U središtu Trga Svetog Petra dominira metalna zatezna konstrukcija, užurbano ukrašena neonskom svjetlošću, ispod koje stoji, uznemirujući poput totema, nekoliko užasnih kipova koje se nitko nadaren zdravim razumom ne bi usudio identificirati s likovima Isusovog Rođenja. Svečana pozadina Vatikanske bazilike samo uvećava ponor između skladne renesansne arhitekture i neuglađene parade antropomorfnih stupova za kuglanje.
Malo je važno što su ovi grozni artefakti, plod učenika mračnog instituta za umjetnost Abruzzo: tko god se usudio sastaviti ovu uvredu Isusovog Rođenja, učinio je to u eri koja, osim što je stvorila bezbrojne nakaznosti pseudo-umjetnosti, nije znala učiniti ništa lijepo ili što zaslužuje da se sačuva za potomstvo.
Naši muzeji i galerije moderne umjetnosti preplavljeni su kreacijama, instalacijama i provokacijama rođenim iz bolesnih umova u šezdesetim i sedamdesetim godinama: slike koje je nemoguće pogledati, skulpture koje izazivaju gađenje, čija djela nije moguće utvrditi ili odrediti njihov značaj. Nisu pošteđene ni crkve: čak i one su preplavljene takvim djelima, koja uvijek teže tim nepristojnim godinama.
Desetljećima su arhitekti i obrtnici izrađivali zastrašujuće strukture, namještaj ili svete ukrase takve ružnoće, da jednostavne ljude ostave zgrožene, a vjernike skandalizirane.
Iz tog istog zlog korijena proizlazi i Bergolijeva brončana barka ili “spomenik nepoznatom migrantu “, a koja sada uništava sklad čitave desne strane Berninijeve kolonade i čija velika težina utiskuje samu kaldrmu na trgu Svetog Petra, na opću zbunjenost rimskog naroda.
Valja podsjetiti da su ovogodišnjim bogohulnim jaslicama, prethodile podjednako svetogrdne Jaslice 2017. godine, koju je u Vatikanu podigla talijanska homoseksualna i transrodna zajednica. Ova anti- jaslica, “pažljivo isplanirana i unaprijed smišljena prema diktatu i doktrini Bergoglija”, trebala je prikazivati navodna djela milosrđa: goli muškarac koji leži na zemlji, leš sa klimavom rukom, glava zatvorenika, arhanđeo s duginim cvjetnim vijencem i kupola Svetog Petra prikazana u ruševinama.
Slični pokušaji, u kojima se Isusovo Rođenje uzima kao izgovor za ozakonjenje vrlo nesretnih pokusa, bili su muka mnogih vjernika, prisiljenih podnijeti ekstravagancije svećenstva i njihove želje za inovacijama pod svaku cijenu, namjerna volja da se oskvrne upravo ono što je sveto: „ekumenske“ jaslice koje sadrže džamije ili „imigracionističke“ jaslice koje prikazuju Svetu obitelj na splavi i čak i jaslice od krumpira ili staroga metala.
Do sada je vidljivo čak i onima koji ništa ne sumnjaju, da to nisu pokušaji uljepšavanja Božićne scene. Umjesto toga, to je arogantno nametanje bogohuljenja i svetogrđa uz obvezno poružnjavanje, nužnog atributa Zloga.
Nije slučajno da su godine u kojima su nastale ove Jaslice, iste one u kojima su nastali Drugi vatikanski koncil i reformirana misa: sa istom estetikom i načelima, koja označuju početak suvremenog društva i početak pomrčine Katoličke crkve, koja je ustupila mjesto koncilskoj crkvi.
Stavljanje tih golemih keramičkih artefakata u peć mora da je izazvalo nemalo problema, koje su marljivi učitelji umjetničke škole u Abruzzu prevladali lomeći ih na komade. Ista se stvar dogodila na drugom Vatikanskom Koncilu, gdje su domišljati stručnjaci uspjeli ubaciti doktrinarne i liturgijske novine, koje će s vremenom uspješno narušiti integritet Katoličkog nauka.
Rezultat tog pseudo-umjetničkog eksperimenta je užas koji je utoliko strašniji što se tvrdi da on predstavlja Gospodinovo Rođenje. Odluka da se takvu kolekciju čudovišnih likova naziva „jaslicama“ jednaka je imenovanju Vatikana II „koncilom“. Niti jedno niti drugo ne predstavlja ono kako se zove.
I kao što je ljepotu katoličke liturgije zamijenio obred koji raste samo u bijedi; baš kao što je uzvišeni sklad gregorijanskog pjevanja i sakralne glazbe bio zabranjen u našim crkvama, kako bi u njima odjeknuli plemenski ritmovi i prostačka glazba; tako je i univerzalno savršenstvo svetog latinskog jezika pometeno od mnoštva narodnih jezika; kako bi liturgija bila osujećena i unakažena u svojoj jednostavnosti, te joj uzeli dušu.
Instinktivna odbojnost koju ove jaslice pobuđuju i svetogrđe koje otkriva, čine je savršenim simbolom bergoglijanske crkve.
Jer upravo u toj razmetljivoj drskoj nebrizi prema vjekovnoj tradiciji koja je tako draga vjernicima i djeci, shvaćamo stanje duša koje žele da to bude tamo, kao čin prkosa i Nebu i Božjem narodu: duše bez Milosti, bez Vjere i bez Ljubavi.
Netko će u uzaludnom pokušaju pronaći nešto kršćansko u tim opscenim keramičkim kipovima, i ponoviti pogrešku koja je već napravljena u dopuštanju da naše crkve budu uništene, da se naši oltari ogole i da se jednostavna i kristalna cjelovitost doktrine iskvari dvosmislenom neurednosti, koja je tipična za heretike.
Recimo jasno: ta stvar nije prizor jaslica, jer da jest, prikazivala bi uzvišenu Misteriju Utjelovljenja i Rođenja Sina Božjeg secundum carnem, divljenja pastira i Mudraca, beskrajnu ljubav Marije Presvete prema Božanskom dojenčetu i čuđenje stvorenja i Anđela. Ukratko, prikazalo bi stanje naše duše dok razmišlja o ispunjenju proročanstava, očaranost gledanjem Sina Božjeg u jaslama, dostojnosti iskupiteljskog Milosrđa.
Umjesto toga, gledajući ovu gadost, čovjek postaje svjestan, prije svega, prezira prema vjerničkoj pobožnosti, odbacivanja višegodišnjeg modela koji podsjeća na vječnu nepromjenjivost Božanske Istine i neosjetljivost prema Veličanstvu dojenačkog kralja i klanjanju Mudraca.
Još jednom, moramo biti zahvalni Gospodinu čak i u ovom iskušenju koje prolazimo, jer nam pomaže progledati i vidjeti istinu.
Jer ova nečastiva nakaznost, oznaka je univerzalne religije transhumanizma kojoj se nada Novi svjetski poredak; izraz je otpadništva, nemorala i poroka ružnoće postavljenog kao uzor. I baš kao i sve što je izgrađeno čovjekovim rukama bez Božjeg blagoslova, doista je osuđeno da propadne, nestane i raspadne se. I to će se dogoditi ne zato što će na vlast doći netko drugi koji ima samo različite ukuse i različit senzibilitet, već zato što je Ljepota neophodna sluškinja Istine i Dobrote, baš kao što je ružnoća pratitelj laži i opakosti.
+ Carlo Maria Viganò, nadbiskup
23. prosinca 2020.