RIM, 22. 02. 2018. Šef Vatikanske kongregacije koja nadgleda liturgiju poziva Katoličke vjernike da se vrate na primanje Svete Pričesti na jezik klečeći.
U predgovoru novoj knjizi o ovoj temi, kardinal Robert Sarah, Prefekt kongregacije za Božansko štovanje, piše: “Najperfidniji dijabolički napad sastoji se u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnih načina pričešćivanja. Doista, rat između Mihaela i Njegovih Anđela s jedne strane, a Lucifera s druge, nastavlja se u srcima vjernika. “
“Sotonina meta je Žrtva Mise i Isusova Stvarna Prisutnost u posvećenoj Hostiji”, rekao je.
Nova knjiga Don Federica Bortola objavljena je na talijanskom jeziku pod naslovom: Pričešćivanje na ruku: povijesni, pravni i pastoralni pregled
[ La distribuzione della comunione sulla mano. Profili povijesnih, pravidici i pastorali ].
Pozivajući se na stogodišnjicu ukazanja u Fatimi, Sarah piše da Anđeo Mira koji se pojavio ispred troje pastira, prije blagdana Blažene Djevice, “pokazuje nam kako bismo trebali primiti Tijelo i Krv Isusa Krista”. Njegova Eminencija zatim identificira zločine kojima se Isus danas vrijeđa u Svetoj Euharistiji, uključujući tzv.”interkomunion “.
Sarah nastavlja razmatrati kako vjera u Stvarnu Prisutnost “može utjecati na način na koji primamo Pričest, i obratno”, i onda pokazuje na papu Ivana Pavla II i Majku Tereziju kao dva suvremena sveca koju nam je Bog dao oponašati u njihovu poštovanju i primanju Svete Euharistije.
U nastavku je nekoliko ključnih izvadaka iz teksta kardinala Saraha.
***
Providnost, koja raspolaže svime mudro i slatko, ponudila nam je knjigu Pričešćivanje na ruku, Federica Bortolia, neposredno nakon što smo proslavili stogodišnjicu ukazanja u Fatimi. Prije ukazanja Djevice Marije, u proljeće 1916., Anđeo Mira pojavio se Luciji, Hijacinti i Franji i rekao im: “Nemojte se bojati, ja sam Anđeo Mira. Molite se sa mnom. “
U proljeće 1916. godine, na trećem ukazanju Anđela, djeca su shvatila da je Anđeo, koji je uvijek bio isti, u svojoj lijevoj ruci držao kalež preko kojeg je bila položena Hostija.
Dao je Svetu Hostiju Luciji i iz Kaleža Krv Hijacinti i Franji, koji su ostali na koljenima, govoreći: “Uzmite i jedite Tijelo i Krv Isusa Krista, strašno vrijeđanu od strane nezahvalnih ljudi. Dajući naknade za njihove zločine, utješite svojega Boga.” Anđeo se ponovo prostro na tlo, ponavljajući istu molitvu tri puta sa djecom.
Anđeo Mira nam pokazuje kako bismo trebali primiti Tijelo i Krv Isusa Krista. Molitva naknade koju je Anđeo diktirao, na žalost nije više u upotrebi. A kakva su vrijeđanja koje Isus prima u Svetoj Hostiji, za što moramo dati naknadu?
Na prvom mjestu postoje i ogorčenja protiv samog Sakramenta: strašna profaniranja, o kojima neki bivši sotonistički obraćenici objavljuju i nude užasne opise.
Svetogrdne Pričesti, koje nisu primljena u stanju Božje milosti, ili ne ispovijedaju Katoličku vjeru (odnosi se na određene oblike takozvane “interkomunion”), također uzrokuju bijes.
Onda, sve što bi moglo spriječiti plodnost Sakramenta, pogotovo pogreške posijane u umovima vjernika, tako da više ne vjeruju u Euharistiju, bijes su našemu Gospodinu.
Naravno, Isus trpi za duše onih koji ga profaniziraju, a za koje je prolio Krv koju su tako bijedno i okrutno prezreli. Ali Isus više pati kad izuzetan dar njegove božansko-ljudske Euharistijske Prisutnosti ne može donijeti svoje potencijalne učinke u dušama vjernika. I tako možemo shvatiti da se najpodmukliji dijabolički napad sastoji u pokušaju gašenja vjere u Euharistiju, sijanjem pogrešaka i poticanjem neprikladnog načina primanja. Doista, rat između Mihaela i Njegovih Anđela s jedne strane, a s druge Lucifera, nastavlja se u srcima vjernika: Sotonina meta je Žrtva Mise i Isusova Stvarna Prisutnost u posvećenoj Hostiji. Ovaj pokušaj pljačke proizvodi dvije stvari: prva je smanjenje koncepta “Stvarne Prisutnosti”.
Pogledajmo sada kako vjera u Stvarnu Prisutnost može utjecati na način na koji primamo Pričest, i obrnuto. Prihvaćanje Pričesti za ruku nesumnjivo uključuje veliko raspršivanje fragmenata. S druge strane, pozornost na najmanju mrvicu, briga o čišćenju posvećenih posuda, ne dodirivanje Hostije sa znojnim rukama, sve pokazuje vjeru u Isusovu Stvarnu Prisutnost, čak i u najmanjim dijelovima posvećene Hostije: ako je Isus tvar Euharistijskog kruha, manje je važno koliko je velik ili mali komad Hostije! Tvar je ista! To je On!
Upravo suprotno, nepažnja prema fragmentima odvraća nam pogled sa dogme. Malo pomalo misao može postupno prevladavati: “Ako ni župnik ne obraća pažnju na ulomke, to znači da Isus nije u njima.“
Druga vrsta napada na Euharistiju pokreće pokušaj uklanjanja osjećaja Svetoga iz srca vjernika.
Dok izraz “transupstancijacija” ukazuje na Stvarnost Prisutnosti, osjećaj Svetog omogućuje nam da vidimo njegovu apsolutnu jedinstvenost i svetost. Kakva nesreća bi bila izgubiti osjećaj svetosti upravo u onome što je najsvetije! A kako je to moguće? Primanjem posebne hrane na isti način kao da je obična hrana.
Liturgija se sastoji od mnogih malih rituala i gesta – svaki od njih sposoban je izraziti ove stavove ispunjene ljubavlju, poštovanjem i klanjanjem prema Bogu. Upravo zbog toga je prikladno promicati ljepotu, prikladnost i pastoralnu vrijednost prakse koja se razvila tijekom dugog života i tradicije Crkve, odnosno čin primanja Svete Pričesti na jezik klečeći. Veličanstvo i plemenitost čovjeka, kao i najviši izraz njegove ljubavi prema svom Stvoritelju, sastoji se u klečanju pred Bogom. Isus sam molio na koljenima u nazočnosti Oca.
Zašto inzistiramo na pričešćivanju stojeći i na ruku? Zašto ovaj stav nedostatka podložnosti prema Bogu? Neka se svećenik ne usuđuje nametati vlast u ovom pitanju odbijajući ili zlostavljajući one koji žele primiti Pričest klečeći i na jezik. Dolazimo kao djeca i ponizno primamo Tijelo Kristovo na koljenima i na jezik. Sveci nam daju primjer. Oni su modeli za nasljedovanje koje nam Bog nudi!
Ali kako je praksa primanja Euharistije na ruku mogla postati tako raširena? Odgovor nam je dao – i podržava ga dosad neobjavljena dokumentacija koja je izvanredna u svojoj kvaliteti i volumenu – Don Bortoli. Bio je to proces koji je bio sve, samo ne jasan, prijelaz iz onoga što je podučavao Memoriale Domini u ono što je postalo tako raširena praksa danas. Nažalost, kao i sa latinskim jezikom, tako i u liturgijskoj reformi koja je trebala biti homogena s prijašnjim obredima, posebna koncesija postala je čuvar da se nasilno isprazni sigurno crkveno liturgijsko blago. Gospodin vodi pravednike po ‘pravim putevima’, a ne izopačenim.
Stoga, pored gore prikazanih teoloških motiva, čini se da način na koji se prakticiranje Pričesti na ruci širilo nije bilo određeno prema Božjim putovima.
Neka ova knjiga potakne one svećenike i vjernike koji se također potaknuti primjerom Benedikta XVI. koji je u posljednjim godinama svog pontifikata želio dijeliti Euharistiju u usta i klečeći, da dijele ili primaju Euharistiju na ovaj posljednji način, što je daleko više prikladno za sam Sakrament. Nadam se da može doći do ponovnog otkrivanja i promicanja ljepote i pastoralne vrijednosti ove metode. Po mom mišljenju i sudu ovo je važno pitanje koje Crkva danas mora razmatrati. Ovo je još jedan čin klanjanja i ljubavi koju svatko od nas može ponuditi Isusu Kristu. Vrlo sam zadovoljan što vidim tolike mlade ljude koji žele prihvatiti Gospodina tako s poštovanjem na koljenima i na jezik. Neka djelo oca Bortolija potakne opće preispitivanje načina na koji se Sveta Pričest prima. Kao što sam rekao na početku ovog predgovora, proslavili smo stotu obljetnicu Fatime i ohrabreni smo u čekanju sigurnog trijumfa Bezgriješnog Srca Marijina, na kraju će istina o liturgiji također trijumfirati.
https://www.lifesitenews.com/news/cardinal-sarah-we-need-to-rethink-the-way-communion-is-distributed
Pričest na jezik sam prestao primati, kad sam shvatio da mrvice hostije u tom procesu mogu neopaženo pasti na pod, osobito zbog moje nespretnosti. Sad primam na ruku i puno bolje to mogu iskontrolirati.
Razumijem i poštujem intenciju ovog poticanja na prikladno primanje. Ipak, ne bih rekao da je primanje na ruku nužno povezano s manjkom vjere u sakrament.
Što se tiče znojnih ruku, pretpostavljam da većina vjernika ipak dolazi na misu u higijenski prihvatljivom stanju. A ako se htjelo ciljati na ruke u ljetnim mjesecima, onda bi po tom kriteriju znojnih ili neznojnih ruku i sami svećenici trebali razmisliti o doticanju Tijela Kristova.
Zvonimire što vam je s jezikom kad je nespretan, imate li neku bolest pa nekontrolirano pljucate ili vam se vilica trese, u tom slucaju nece vam pomoci ni da svojim rukama stavite posvecenu hostiju na jezik, mozda vam je onda treba nagurati sto dublje u grlo i nadati se da necete povratiti. Pisete apsolutne gluposti kao da uopce niste procitali clanak. Idite u protestante pa tamo dijelite kruh iz ruke u ruku mozda cete bolje proci na sudnjem danu.