Nadbiskup Vigano odgovarao je na pismo koje mu je uputila anonimna časna sestra u klauzuri. To su pitanja koja muče mnoge vjerne katolike Ostatka Katoličke crkve danas:
– Kad se Krist vrati hoće li prepoznati svoju Crkvu?
– Franjo se smatra papom, iako je otpadnik, no je li on papa? Je li on ikada bio papa?
Ovo je sažetak pitanja koje muče vjernu i Kristu odanu časnu sestru, koja je svoj život posvetila molitvi za Crkvu koju svim srcem moli i radi koje je danas duboko tužna i potresena.
Nadbiskup Vigano odgovorio je časnoj sestri:
Vaše prvo pitanje jednako je izravno koliko i razoružavajuće: “Da se Kraljkraljeva i Gospodar gospodara danas vrati u Svojoj Slavi, bi li još uvijekprepoznao svoju Zaručnicu, Crkvu?” Naravno da bi je prepoznao! Ali ne usekti koja zasjenjuje Petrovu Stolicu, nego u mnogim dobrim dušama, osobitou svećenicima, redovnicima i redovnicama, i u mnogim jednostavnim vjernim dušama, koje, čak i ako nemaju rogove svjetla na čelu kao što je imao Mojsije (Izlazak 34,29), još uvijek su prepoznatljivi kao živi članovi Crkve Kristove. Ne bi je našao u Bazilici svetog Petra, gdje se klanjalo nečistom idolu; niti u Domu svete Marte, gdje su umjetno siromaštvo i napuhana poniznost njenog stanara spomenik njegovom ogromnom egu; niti na Sinodi o sinodalnosti, gdje fiktivna demokracija služi dovršetku rušenja Božanske građevine Katoličke Crkve i nametanju skandaloznih načina života; niti u biskupijama i župama u kojima je koncilska ideologija zamijenila katoličku vjeru i poništila predaju. Gospodin, kao Glava Crkve, prepoznaje pulsirajuće i žive udove Njegovog Mističnog Tijela i one koji su mrtvi i truli, koje su krivovjerje, požuda i oholost oteli od Krista, i koji su sada podložni Sotoni. Dakle, da: Kralj kraljeva bi prepoznao pusillus grex, čak i kad bi ga morao tražiti okupljenog oko oltara na tavanu, u podrumu ili usred šume. (gore smo naglasili bitne dijelove nadbiskupovog odgovora) Pitate me kako u praksi provesti apel Pija XI. za obnovu Kristovog društvenog kraljevstva, “ako ‘Crkva’ više nije ‘Crkva’.” Dakako, vidljiva crkva, kojoj svijet daje ime Katoličke crkve i u kojoj Bergolja smatraju papom, više nije Crkva, barem što se tiče onih kardinala, biskupa i svećenika koji uvjerljivo ispovijedaju drugu doktrinu i izjašnjavaju se pristašama “koncilske crkve” u suprotnosti s “pretkoncilskom crkvom”. Ali jesmo li ti i ja, i mnogi svećenici, redovnici i vjernici, dio te crkve ili Crkve Kristove? U kojoj mjeri možemo suprotstaviti Bergolijansku crkvu i Katoličku crkvu, prihvaćajući da su one u nekom aspektu suprotstavljive? Problem je u tome što je koncilska revolucija pokidala vezu identiteta između Crkve Kristove i katoličke hijerarhije.
Nadbiskup Vigano završava svoje pismo časnoj sestri riječima podrške u spremnosti da se sudjeluje u pasiji Crkve, ali i riječima nade u njeno slavno uskrsnuće u Kristu kod Njegovog Drugog Dolaska:
Vaše pismo, najdraža sestro, za sve nas je prilika za razmišljanje o otajstvu passio Ecclesiæ koje je tako blisko onome što se događa u ovim strašnim vremenima. I zaključujem podsjećajući na “provokaciju” Non prævalebunt: kao što je Spasitelj poznavao sjenu groba, tako i mi moramo znati da će se to dogoditi Crkvi, a možda se već događa. Ali On neće dopustiti da njegova Svetica ugleda truleža (Ps 16), i učinit će da ona uskrsne baš kao što je i sam ustao od mrtvih. U tom smislu, riječi “Zaručnica mora sličiti Zaručniku” dobivaju svoje puno značenje, pokazujući nam kako ćemo samo slijedeći Božanskog Zaručnika uz strmu padinu do Golgote moći zaslužiti slijediti Ga u slavi s desne strane Oca.
Nadamo se da će ove riječi nadbiskupa Viganoa osnažiti sve vas koji ste još uvijek uz Krista i Katoličku crkvu i pripremiti za teške dane koji predstoje, ali i za naš slavni trijumf u Kristu koji neminovno dolazi.
Zašto nadbiskup Vigano nikad nije rekao da je pravi papa Benedikt XVI, nositelj munusa petrinuma?