Valli: Rim je bez pape – Bergoglio je tamo, ali Petar nije

Sljedeće mišljenje napisao je poznati italijanski katolički novinar Aldo Maria Valli. Više od pedeset godina Valli prenosi vijesti o Crkvi iz katoličke perspektive. Poznat je po dirljivom izvještavanju o posljednjim godinama i danima Svetog pape Ivana Pavla II. 

Rim je bez pape. Teza koju namjeravam podržati može se sažeti u ovih pet riječi. Kad kažem Rim, ne mislim samo na grad čiji je papa biskup. Kad kažem Rim, mislim na svijet; Mislim na sadašnju stvarnost.

Papa, iako fizički prisutan, u stvarnosti nije tamo, jer ne radi ono što radi papa. Tu je, ali ne izvršava svoju dužnost nasljednika Petra i Kristova namjesnika. Tamo je Jorge Mario Bergoglio; Petar nije.Tko je papa? Definicije, ovisno o tome želi li se istaknuti povijesni, teološki ili pastoralni aspekt, mogu biti različite. Ali, u osnovi je papa nasljednik Petra. A koje je zadatke Isus dodijelio Apostolu Petru? S jedne strane, “Pasi ovce moje” (Iv 21,17); s druge strane, “Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu, a što odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu” (Mt 16,19). To je ono što bi papa trebao učiniti. 

Ali danas nema nikoga tko izvršava ovaj zadatak. I još Isus kaže Petru: „A ti, kad dođeš sebi, učvrstite svoju braću u vjeri“(Lk 22,32). Ali danas Petar ne pase ovce i ne ojačava ih u vjeri. Zašto? Netko odgovara: Jer Bergoglio ne govori o Bogu, već samo o migrantima, ekologiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima. Ali to nije tako. Zapravo, Bergoglio zaista govori o Bogu, ali ono što proizlazi iz cijelog njegova propovijedanja jest Bog koji nije Bog Biblije, već krivotvoreni Bog, rekao bih Bog koji je oslabljen ili bolje rečeno prilagođen. Prilagođen čemu? Čovjeku i njegovom zahtjevu da se opravda, živeći kao da grijeh ne postoji.

Bergoglio je zasigurno u središte svog učenja stavio socijalne teme, uz sporadične iznimke, te čini se postaje plijenom istih politički korektnih opsesija dominirajuće kulture, ali vjerujem da ni to nije duboki razlog zašto je Rim bez pape. 

U želji da se istaknu socijalne teme, moguće je imati autentično kršćansku i katoličku perspektivu. Međutim problem s Bergogliom je još jedan: a to je devijacija njegove teološke perspektive. I to iz sasvim određenog razloga: jer Bog o kojem Bergoglio govori nije onaj koji oprašta, već onaj koji otklanja svu krivnju.U  Amoris Laetitia  čitamo: „ Crkva mora pratiti s pažnjom i brigom najslabije od svoje djece “ (pogl. 8, stavak 291.). Žao mi je Bergoglio, ali to nije tako. Crkva mora obraćati grešnike. Još jednom u  Amoris Laetitia čitamo da „ Crkva ne odbacuje konstruktivne elemente onih situacija koje ne odgovaraju u potpunosti njezinom učenju o braku (stavak 314.). Žao mi je Bergoglio, ali te su riječi dvosmislene. Misija Crkve nije odobravanje takvih elemenata, već obraćenje duša, do kojeg se dolazi poštivanjem Božjih zapovijedi.U  Amoris Laetitia  također čitamo: „ Ipak, savjest može učiniti da se određene situacije, koje ne odgovaraju potpuno zahtjevima Evanđelja, mogu prihvatiti privremeno. “(stavak 303.). Još jednom postoji dvosmislenost. Prvo: ne postoji Evanđelje, kojega se čovjek može više ili manje pridržavati. Jednostavno postoji Evanđelje sa svojim vrlo specifičnim sadržajem; postoje zapovijedi s njihovom jasnoćom. Drugo: Bog nikada – ponavljam, nikada – ne može tražiti od nekoga da živi u grijehu. Treće: nitko ne može tvrditi da ima „ od Boga dopuštenje da živi izvan Evanđelja jer trenutačno nije u stanju držati se njegovih propisa, zbog složenosti svoje situacije ili ograničenja. ”Ovi zbrkani izrazi imaju samo jedno značenje: priznavanje moralnog relativizma i igranje igara s Božjim Zapovijedima.Ovaj Bergoglijev Bog više od svega želi oslobađanje čovjeka od krivnje, ovaj Bog je u potrazi za olakotnim okolnostima, taj Bog se suzdržava od zapovijedi i radije odobrava naš život bez promjene, taj Bog govori radije o ljudskoj “krhkosti”, a ne o grijehu, taj Bog se najprije oslanja na logiku pastoralne pratnje, a ne da čovjeka vrati na pravi put.”I na koncu taj Bog karikatura je Boga Biblije. Jer biblijski Bog je strpljiv, ali ne i labav; on je pun ljubavi i pažnje , ali nije popustljiv. Jednom riječju, on je Otac u punom i najautentičnijem smislu tog izraza.

Čini se da je perspektiva o Bogu koju je Bergoglio prihvatio ona od svijeta, koja odbacuje Božje osobine koje su manje u skladu s raširenim mišljenjem svijeta. Svijet zapravo ne želi pravog oca, koji voli u toj mjeri da je spreman osuditi grijehe svoje djece, već on želi drugara; ili još bolje, suputnika koji pušta stvari i kaže: “Tko sam ja da sudim?”Po njemu Bog nema nikakva prava nego isključivo dužnosti.S druge strane čovjek nema nikakve dužnosti nego isključivo prava.Zbog toga mi se Bergoglio, prikazan kao papa milosrđa, čini najmanje milosrdnim papom kojeg smo mogli zamisliti. Zapravo, zanemaruje prvi i temeljni oblik milosrđa a to je: propovijedanje Božjeg zakona i, pritom, ukazivanje na put koji vodi do spasa i vječnog života.

Ako je Bergoglio smislio “boga” ove vrste – što namjerno naznačujem malim slovom “b”, jer to nije Jedini i Trojstveni Bog – to je zato što za Bergoglia ne postoji krivnja zbog koje čovjek mora zatražiti oproštenje, ni osobno ni kolektivno, ni izvorno ni stvarno. Ali ako nema grijeha, onda nema ni Otkupljenja; i bez potrebe za Otkupljenjem, Utjelovljenje nema smisla, a još manje spasonosno djelo jedne Arke spasenja koja je Sveta Crkva. 

Čovjek se pita nije li taj „bog“ prije  simia Dei  – Božji majmun – sotona, koji nas gura prema prokletstvu u točno onom trenutku kada poriče da grijesi i poroci mogu ubiti našu dušu i osuditi nas do vječnog gubitka Vrhovnog Dobra.

Rim je dakle bez pape. Već čujem prigovor: Ali kako možete reći da je Rim bez pape kad je Franjo posvuda? Na TV-u je i u novinama. Bio je na naslovnici  Timea,  Newsweeka , Rolling Stonea , pa čak i  Forbesa  i  Vanity Faira . Nalazi se na web stranicama i u nebrojenim knjigama. S njim su razgovarali svi, čak i  Gazzetta dello sport  [ napomena prevoditelja : talijanske dnevne sportske novine koje su najčitanije novine bilo koje vrste u Italiji]. Možda nikada prije papa nije bio tako prisutan i tako popularan. Odgovorim: to je sve istina, ali on je Bergoglio; on nije Petar.Zasigurno nije zabranjeno da se Kristov namjesnik bavi stvarima svijeta. Upravo suprotno. Kršćanska vjera je utjelovljena vjera, a Bog kršćana je Bog koji postaje čovjek, koji postaje povijest; tako se kršćanstvo kloni ekscesa spiritizma. Ali jedno je biti u svijetu, a sasvim je drugo postati poput svijeta. Govoriti kako svijet govori i rasuđivati kao što svijet rasuđuje, time Bergoglio izbacuje Petra da nestane i sebe stavlja u prvi plan.Ponavljam: svijet, naš svijet, ne želi pravog oca. Svijet više voli suputnika. Učenje oca, ako je istinski otac, naporno je, jer ukazuje na slobodu u odgovornosti. Puno je prikladnije imati pored sebe samo nekoga tko vam jednostavno pravi društvo, bez prigovaranja. A to je upravo ono što Bergoglio čini: pokazuje “boga” koji nije otac već pratilac. Nije slučajno da se Bergoglievoj „crkvi“ sviđa glagol „pratiti“ – baš kao i sav modernizam. Crkva je pratiteljica na putu, koja sve opravdava (pomoću iskrivljene koncepcije razlučivanja) i, na kraju, sve relativizira.Isus je po tom pitanju sasvim izričit. „Jao, kad svi ljudi dobro govore o vama“(Lk 6,26). „Blago vama kad vas ljudi mrze i kad vas isključuju i vrijeđaju i odbacuju vaše ime kao zlo zbog Sina čovječjeg“ (Lk 6,22). Svako malo iscuri glasina koja kaže da Bergoglio također razmišlja o ostavci, baš kao i Benedikt XVI. Vjerujem da on nema na umu ništa slično, ali problem je u nečem drugom. 

Problem je u tome što je Bergoglio postao faktički protagonist procesa odustajanja od Petrovih dužnosti. Već sam negdje napisao da je Bergoglio sada postao kapelan Ujedinjenih naroda i vjerujem da je ova situacija bez presedana. Međutim, još ozbiljnije od njegova pridržavanja dnevnog reda UN-a i onoga što je politički korektno, jest to što je odustao od toga da nam govori o Bogu iz Biblije i što je Bog u središtu njegova propovijedanja Bog koji čisti ljude od krivnje, a ne Bog koji oprašta. Kriza očinske figure i kriza papinstva idu ruku pod ruku. Baš kao što se otac, odbačen i demontiran, pretvorio u generičkog pratioca bez ikakvog polaganja prava na ukazivanje puta, na isti način na koji je papa prestao biti nositelj i tumač objektivnog božanskog zakona i radije je postao jednostavan suputnik.Na taj je način Petar nestao baš kad je najpotrebniji da nam pokaže Boga kao svestranog Oca: Oca punog ljubavi: ne zato što je neutralan, već zato što sudi; milosrdni Otac: ne zato što sve dopušta, već zato što je predan pokazivanju puta istinskog dobra; suosjećajni Otac: ne zato što je relativist, već zato što želi pokazati put ka spasenju.Bergoglio, koji se ne voli predstavljati kao nasljednik princa apostola i koji je u drugi plan stavio naslov “Vikar Kristov”, implicitno se odvaja od vlasti koju je dao naš Gospodin Petru i njegovim nasljednicima. I to nije puko kanonsko pitanje. To je stvarnost čije su posljedice vrlo ozbiljne za papinstvo.Kad će se Petar vratiti? Koliko dugo će Rim ostati bez pape? Beskorisno je pitati. Božji su nacrti tajanstveni. 

Nebeskom se Ocu možemo samo moliti, govoreći: „Budi Volja Tvoja, a ne naša. I smiluj se nama grešnicima. “