S vremenskim odmakom, vraćam se na događaj ovog ljeta koji se zbio na Biokovu, odnosno na najvišem vrhu Biokova Svetom Juri.
Sveti Jure po kojemu vrh nosi ime je bio ratnik i bio je vjernik, toliki, da je postao Mučenik i Svetac. Kako to znamo? Jednostavno zato što ga je Crkva proglasila Svecem u vremenu davno prije Drugog Vatikanskog koncila i svih masonskih malverzacija.
Iako je vjera u Katoličke Svece katolicima kroz cijelu povijest bila jasna kako je jasan dan, nekim svećenicima to baš i nije najbistrije.
Tako je ove godine na Svetoj Misi na vrhu Biokova u nazočnosti nekoliko stotina vjernika jedan od svećenika koji je ujedno i predvodio Misno Slavlje izjavio da neki tvrde da Sveti Jure postoji, a da neki tvrde suprotno. Da ne stane na tome, on je objasnio da je o tome raspravljao s nazočnim kolegom svećenikom večer prije i očito ni to nije pomoglo, da on uspije sam sebe uvjeriti u svom veleučenom mozgu da Sveti Jure stvarno postoji i da je u Nebu.
Bio je to uvod u Svetu Misu koja se tamo tradicionalno održava već generacijama.
Naime, na Svetom Juri se nalazi istoimena crkvica, izgrađena 1968. godine nedaleko od stare crkvice koju su komunisti srušili zbog gradnje odašiljača za tele viziju. Prije toga stara crkvica, dok nije bilo odašiljača, je puno puta kroz povijest obnavljana. Po dostupnim crkvenim dokumentima zadnja velika obnova je bila 1770 tih.
Misno slavlje u crkvici održava se zadnje subote u srpnju, iz praktičnih razloga jer u kalendarski dan kada je po katoličkom kalendaru Sveti Jure 23. travnja, vrlo je hladno, često nepristupačno zbog visokog snijega. Stoga je proslava prebačena usred ljeta. Tada većina vjernika iz Primorja i Zagore dolazi pješke na Svetoga Juru.
Neki od hodočasnika su zavjetovani Svetom Juri dok su bili mala djeca, pa neki stariji bez prekida dolaze na ovu Svetu Misu svake godine već desetljećima.
Možete zamisliti šok i nevjericu mnogih, nakon gore opisane uvodne izjave svećenika. To ne da se nije nikada čulo, nego je bilo i nezamislivo posebno tu, taj dan na Svetom Juri.
Jedan od nazočnih starijih ljudi odmah je bez ikakve kalkulacije i zadrške dobacio svećeniku, da ako on u to ne vjeruje onda i nije svećenik.
Nakon ovako neizvjesnog uvoda, Sveta Misa je išla po liturgijskom redoslijedu i došla do propovijedi. Kako je riječ ponovo imao kreator uvodnog šoka, čuli smo homiliju koja nije bila dorečena niti je imala smisla. Puno toga je bilo rečeno, ali bez zaključka ili neke niti za koju bi se uhvatio slušatelj vjernik. Suhoparno, intelektualno i dosadno. Međutim na kraju se ipak svećenik obratio starijem čovjeku koji mu je odbrusio odmah u startu i rekao mu: „ Ako mi dokažete da Sveti Jure postoji, povjerovat ću.“
Opet muk, napetost na čistom svježem planinskom zraku i bol u želucu, tjeskoba u srcu mnogih. Na Svetoj Pričesti opet cirkus, jedini koje je pričešćivao je naš opisani anti junak. Jedan vjernik je kleknuo da primi Svetu Pričest, a svećenik ga je odbio. Kako su ljudi dolazili u polukrug do svećenika, on bi se tako okretao i opet bi dolazio do ovog vjernika koji je tu klečao cijelo vrijeme i nudio mu pričest na ruku. Ovaj bi odgovarao na glas da ne može tako primiti Tijelo Kristovo, svećenik bi mu na to rekao „takva su pravila“, a ovaj bi opet kratko odgovorio s „lažete“.
To se ponavljalo nekoliko puta i napetost i neizvjesnost je rasla. Mjesto gdje se slavila Sveta Misa i dijelila Sveta Pričest je strma padina, i bila je ispunjena mnoštvom, tako da je tu neugodnu situaciju moglo čuti i vidjeti puno vjernika.
Uistinu ne postoji nikakvo pravilo koje može zabraniti dostojanstveno primanje Svete Pričesti, zato što ni svećenik ni biskup tu vlast nemaju, nego su uzeli sebi ovlasti koje im nije dao Gospodin Bog, odnosno oni su de facto u pobuni protiv Svevišnjega.
Kad je situacija dosegla vrhunac, u sve se umiješao drugi svećenik koji je zbunjenom i izbezumljenom intelektualcu na domišljat način pritekao u pomoć i uzeo od njega Svete Prilike i pričestio ovog pomalo drskog i tvrdoglavog vjernika.
Nakon tog optimalnog rješenja, desetak drugih vjernika koji su odlučili bojkotirati izbezumljenog intelektualca i ne pričestiti se na ruku su pristupili novom poslužitelju Svetih Prilika i pričestili se na usta.
Tako je ta do sad najšokantnija Sveta Misa na Svetom Juri na Biokovu pomalo dolazila do svog završetka, sa velikom sablazni oko pitanja postojanja Sveca, zbog kojega smo se tu svi okupili.
Na kraju, uoči završnog blagoslova, da ne ostane sve nedorečeno onaj isti vjernik koji je obranio čast Svete Euharistije digao je ruku i zamolio gromkim glasom druge svećenike da objasne okupljenom sablažnjenom narodu zašto Sveti Jure postoji? Zašto je to Istina Katoličke Vjere? Zbog čega vjerujemo u činjenicu da je Sveti Jure živ, da je na Nebu, i da je dio Nebeske Proslavljene Vojske i Crkve?
Onda je riječ uzeo svećenik izvanredni djelitelj Svetih Prilika koji je tu bio u nekakvoj tampon zoni i Svetu Misu nekako priveo kraju, objasnivši da Sveti Jure postoji, ali da samo nismo sigurni u legende koje pišu o njegovom liku i djelovanju. Umjereno, proračunato i politički prema subraći nevjernicima korektno.
Gorko pitanje je kako bi ova Sveta Misa izgledala da nema vjere u narodu i da su svećenici sami vodili riječ, od početka do kraja, kako bi i trebalo biti da živimo u nekim normalnim vremenima, vremenima u kojima ne postoji crkvena masonerija.
U vjeri u obraćenje hrvatskog klera svi zavapimo: Sveti Jure, molimo te pomogni hrvatskim svećenicima da povjeruju!