Da se Kristov trijumf i dobrodošlica u Jeruzalem, gdje je dočekan kao Sin Davidov i pozdravljen kao Onaj koji dolazi u ime Gospodnje, mogao promijeniti u samo nekoliko sati u nasilnu pobunu gomile koja je stajala vani, trebalo bi zgroziti svakoga.
Zaprepaštenje koje dolazi iz razmatranja koliko je gomila promjenjiva u svojoj sklonosti da dopusti da njome manipulira Veliko vijeće i narodne starješine, te kako lako zaboravlja – kao da se nikada nije dogodilo – da je samo nekoliko dana prije odavala počasti, bacala maslinove i palmine grane i haljine prostirala duž puta za prolaz Gospodnji.
Ne znamo je li među Hebrejskom djecom bilo i onih koji su se kasnije rugali Spasitelju dok je umirao na križu. Ali znamo da su bili Židovi, kao što su bili Židovi veliki svećenici, pismoznanci i čuvari hrama, kao i oni koji su vikali: “Raspni ga!” dok je Isus stajao pred njima bičevan i okrunjen trnjem.
I apostoli koji su pobjegli bili su Židovi, kao što je Židov bio Šimun Petar koji je tri puta zanijekao Krista, pobožne žene koje su plakale za Njim bile su Židovke, Židov je bio Šimun Cirenac i Židov je bio Josip iz Arimateje.
Ali ako je dio židovskog naroda, unatoč proročanstvima i Božjim intervencijama po starom zakonu, došao usmrtiti obećanog Mesiju, trebamo se zapitati ne događa li se ta izdaja i sada u Crkvi, kada vidimo katoličke vjernike pa čak i članove hijerarhije koji, poput farizeja i vođa Velikog vijeća u Kristovo vrijeme, i danas kliču svoje Crucifige , ili ponavljaju riječi svetog Petra quia non novi hominem (Ne poznajem čovjeka – Mt 26,72).
Narod, ne u latinskom smislu populus – nego društvo koje samo sebi daje zakone i izvršava ih – više u smislu vulgus – dakle, narod bez identiteta, koji nema svijesti o pravima i dužnostima, koje je nesvjesno kakva je njihova baština i sudbina, profanum , neosjetljivo za bilo što sveto.
Ako pogledamo što se događa u Crkvi, na krizu koja ju pogađa, na otpadništvo koje kvari hijerarhiju i vjernike, događaji Cvjetnice izgledaju zaboravljeni, dok pred našim očima danas gledamo strahote Pasije i Raspeće. Crkva, koja je u prošlosti slavila Kristove trijumfe i propovijedala njegovo Evanđelje, danas je zasjenjena Velikim vijećem koje iznova optužuje Sina Božjega za bogohuljenje i velikim svećenicima koji pozivaju na Njegovu smrt.
Društvo koje je nekoć bilo kršćansko sada viče svoje “Odvedite ga; odvedi ga”, pljuje po licu Spasitelja, ruga se sa Njegovim mučiteljima i poziva na Njegovo uništenje. Čini se da su današnji pismoznanci i farizeji odlučni postaviti straže da bdiju nad grobom u kojem leži sadašnja Crkva, kao da žele spriječiti njezino uskrsnuće, koje bi ih razotkrilo kao lažljivce.
Sami Gospodinovi učenici bježe, skrivaju se i niječu da su ga ikada upoznali kako ne bi bili isključeni i marginalizirani, kako ne bi izgledalo da idu protiv struje, kako ne bi proturječili moćnima. A u isto vrijeme mnoge pobožne žene, mnogi Cirenci, mnogi Josipi iz Arimateje, ismijani i uvrijeđeni, pomažu Crkvi nositi njezin križ, ostaju kraj njezinih nogu s Djevicom Marijom i svetim Ivanom, tražeći mjesto na kojem će biti položeno to mistično tijelo, čekajući svoje uskrsnuće.
Današnja izdaja u Crkvi nije manje ozbiljna od onoga što je naš Gospodin morao pretrpjeti u svoje vrijeme; mržnja koja je tada pokretala krvnike ista je mržnja koja pokreće današnje krvnike, a ljubav dobrih Židova koji su tada prepoznali Mesiju ista je kao ljubav dobrih kršćana koji vide Njegovu agoniju koja se nastavlja i danas.
“Oslobodio sam te iz ropstva u Egiptu, a ti si svom Spasitelju uzvratio razapinjući ga”, pjevamo na Veliki Petak .
I kao da možemo čuti Božje riječi danas:
“Dao sam vam svetu misu, a vi ste je zamijenili obredom koji Me sramoti i tjera vjernike.“
“Ja sam vam dao svećeništvo, a vi ga oskvrnjujete hereticima i bludnicima.”
“Učinio sam te postojanim protiv tvojih neprijatelja, a ti otvori vrata citadele, trčeći prema svojim neprijateljima i odavajući im počast dok se oni pripremaju da te unište.”
“Ja sam vas poučio istinama vjere, a vi ih krivotvorite ili o njima šutite kako biste se svidjeli svijetu.”
“Pokazao sam vam kraljevski put Kalvarije, a vi slijedite put propasti, užitaka i izopačenosti.”
“Popule meus, quid feci tibi? aut in quo contristavi te? responde mihi!:
Narode moj, što učinih tebi? Ili u čem ožalostih tebe? Odgovori meni!”
Nisu li ove riječi primjenjive na tolike katolike, na tolike prelate, na tolike duše kojima je Gospodin, kao što je učinio hebrejskom narodu, pokazao svoju žarku ljubav tisuće i tisuće puta?
Ne bismo li trebali drhtati pri samoj pomisli da bismo mogli biti suučesnici u izdaji Krista i Njegove Crkve, koja ovjekovječuje Kristovu nekrvavu Žrtvu na našim oltarima? Ona koja je službenica i dispensatrix Njegovih beskrajnih zasluga do svršetka svijeta? Ona koja je svjedok Njegovih čuda, propovjednica Njegove Riječi i čuvarica Njegove Istine?
Razmišljajmo, dragi prijatelji, o tome gdje se nalazi naša besmrtna duša u ovoj žestokoj borbi koja potresa svijet do temelja. Bilo da smo među nitkovima koji muče najsvetije tijelo Otkupitelja, ili umjesto toga stavljamo svoja srca na raspolaganje za dobrodošlicu tom ljupkom Tijelu. Bilo da razderemo svoju odjeću na objavu njegova božanstva, ili se umjesto toga klanjamo poput stotnika pred Spasiteljem koji umire za nas. Bilo da smo među onima koji huškaju svjetinu protiv Sina Božjega, ili smo pak među onima koji svjedoče o Njegovom slavnom uskrsnuću.
Jer ova naša duša, za koju je naš Gospodin prolio svoju krv i dao svoj život, ostat će besmrtna, ili u vječnom blaženstvu Raja ili u vječnoj muci Pakla.
Neka nas razmatranje muke Kristove i njegova otajstvenoga Tijela probudi iz naše obamrlosti, izvuče iz ropstva grijeha i potakne na junaštvo svetosti; da Krv prolivena za nas ne pada na nas kao osuda nego kao spasonosni izvor koji daje milost.
I neka tako bude.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
2. travnja 2023