetnoj konferenciji u Ingolstadtu, Njemačka biskupska konferencija složila se da protestantski partner Katolika može primiti Euharistiju nakon što je “ozbiljno ispitao” savjest s nekim svećenikom ili nekom drugom osobom s pastoralnim odgovornostima, “potvrđuje vjeru Katoličke Crkve”, želi okončati “ozbiljnu duhovnu nevolju” i ima “čežnju da zadovolji glad za Euharistijom.”
Evo ključne fraze i lijepo ilustrira zašto ja toliko cijenim “skandale” ove vrste:
Potvrđuje vjeru Katoličke Crkve …
Uz samo malo senzus Catholicus, iskrenu želju za spoznavanjem istine i pomoću Božje Milosti, svima bi trebalo biti potpuno očito da je “vjera Katoličke Crkve” u ovom slučaju vrlo specifično naznačena onime što je bilo predstavljeno kao takvo u posljednjih pedeset godina.
Drugim riječima, Njemački biskupi govore o vjeri koja nam dolazi iz Sabora (Drugog Vatikanskog), a zasigurno ne o vjeri koja nam dolazi od Apostola.
To je sam zdrav razum, ljudi – tko potvrđuje vjeru Katoličke Crkve; to jest, autentičnu, nepromjenjivu, jednu istinsku vjeru, ili je vidljivi član Crkve Svete Katoličke ili je u procesu primanja u Nju.
Ipak, kardinal Reinhard Marx, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, bio je vrlo uporan: Kardinal Marx je odbacio ideju da bi takav korak bio put koji bi protestante pozvao obraćenju, inače poznato kao “ekumenizam povratka ili obraćenja”.
Da bismo bili jasni, zajedno ćemo napraviti matematiku …
Protestant koji ne želi ući u Katoličku Crkvu; to jest, onaj tko se odbija ubrojiti među “zajednicu svih onih koji ispovijedaju Kristovu vjeru, sudjeluju u istim Sakramentima i kojima upravljaju njihovi zakoniti pastiri pod jednom vidljivom glavom” (Definicija “Crkve,” Baltimore Catechism # 3, Lesson 11, Q. 489) i dalje se može smatrati onim koji potvrđuje vjeru Katoličke Crkve.
Imajte na umu, ne citiramo svećenika šaljivdžiju u nekoj zabačenoj župi. Ova se tvrdnja provodi u punom svjetlu dana, u vidokrugu rimskih vlasti, od strane nacionalne biskupske konferencije.
Jasno je da “vjera” o kojoj oni govore nije jedna prava vjera; ista koja vrlo čvrsto inzistira na tome da postoji samo jedan način da protestant postigne kršćansko jedinstvo koje se očituje u Svetoj Pričesti:
Jer jedinstvo kršćana može se promicati jedino promicanjem povratka jednoj istinskoj Kristovoj Crkvi, onih koji su od Nje odvojeni. (Papa Pio XI, Mortalium Animos 10)
Drugim riječima, takozvani “ekumenizam povratka” koji su Njemački biskupi tako odlučno odbacili je jedini ekumenizam koji je u skladu s autentičnom vjerom Katoličke Crkve.
Da, ali je li Njemačko biskupsko odbijanje ovog učenja doista vjera Sabora?
Doista je tako i treba samo pročitati uredbu o ekumenizmu Drugoga Vatikanskog Sabora, Unitatis Redintegratio, da potvrdimo u kolikoj mjeri. To je dokument koji poziva na “dijalog” više od deset puta, a na “obraćenje” čak ni jednom.
Dokument čak ide toliko daleko da kaže da protestantske “liturgijske akcije moraju biti smatrane sposobnima dati pristup zajednici spasenja” i da Krist koristi protestantske zajednice “kao sredstvo spasenja” (usp. UR 3)
Ako je to tako (a nije), tada obraćenje nije samo nepotrebno; ono je suvišno.
U svakom slučaju, pomoću koncilske novosti koja je gore navedena, Njemački biskupi mogu opravdati pojam da se protestant ne treba obratiti kako bi primio Svetu Pričest, što je vidljivi izraz zajedništva sa zajednicom spasenja.
Svaki neokonzervativac koji je sada zaplašen novom “pastoralnom” inicijativom Njemačkih biskupa savršeno zna da ovaj program nije kompatibilan s vjerom Katoličke Crkve.
Pitanje je koliko ih ima integritet da prihvate ili da čak priznaju mogućnost da je to ništa više nego pokvareni plod ukorijenjen u pogreškama Drugog Vatikanskog Sabora.
Ako to nije dovoljno zastrašujući zadatak, oni koji zaista traže istinu otkrit će da je to trulo voće rođeno od Novog Obreda Mise.
Kao što je kardinal Ottaviani upozorio papu Pavla VI. u svojoj Kratkoj kritičkoj studiji novog obreda Mise:
Ništa od [raznih promjena u obredu] u najmanju ruku ne znači ni Stvarnu Prisutnost, ni stvarnost Žrtve, ni sakramentalnu funkciju posvećenog svećenika.
Ottavianijeva intervencija čak je išla toliko daleko da kaže da je Novus Ordo “sustavna i prešutna negacija Stvarne Prisutnosti”.
Nakon više od pedeset godina ovog strašnog obreda, je li čudno da su biskupi cijele nacije spremni pozvati nevjerne protestante da prime Svetu Pričest?
Marx i kompanija (kao i Bergoglio i prijatelji), ne vjeruju u Stvarnu Prisutnost Krista u Najsvetijoj Euharistiji. Sve su indicije da je to doista slučaj s obzirom na njihovu spremnost da tretiraju Svetu Hostiju kao da nije ništa više od običnog krekera; pred kojim Argentinac odbija saviti koljena.
Zaključno, kao što sam već nekoliko puta izjavio u svjetlu ovakvih skandala: samo naprijed s njima i molim Gospodina da iskoristi tu prigodu da otvori oči slijepih.
Zbunio me malo prievod pa sam isao pogledati original, kardinal Ottaviano hoce reći da:
“Ništa od [raznih promjena u obredu] ni u najmanju ruku ne (označava, podrazumijeva, predstavlja) Stvarnu Prisutnost, ni stvarnost Žrtve, ni sakramentalnu funkciju posvećenog svećenika.
Hvala vam odlicno radite i samo tako nastavite.
BB