Nadbiskup Vigano po prvi puta naziva Bergoglija Lažnim prorokom

Izvještaj McCarrick, koji je Državno tajništvo objavilo 10. studenoga 2020. predmet je brojnih komentara. Neki ističu njegove nedostatke, dok ga drugi hvale kao dokaz Bergogliove transparentnosti i neutemeljenosti Viganovih optužbi.

Upravo zato Nadbiskup Vigano rasvijetljuje skrivene motive iza ovog slučaja:

Nezainteresiranost ocjenjivačkog tijela

Prije svega, moram reći da, za razliku od normalnog građanskog ili kaznenog postupka, u crkvenim istragama postoji svojevrsno implicitno pravo na vjerodostojnost u svjedočenjima klerika. Čini se da je ovo omogućilo da se čak i svjedočenja prelata koji bi se mogli naći u položaju suučesnika u vezi s McCarrickom mogu smatrati dokazima, iako zapravo oni nisu zainteresirani za otkrivanje istine, jer bi to naštetilo njima i njihovom vlastitom imidžu.

Ukratko, poslužit ću se alegorijom iz Pinokija kako bi što zornije objasnio McCarrickovo izvješće; teško je zamisliti da bi Mačka (Monsinjor Farrell) išla osloboditi Lisicu (Kardinala McCarricka).

Do sada je shvaćeno da se ovo pravo na vjerodostojnost, kada se primjenjuje na Argentinca, popelo na razinu dogme, možda jedine dogme koja se ne može propitivati u crkvi milosrđa, posebno kada se radi o alternativnim tumačenjima stvarnosti – koja smrtnici prozaično nazvaju lažima – a koje je formulirao upravo on.

Zbunjeni smo i činjenicom da je svjedočenje mons. Farrella kojim brani McCarricka objavljeno s naglaskom “Najizvrsniji” – ali da je istodobno u potpunosti izostavljeno svjedočenje Jamesa Greina, baš kao što je i razborito donesen izbor o izuzimanju izjava državnih tajnika Sodana i Bertonea.

Nije jasno ni iz kojeg se razloga Farrellove riječi u obrani svog prijatelja i cimera smatraju valjanima i vjerodostojnima, dok moje nisu, iako sam nadbiskup i apostolski nuncij. Jedini mogući razlog kojeg se mogu sjetiti je da dok Farrellove riječi potvrđuju Bergogliovu tezu, moje je opovrgavaju i pokazuju da nije samo biskup Dallasa lagao.

Također treba imati na umu da je kardinal Wuerl, McCarrickov nasljednik na stolici u Washingtonu, dao ostavku 12. listopada 2018., zbog pritiska javnog mnijenja nakon njegovih opetovanih poricanja da je bio svjestan pokvarenog ponašanja svog brata biskupa.

Izvještaj također navodi prepisku Nuncija Sambija i Wuerla u vezi s opasnošću od skandala oko McCarricka; isto se može reći i za korespondenciju kardinala Rea, prefekta Kongregacije za biskupe, koja potvrđuje da je Wuerl “stalno favorizirao McCarricka čak i kad nije živio u sjemeništu”. Stoga je vrlo čudno da su se ozbiljne sumnje koje su bile nad kardinalom prije mog imenovanja [kao Nuncija], a koje su obilno dokumentirane u Izvješću, smatrale osnovom za ukor protiv mene – unatoč tome što sam još jednom obavijestio Državno tajništvo o njima – ali ne protiv Wuerla, koji je i nakon ostavke na mjesto nadbiskupa Washingtona zadržao svoju poziciju u rimskim dikasterijama, uključujući Kongregaciju za biskupe, gdje je zadržao svoj glas u imenovanju biskupa.

Nije jasno zašto su sastavljači Izvještaja tako ležerni u osudi Ivana Pavla II, koji je vjerovao riječima svog tajnika u obrani McCarricka, ali tako abolirajući prema Bergogliju, unatoč činjenici da postoji čitava gomila dosjea u vezi s McCarrickom, od kojeg je papa Benedikt XVI tražio da “se smiri i prekine sa javnim djelovanjem”.

Vjerujem da je došlo vrijeme da se jednom zauvijek razjasni stav ovog sudačkog tijela – u odnosu na optuženog.

Prema zakonu, sudac mora biti nepristran, a da bi bio takav ne smije imati nikakvog interesa ili veze s onim kome se sudi. U stvarnosti, ta nepristranost propada u jednom od najsenzacionalnijih kanonskih procesa u povijesti Crkve, u kojem su skandali i zločini protiv optuženika takve težine da su zaslužili njegovo izbacivanje s mjesta kardinala i njegovo laiciziranje.

Odsutnost istinske osude

Potrebno je naglasiti krajnju blagost izrečene kazne počinitelju, uistinu bi se čak moglo reći i njezina odsutnost, budući da je optuženik samo administrativnim postupkom od strane Suda kongregacije za doktrinu lišen statusa klerika. Pa ipak, bilo bi mu moguće izreći zatvorsku kaznu, kao što je učinjeno za savjetnika u Nuncijaturi u Washingtonu koji je 2018. godine u Vatikanu osuđen na pet godina zatvora zbog posjedovanja i širenja dječje pornografije.

U stvari, gubljenje klerikalnog statusa otkriva suštinu klerikalizma – koji laičku državu smatra gotovo kaznom za sebe, dok bi ona zapravo trebala biti tek početak za izricanje kaznene sankcije. Između ostalog, nedostatak zatvora ili barem kućnog pritvora dopušta McCarricku potpunu slobodu kretanja i djelovanja koja njegovu situaciju zadržava nepromijenjenom. Stoga je u mogućnosti počiniti nova kaznena djela i nastaviti provoditi svoje kriminalne aktivnosti i u crkvenoj i u političkoj sferi.

Na kraju, treba imati na umu da kanonski postupak ne uklanja kaznene slučajeve protiv bivšeg kardinala koji se vode na američkim sudovima, a koji neobično klonu u najvećoj tajnosti, što dodatno pokazuje McCarrickovu političku moć i utjecaj medija ne samo u Vatikanu nego također u Sjedinjenim Državama.

Sukobi interesa i propusti

Teško je pogledati “suca” ovog slučaja, bez razmatranja činjenice da bi se sudac mogao naći u položaju zahvalnosti prema optuženiku i njegovim suučesnicima: to jest da ima jasan sukob interesa.

Ako Jorge Mario Bergoglio svoj izbor duguje zavjeri takozvane Saint Gallen mafije, koja je uključivala ultra progresivne kardinale u stalnoj i marljivoj vezi s McCarrickom; ako je McCarrickovo prihvaćanje kandidata Bergoglia naišlo na pozitivno mišljenje među biračima konklave i onima koji imaju moć uvjeravanja u Vatikanu; ako je ostavka Benedikta XVI na neki način izazvana ili joj je pogodovalo miješanje duboke crkve i duboke države, logično je pretpostaviti da Bergoglio i njegovi suradnici nisu imali namjeru dopustiti da imena McCarrickovih suučesnika procure u Izvještaj, kao ni imena onih koji su mu bili naklonjeni, kao niti imena onih kojima prijeti mogućnost osude a mogli bi se na neki način osvetiti, na primjer otkrivanjem umiješanosti istaknutih ličnosti Rimske kurije, ako ne i samog Bergoglia.

U očitom proturječju s tvrdnjom o transparentnosti, Izvješće je pazilo da ne otkrije akte upravnog postupka. Stoga je moguće pitati je li McCarrickova obrana možda pristala na izricanje presude njegovu klijentu u zamjenu za smiješno malu kaznu koja u stvari ostavlja počinitelju koji je počinio takva teška kaznena djela potpunu slobodu, a istovremeno sprječava žrtve da izazovu “suca” i zahtijevajući pravičnu naknadu. Svakako, anomalija je očita, čak i onima koji nisu stručnjaci za pravo.

Zajednički interesi duboke crkve i duboke države

U ovoj mreži suučesništva i ucjena također je moguće istaknuti veze i “suca” i optuženog s politikom, posebno s Američkom demokratskom strankom, komunističkom Kinom i općenito s globalističkim pokretima i strankama. Činjenica da je 2004. McCarrick, koji je tada bio nadbiskup Washingtona, naporno radio na sprečavanju širenja pisma tadašnjeg prefekta Kongregacije za nauk vjere Josepha Ratzingera biskupima Sjedinjenih Država, a s obzirom na zabranu davanja svete pričesti političarima koji podržavaju pobačaj, nesumnjivo predstavlja pomoć samozvanim katoličkim demokratskim političarima, počevši od Johna Kerryja pa sve do Joea Bidena.

Potonji, uvjereni pobornik pobačaja, zaslužio je gotovo jednoglasnu podršku hijerarhije, pa je tako mogao računati na glasove biračkog tijela koje bi inače bilo namijenjeno Trumpu. Čudne slučajnosti, da budem iskren: s jedne strane duboka država udarila na Crkvu i Benedikta XVI s namjerom da za papu izabere predstavnika duboke crkve; s druge strane duboka crkva udarila je na Državu i Trumpa u namjeri da za predsjednika izabere predstavnika duboke države. Neka čitatelj prosudi jesu li planovi zavjerenika postigli namjeravanu svrhu

Ovaj dosluh s globalnom ljevicom nužna je posljedica mnogo većeg projekta, u kojem pete kolone otpadništva koje su prodrle u srce Crkve, aktivno surađuju s dubokom državom slijedeći jedan scenarij u jednom smjeru: akteri u ovom komadu imaju možda različite uloge, ali oni slijede isti plan urote.

Analogije s pandemijom i izbornom prijevarom

Kad se bolje pogleda, i pandemija i izborna prijevara u Sjedinjenim Državama imaju zabrinjavajuće sličnosti sa slučajem McCarrick i onim što se događa u Crkvi. Oni koji moraju odlučiti hoće li cijelu populaciju ograničiti kod kuće ili će je obvezati na cijepljenje, koriste se nepouzdanim alatima za otkrivanje, upravo zato što pomoću njih uspijevaju krivotvoriti podatke, uz suučesništvo glavnih medija. Malo je važno što virus ima stopu smrtnosti sličnu onoj od sezonske gripe ili ako je broj umrlih sličan onom prethodnih godina: netko je odlučio da svjetsko gospodarstvo mora biti srušeno kako bi stvoriti pretpostavku za Veliko resetiranje. Racionalni argumenti, znanstvene procjene i iskustvo ozbiljnih znanstvenika koji se bave brigom o pacijentima ne vrijede ništa u svjetlu scenarija koji je nametnut glumcima.

Isto vrijedi i za izbore u SAD-u: unatoč dokazanoj prijevari – mediji inzistiraju na predstavljanju Joea Bidena kao pobjednika, a svjetski vođe – uključujući Svetu Stolicu – žure da priznaju njegovu pobjedu, diskreditiraju svoje republikanske protivnike, te predstave Trumpa kao usamljenog nasilnika koji uskoro napušta njegova obitelj, pa čak i Prva dama. Malo je važno što na internetu postoji na desetke i desetke videozapisa koji prikazuju nepravilnosti počinjene tijekom prebrojavanja glasova ili što postoje stotine svjedočenja o prijevari: demokrati, mediji i cijela glumačka postava ponavljaju da je Biden predsjednik i da Trump treba odstupiti. Jer, u kraljevstvu laži, ako stvarnost ne odgovara naraciji, stvarnost je ta koja se mora ispraviti i cenzurirati.

Ropstvo dijela hijerarhije

Stoga ne čudi da je Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Država, koja slijedi Vatican News poput sjene, požurila pružiti dokaz svoje vjernosti sustavu u obliku nježnih telefonskih poziva Bergoglia prema Bidenu: ti su crkvenjaci izravno uključeni i moraju se skrupulozno pridržavati uloge koja im je dana.

To su učinili i na globalnoj razini, podržavajući Covid ograničenja zatvaranjem crkava, naredivši obustavu Misnog slavlja i čak pozvavši vjernike da se pokoravaju građanskim vlastima. Nadbiskup Washingtona dopustio je sebi kritizirati službeni posjet Predsjednika Trumpa i Prve dame svetištu Svetog Ivana Pavla II, a zatim dati podršku ekstremističkom ljevičarskom pokretu BLM (Black Lives Matter): takvo ulizištvo osiguralo mu je ovih dana Kardinalski Crveni Šešir.

I nije slučajno što podržavanje globalističke agende dolazi od ljudi koji su u potpunosti kompromitirani i podržavaju LGBTQ pokrete, počevši od Cupicha, Tobina, Wuerla, McElroya i Stowea.

Zaglušujuća tišina Svete Stolice i svjetskog episkopata suočena s etičkim problemima koje predstavljaju uskoro distribuirana cjepiva, koja sadrže stanice pobačenih ljudskih fetusa, prilično je značajna.

Poroci i korupcija otkrivaju duboku crkvu i duboku državu ujedinjene u septičkoj jami odvratnih zločina, u kojoj su bespomoćni i djeca glavne žrtve eksploatacije.

Ilegalna imigracija – koja se podupire kako bi se destabilizirale nacije i uništio njihov identitet – pronalazi potporu i ljevice i Bergoglijeve crkve, unatoč činjenici da je izravno povezana s trgovinom maloljetnicima, porastom kriminala i uništavanjem društva. Doista, podržava se upravo iz tog razloga, baš kao što se potiče politička kriza na američkim izborima, ekonomska kriza kroz kriminalnu manipulaciju pandemijom, a možda i vjerski rat putem islamskih napada i profanacija crkava u cijeloj Europi.

Potreba za pregledom

Također je vrlo zbunjujuće što u ovom savršeno koherentnom okviru ima mnogo prelata – ako ne i gotovo svih – koji se ograničavaju na analizu događaja koji utječu na Katoličku crkvu gotovo kao da postoje samo u crkvenoj sferi, kao da nisu imali nikakve veze s političkim i društvenim događajima koji se odvijaju na globalnoj razini. Postoje biskupi koji formuliraju neke plahe stavove naspram Bergogliovih riječi u znak podrške legalizaciji civilnih zajednica ili zbog nedosljednosti i krivotvorenja koja se pojavljuju u izvještaju McCarrick; ali niti jedan od njih, čak iako je potaknut dobrom namjerom, ne usuđuje se osuditi postojanje pactum sceleris između devijantnog dijela Hijerarhije – duboke crkve i devijantnog dijela države, svijeta financija i informacija. Pa ipak, toliko je očito da predstavlja objekt analiza brojnih, uglavnom svjetovnih, intelektualaca.

Gubitak vjerodostojnosti

Ovu se točku mora glasno osuditi:

Izvještaj koji je izradilo Državno tajništvo nepristojan je i nespretan pokušaj, da se prikaže vjerodostojnost bande izopačenih i korumpiranih ljudi, koji su u službi Novog svjetskog poretka. Realna je stvar da su ovu operaciju izveli ne optuženik, već oni koji bi mu trebali suditi, a zajedno s njim paradoksalno bi trebali suditi sebe, svoju braću, svoje prijatelje i one kojima su jamčili nekažnjavanje, napredovanje i karijeru.

Vjerodostojnost autora Izvještaja može se pokazati iz njegove blage osude prelata kojeg je Bergoglio sam poslao kao sugovornika Svete Stolice s kineskom komunističkom diktaturom i koji je istodobno izvršio službene zadatke u ime američkog State Departmenta, posjećujući Clintone, Obame, Bidene i Demokrate. Ovu vjerodostojnost može potvrditi i činjenica da se korumpiranom homoseksualcu, zlostavljaču mladića i djece, iskvaritelju svećenstva i sjemeništaraca jednostavno oduzelo samo dostojanstvo kardinala bez ikakve zatvorske kazne i bez izopćenja za delikte kojima se umrljao , uključujući zločin „sollicitatio ad turpia” ili nagovaranje i poticanje na tjelesne grijehe za vrijeme Ispovijedi, jednom od najmrskijih zločina koje svećenik može počiniti. U ovom “procesu”, makar bio sažetak, duhovna dimenzija krivnje u potpunosti je izostala: krivac nije bio podvrgnut ekskomunikaciji, niti je bio potaknut na pokoru, da se javno objave ispravke i odštete.

Neovisna komisija

Kad su nakon Drugog svjetskog rata održana suđenja u Nürnbergu protiv zločina nacizma, sudom je predsjedao ruski sudac koji je određen da vodi suđenje za zločin invazije na Poljsku koju je Njemačka, kao što znamo, poduzela upravo s Rusijom. Čini mi se da nema velike razlike između ovoga i onoga što vidimo danas u pokušaju da odgovornost za slučaj McCarrick svalimo na Ivana Pavla II i Benedikta XVI i moje malenkosti. Jedini koga u narativu Državnog tajništva ne može dotaknuti bilo kakva sumnja, bilo kakva optužba – čak i samo neizravna – ili bilo kakva sjena zataškavanja, očito bi trebao biti Argentinac.

Činilo bi se prikladnim osnivanje neovisnog povjerenstva, ali kojeg je tada po nalogu Bergoglia čvrsto blokirala Kongregacija za biskupe – a koje bi istraživalo ovaj slučaj bez vanjskih utjecaja i bez skrivanja presudnih dokaza. Međutim, sumnjam da će se čuti tihi glas Američke biskupske konferencije, budući da će se u predstojećem konzistoriju naći i onaj koji je upravo postao novopečeni kardinali i nadbiskup Washingtona, izvršitelj naredbi Santa Marte, a koji se pridružuje najvjernijim Bergoglijevim slugama Cupichu i Tobinu.

Ako bi se uistinu rasvijetlilo cijelu aferu, cijela bi se kuća od karata pomno građena svih ovih godina srušila, a na vidjelo bi izašlo i saučesništvo članova Crkvene Hijerarhije na najvišim razinama, kao i njihove veze s Američkim demokratima i globalnom ljevicom.

Ukratko, potvrdilo bi se ono što se mnogi još ne usude priznati, a to je naime uloga koju je duboka crkva imala od izbora Ivana XXIII u stvaranju teoloških premisa i crkvene klime, koja bi Crkvu učinila slugom Novog svjetskog poretka, a Papu zamijenila lažnim prorokom Antikrista. Ako se to još nije u potpunosti dogodilo, moramo zahvaljivati samo Providnosti.

Intelektualna iskrenost

Pretpostavljam da su se oni umjereni i oni šutljivi danas pred Covidom, kao što su šutljivi i za izbornu prijevaru ili farsu iz McCarrickovog izvještaja – užasnuli već pri samom spominjanju dovođenja u pitanje Drugog vatikanskog koncila. I demokrati su užasnuti kad čuju kritike zakona kojima su Sjedinjene Države došle do uviđanja prevare volje birača. Samozvani zdravstveni stručnjaci užasnuti su kad vide da su njihove tvrdnje osporene i da su u suprotnosti sa znanstvenom istinom i epidemiološkim dokazima. Pristalice prijema ilegalnih imigranata užasavaju se kad im se pokaže stopa ubojstava, silovanja, nasilja i pljačke koje su počinili ti isti ilegalni imigranti. Pristalice homoseksualnog lobija užasavaju se kad se pokaže kako kaznena djela predatorske prirode koja su počinili svećenici uključuju vrlo visok postotak homoseksualaca. U ovom općenitom razotkrivanju istine, želio bih podsjetiti da bi bilo dovoljno imati malo intelektualne iskrenosti i malo kritičke prosudbe da se dokazima pogleda u lice, čak i ako je to bolno.

Poveznica hereze i sodomije

Ova suštinska veza između devijacije u Crkvenom nauku i moralnoj devijaciji jasno se pojavila prigodom frontalnog sukoba s onima koji prikrivaju slučaj McCarrick: upleteni ljudi gotovo su uvijek isti, s istim porocima protiv vjere i morala. Oni se međusobno brane, pokrivaju i štite, jer su dio istog “lobija”, shvaćenog kao skupina koja ima vlast i koja je sposobna utjecati na promjenu zakona i odluke vlada ili drugih organa upravnih vlasti u svoju korist.

Na crkvenom polju, ovaj lobi radi na ukidanju moralne osude sodomije, i to prije svega u svoju korist, budući da je prvenstveno sastavljen od sodomita. Prilagođava se političkoj agendi u legitimiranju zahtjeva LGBTQ pokreta, koje promoviraju političari koji nisu ništa manje predani poroku.

A uloga koju je Katolička crkva odigrala posljednjih desetljeća također je očita – ili bolje rečeno, njezin moralno i doktrinarno devijantni dio – u prihvaćanju homoseksualnosti, na način da je grijeh protiv prirode koji je Crkva oduvijek osuđivala na neki način odbačen. Ako je prije četrdeset godina bilo užasno saznati o svećeniku koji zlostavlja dječaka, to nas sada niti svakodnevno informiranje nekoliko godina zaredom o orgijama u stanu tajnika kardinala Coccopalmiera, u palači Svetog ureda ne iznenađuje, gdje je svećenstvo održavalo zabavu s drogom i prostitutkama.

Nakon ovoga će vrlo malo trebati ka legitimiranju pedofilije, kako bi to željeli određeni političari: kroz navodna “seksualna prava” maloljetnika, nametanje seksualnog odgoja u osnovnim školama na preporuku Ujedinjenih naroda i pokušaji donošenja zakona u parlamentima za snižavanje dobi za seksualni pristanak.

Neka naivna osoba reći će da Crkva nikada neće moći reći da je za korupciju djece, jer bi to bilo u suprotnosti s neprekinutim katoličkim Učiteljstvom. 

Međutim podsjećam sve na ono što je rečeno prije samo nekoliko godina u vezi s takozvanim homoseksualnim “brakom” – ili u vezi s ređenjem žena, crkvenim celibatom ili ukidanjem smrtne kazne – i sve je to prihvaćeno nekažnjeno danas, uz pljesak svijeta.

McCarrickova “linija”

Ne zaboravimo da se, već nakon četvrtog glasanja drugog dana posljednje konklave za izbor sadašnjeg pape, pojavila nepravilnost u prebrojavanju glasačkih listića, koja je ispravljena novim glasanjem, odstupajući od odredbi apostolskog ustava Universi Dominici Gregis koji je Ivan Pavao II donio 1996.

Međutim, značajno je da, iako je s jedne strane McCarrick sada izbačen sa svojih funkcija i boravi u tajnom mjestu (gdje može nesmetano nastaviti sa svojim para-diplomatskim aktivnostima u ime duboke države i duboke crkve u anonimnom liku laika), s druge strane svi koji su zahvaljujući McCarricku napravili karijeru u Crkvi i dalje su na svojim mjestima i čak su unaprijeđeni: svi ljudi kojima je favorizirao zbog zajedničkog načina života i zajedničkih namjera ; svi ucjenjivački i ucjenjivači zbog tajni koje su upoznali zahvaljujući svom položaju; svi spremni izvući imena i okolnosti i datume ako se netko usudi dotaknuti ih. Neke bi i dalje mogli prisiliti da poslušaju gospodina McCarricka, ako ih on može držati pod ucjenom ili ih podmititi golemim novcem kojim raspolaže, čak i sada kada više nije princ Crkve.

No, dovoljno je samo proći kroz vrata Porta Angelice da naiđete na sumnjive likove, od kojih su neki pozvani u Vatikan kako bi ih spasili od istraga koje su ih čekale u inozemstvu.

Neuspjeh osude sodomije

Neki su komentatori s pravom istakli obeshrabrujuću činjenicu: zločini zbog kojih je McCarrick optužen odnose se isključivo na zlostavljanje maloljetnika, dok se njegovi neprirodni odnosi s odraslima tiho prihvaćaju i toleriraju, kao da su nemoralna i svetogrdna djela klerika njihova osobna stvar. Tu također vidimo Bergogliovu sve jasniju volju da primijeni laksistički pastoralni pristup – prema provjerenoj metodi Amoris Laetitia – u odstupanju od moralne osude sodomije.

Krivci i žrtve skandala

Paradoksalno je što proizlazi iz ovog skandala klera, a to je da je Bergogliju na zadnjem mjestu pružanje pravde žrtvama. U međuvremenu, oni koji su osudili skandale, koji traže pravdu i istinu, smatraju se krivima, počevši od svećenika koji su premješteni ili lišeni brige o dušama jer su se usudili obavijestiti svog biskupa o izopačenostima jednog od njihove braće.

Sveta crkva žrtva je zločina svojih službenika

Ali postoji još jedna potpuno nevina žrtva ovih skandala: Sveta Crkva. Slika Kristove zaručnice ocrnjena je, ponižena i diskreditirana, jer su oni koji su počinili te zločine djelovali iskorištavajući povjerenje u haljinu koju nose, koristeći vlastitu ulogu svećenika ili prelata da zarobe i pokvare duše. Odgovorni za ovo diskreditiranje Crkve uključuju i one u Vatikanu, biskupijama, samostanima, katoličkim školama i vjerskim organizacijama. Do sada je očito da je ova invazija homoseksualaca i perverznjaka bila planirana i namjeravana: to nije bio slučajan događaj koji se dogodio samo propustom kontrole, već precizan plan sustavne infiltracije u Crkvu kako bi je srušili iznutra. A oni kojima je Gospodin povjerio upravljanje nad Svojim zaručnicom, morat će mu odgovarati zbog toga.

U svemu tome, međutim, naši protivnici zaboravljaju da Crkva nije bezlična zbirka osoba koji slijepo slušaju plaćenike, već Živo tijelo s Božanskom Glavom: Gospodinom našim Isusom Kristom. Pomisao da bismo mogli ubiti Kristovu zaručnicu bez intervencije zaručnika zabluda je za koju je samo sotona mogao vjerovati da je moguća. Zapravo, shvatit će da upravo razapinjući je, pljujući ju i bičujući, baš kao što je Spasitelj razapet prije dvije tisuće godina, potpisuju svoj vlastiti konačni poraz. O mors, ero mors tua: morsus tuus ero, inferne [O smrti, ja ću biti tvoja smrt: O Paklu, ja ću biti tvoj žalac].

+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup

  1. studenog 2020

Prikazanje Presvete Djevice Marije

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *