Pet dana prije Božića lažni prorok iznenada je posjetio rimsku državnu srednju školu Pilo Albertelli koja se nalazi u blizini Bazilike Svete Marije Velike.
Slične iznenadne posjete predstavljaju Bergoglijeve uobičajene PR alate.
U jutro 20. prosinca lažni prorok se autom dovezao do srednje škole. Postrojeni učenici otpjevali su pjesmicu, a zatim je ravnatelj pozdravio lažnog proroka.
Bergoglio je zatim održao govor o „potrebi zajedničkog življenja“.
Lažni prorok je inzistirao od srednjoškolaca da pokažu dobrodošlicu migrantima i đacima iz migrantskih obitelji. Kako prenosi glasilo Talijanske biskupske konferencije „Avvenire“, pričao im je o raznolikosti i potrebi zajedničkog življenja i onda poručio:
Budite dosljedni svojoj vjeri. Ne možete reći židovskoj i muslimanskoj djeci: dođite i obratite se. Ta će vas koherentnost učiniti zrelijim. Ne živimo u doba križarskih ratova.
Ove riječi lažnoga proroka upućene učenicima u gruboj su suprotnosti s Kristovim riječima iz Evanđelja:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Matej 28, 19-20)
I reče im: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.“ (Marko, 16, 15-16)
Eto, pred sam Božić umjesto poticanja na evangelizaciju, poziv na obraćenje i poziv na poslušnost Kristu, čovjek u bijelom daje učenicima neku novu poruku čudnoga sadržaja.
Bergoglio je također poručio đacima da prouče njegovu video poruku o miru i zaštiti klime, koju je ranije toga dana snimio s glavnim tajnikom UN-a.
Židovska i muslimanska djece imaju svako pravo upoznati i povjerovati u Presveto Trojstvo, kako smo i naslovili ovaj članak, za njih treba moliti, a za lažnog proroka je ionako prekasno za molitve.
Znamo njegovu sudbinu, bit će zauvijek proklet, ali jao svima, a posebno onim katoličkim pastirima koji će biti prokleti, jer bez zadrške prihvaćaju ovaj nauk apsolutno suprotan nauku Isusa Krista Kralja i Gospodina.
Nadbiskup Vigano je uputio pismo u kojemu otvoreno razotkriva lažnog proroka i upozorava na dolazak antikrista. Koliko je meni poznato jedini do sada od biskupa koji je otvoreno na ovaj način progovorio o svemu onome što se događa u Vatikanu.Neka Ga Gospodin ispuni Svojim Svetim Duhom da nastavi ovako hrabro i srčano razotkrivati sotonsku bandu i otvarati oči uspavanim katolicima diljem svijeta koji su na žalost u dubokom hibernacijskom snu.
“Postoji li u srcu Blažene Djevice Marije išta osim imena našega Gospodina Isusa Krista? Mi također želimo u srcu imati samo jedno ime, Isusovo, kao i Presveta Djevica.”
Tragična prispodoba o ovom pontifikatu razvija se brzim nizanjem obrata. Ne prođe ni dan: s najuzvišenijeg prijestolja vrhovni svećenik nastavlja razgrađivati Petrovu katedru upotebljavajući najviši autoritet ne da bi priznavao, nego poricao, ne da bi učvršćivao, nego u bludnju zavodio, ne da bi ujedinjavao, nego rascijepio, ne da bi izgrađivao, nego rušio.
Materijalna krivovjerja, formalna krivovjerja, idolopoklonstvo, površnost svake vrste: papa Bergoglio ne prestaje tvrdoglavo ponižavati vrhovni autoritet Katoličke Crkve i “demitizirati” papinstvo – kao što bi možda kazao njegov slavni sudrug Karl Rahner. Njegovo djelovanje cilja na to da omalovaži sveti polog vjere i unakazi lice Kristove Zaručnice govorom i činom, prevarama i lažima, onim izrazitim gestama napadne spontanosti koja je međutim pomno smišljena i planirana i kojom neprekidno narcistički slavi sebe samoga dok lik rimskoga pape, slatkoga Krista na zemlji, biva ponižen i zatamnjen. U svojem se djelovanju služi učiteljskom improvizacijom, onim nepripremljenim, neodređenim učiteljevanjem podmuklim poput živog pijeska, i to ne samo u velikim visinama, prepušten na milost i nemilost novinarima iz cijelog svijeta, u tim nebeskim prostranstvima koja naglašavaju delirij iluzorne svemoći, nego i u okviru najsvečanijih funkcija, koje bi trebale pobuđivati sveti drhtaj i strahopoštovanje.
Na blagdan Djevice Gvadalupske papa je Bergoglio još jedanput izrazio svoju očevidnu protumarijansku netrpeljivost što podsjeća na netrpeljivost Zmije iz prvoevanđeoskog izvješća o iskonskom grijehu, koje proriče nesmiljenu borbu između Žene i Zmije i objavljeno neprijateljstvo ove potonje, koja će do završetka vremena Ženi vrebati petu i nastojati svladati njezino potomstvo. Ono što je papa učinio očit je napad na uzvišene povlastice i odlike po kojima Bezgrešna Djevica i Bogomajka biva ženska dopuna otajstvu Riječi postale čovjekom, najuže s Njim povezana u ekonomiji spasenja.
Nakon što ju je unazadio u “bližnju iz susjedstva”, u izbjeglu migranticu i u običnu laikinju s manama i krizama bilo koje žene obilježene grijehom ili pak učenicu, koja nas očito nema čemu poučiti, nakon što ju je banalizirao i desakralizirao poput onih feministica koje u Njemačkoj postaju sve utjecajnije sa svojim pokretom “Marija 2.0” i cilj im je modernizirati Bogorodicu kako bi je pretvorile u priviđenje na svoju sliku i priliku, papa Bergoglio se i dodatno iskalio na veličanstvenoj Kraljici i bezgrešnoj Bogomajci, koja da se “pomiješala s ljudskim rodom” i čak “smiješala Boga”. S nekoliko neobavezno nabačenih rečenica udario je u srce marijanskoj i s njom povezanoj kristološkoj dogmi.
Marijanske su dogme pečat na istine naše katoličke vjere koje su definirali Nicejski, Efeški i Kalcedonski koncil. One su neslomiv bedem protiv kristoloških krivovjerja i protiv provala paklenog bijesa. Tko ih “miješa” i obeščašćuje, pokazuje da je na neprijateljevoj strani. Napasti Mariju znači oboriti se na Krista. Napasti Majku znači ustati protiv Sina i pobuniti se protiv otajstva Presvetog Trojstva. Bezgrešna Theotokos, “strašna poput vojničkih četa” – acies ordinata, vojska u postroju – borit će se da spasi Crkvu i uništit će vojsku odriješenog Neprijatelja, koji joj je objavio rat, i s kojim će se u pakao konačno povratiti sve đavolske Pachamame.
Čini se da papa Bergoglio svoju nesnošljivost prema Bezgrešnoj više ne suspreže i ne uspijeva prikriti napadnim, prividnim štovanjem koje pokazuje pred kamerama, dok se drži podalje od proslava blagdana Marijina uznesenja i od moljenja krunice s vjernicima, koji su s Ivanom Pavlom II. i s Benediktom XVI. ispunjavali Damazovo dvorište i gornji balkon bazilike sv. Petra.
Papa Bergoglio koristi se Pachamamom da bi se riješio gvadalupske Majke. Ustoličenje amazonskog idola sve do na Oltar vjeroispovijedi u bazilici sv. Petra nije bilo ništa drugo nego objava rata našoj Gospi i Zaštitnici čitave Amerike. Ukazanjem sv. Ivanu Didaku ona je uništila đavolske idole i majčinskim posredovanjem Indijance pridobila za Krista i za klanjanje “pravom i jedinom Bogu”. I nije to nikakva legenda!
Nekoliko tjedana nakon amazonske sinode, koju je obilježilo postavljanje Pachamame u srce katoličanstva, doznali smo da je koncilska katastrofa Novus ordo missae podvrgnuta daljnjoj modernizaciji, između ostalog uvođenjem “rose” u euharistijsku molitvu umjesto spomena Duha Svetoga, treće Osobe Presvetog Trojstva. To je još jedan korak natrag k naturalizaciji i imanentizaciji katoličkog bogoštovlja, k panteističkom i idolopoklonstvenom Novissimus ordo. “Rosa”, biće s “teološkog mjesta” amazonskih tropa, smatra se – kako smo doznali od sinodskih otaca – novim unutrašnjim principom oplodnje zemlje, koji je “transsupstancijalizira” u panteistički povezanu cjelinu što joj se ljudi suobličuju i podlažu, na veću slavu Pachamaminu. I eto nas opet bačenih u tamu poganstva, novoga, globalističkoga i ekoplemenskoga poganstva s njegovim đavlima i nastranostima. Tim tko zna kojim već po redu liturgijskim lomom božanska se objava unazađuje od punine u arhaizam. Od hipostatskog identiteta Duha Svetoga klizi se u simboličku i metaforičku prolaznost svojstvenu rosi, već neko vrijeme usvojenu u masonskoj gnozi.
No vratimo se na trenutak idolskim kipovima rijetko viđene ružnoće i izjavi pape Bergoglia pošto su uklonjeni iz crkve Santa Maria in Traspontina i odbačeni u Tiber. Njegove riječi i u tom su slučaju mirisale na golemu laž. Htio nas je uvjeriti da su kipovi trenutačnom intervencijom karabinjerâ spašeni iz prljave vode. U čudu se pitamo kako nije ekipa Vatikanskih novosti, pod ravnanjem Torniellija i Spadara iz Civiltà cattolica, s dvorskim izvjestiteljima i kamermanima, dohrlila snimiti ronilački podvig i ovjekovječiti spašavanje Pachamame. Također se čini nevjerojatnim da tako spektakularna akcija nije privukla pozornost ponekih prolaznika oboružanih mobitelom da snime film i prošire ga na društvenim mrežama. U napasti smo da pitanje proslijedimo onomu koji je takvu izjavu dao. Zacijelo bi nam opet odgovorio rječitom šutnjom.
Već više od šest godina truje nas lažno učiteljstvo, neka vrsta ekstremne sinteze svih dvojbenih koncilskih izričaja i pokoncilskih zabluda, koji su se nazaustavljivo širili a da to većina nas nije primjećivala. Da, jer je Drugi Vatikanski koncil otvorio ne samo Pandorinu kutiju nego i Overtonov prozor, i to tako postupno, malo-pomalo, da nismo razabrali prevrate, pravu narav reformi i njihove teške posljedice te ni posumnjali nismo tko je stvarno režirao te divovske, podrivačke operacije što ih je modernistički kardinal Suenens označio kao “1789. godinu u Katoličkoj Crkvi”.
Tako je proteklih desetljeća Otajstveno Tijelo nezadrživim krvarenjem polako lišavano svojeg životnog eliksira: sveti polog vjere postupno su rasipali, dogme otprirođivali, bogoštovlje posvjetovnjivali i malo-pomalo obeščašćivali, moral sabotirali, svećeništvo ružili, euharistijsku Žrtvu protestantizirali i pretvarali u druželjubivu gozbu…
Sad je Crkva beživotna, prekrivena metastazama, opustošena. Božji narod onepismenjen je, lišen vjere i tapka u mraku kaosa i rascjepa. Proteklih desetljeća Božji su neprijatelji malo-pomalo spalili 2000 godina Tradicije. S besprimjernim ubrzanjem, zahvaljujući podrivnom naboju ovog pontifikata poduprtog moćnim isusovačkim aparatom, priprema se završni udarac Crkvi.
Kod Bergoglia je, kao kod svih modernista, nemoguće tragati za jasnoćom, jer upravo je prijetvornost obilježje modernističkoga krivovjerja. Učitelji zablude i stručnjaci u opsjenarskom umijeću, “oni rade na općem prihvatu višeznačnog time što ga prikazuju s njegove bezazlene strane, koja služi kao propusnica da se mogne uvesti njegova otrovna strana, dotad skrivana” (p. Matteo Liberatore, SJ). Tako laž, tvrdoglavo i opsjednuto ponavljana, polako postaje “istinita” i mahom se prihvaća.
Tipično je modernistička i taktika da potvrđuju ono što žele uništiti, služeći se maglovitim i nepreciznim pojmovima kako bi promicali zabludu a da je nikad jasno ne izreknu. Upravo to čini papa Bergoglio svojim podrivnim obezobličavanjem vjerskih otajstava i sebi svojstvenom doktrinarnom netočnošću, kojom “miješa” i razara najsvetije dogme, kao što je učinio s onima o Djevici Bogomajci.
Ishod je tih zloupotreba ovo što nam je sad pred očima: Katolička Crkva koja više nije katolička; spremnik koji su ispraznili od njegova pravog sadržaja i napunili smećem.
Dolazak Antikrista neizbježan je, spada u završetak povijesti spasenja. No znamo da je taj dolazak preduvjet sveopćoj pobjedi Isusa Krista i njegove slavne Zaručnice. Oni među nama koji se nisu dali zavarati od neprijatelja Crkve što su se ugnijezdili u njezinu tijelu moraju se ujediniti i stvoriti zajedničku frontu protiv Zloga, koji je odavno pobijeđen, a ipak je još u stanju nauditi i izazvati vječnu propast mnogih, ali kojemu će Djevica, naša predvodnica, konačno satrti glavu.
Sad smo mi na redu. Bez nesporazumâ, ne dopuštajući da nas istjeraju iz ove Crkve čija smo zakonita djeca te imamo sveto pravo u njoj se osjećati kod kuće, a ne da nam horde Kristovih neprijatelja punih mržnje nametnu osjećaj da smo iz nje isključeni, da smo raskolnici, izopćenici.
Mi smo na redu! Slavodobiće Bezgrešnog Srca Blažene Djevice Marije, Suotkupiteljice i Posrednice svih milosti, ostvaruje se po njezinim “malenima”, koji su jamačno krhka i grešna bića, ali posve suprotnog predznaka nego članovi neprijateljeve vojske. “Maleni” bezgranično posvećeni Djevici, da budu njezina peta, dio najponiženiji i najprezreniji, paklu najmrskiji, ali koji će zajedno s njom zdrobiti glavu paklenom čudovištu.
Sveti Ljudevit Maria Grignion Montfortski pitao se: “Ali kada će se to slavodobiće dogoditi? Samo Bog zna.”
Naša je zadaća da budemo budni i molimo, kao što gorljivo preporučuje sveta Katarina Sijenska: “Ah! Umirem i ne mogu umrijeti. Probudite se iz nehaja; iskoristite sadašnje vrijeme koliko god je to moguće. Jačajte se u Kristu Isusu, slatkoj ljubavi. Uronite u Krv Raspetoga, smjestite se na križ s raspetim Kristom, sakrijte se u rane raspetoga Krista, kupajte se u Krvi raspetoga Krista!” (16. pismo)
Crkva je zavijena u tmine modernizma, ali pobjeda pripada našem Gospodinu i Njegovoj Zaručnici. Hoćemo i dalje ispovijedati vječnu vjeru Katoličke Crkve pred podivljalim Zlom koje ju opsjeda. Hoćemo s njom i s Isusom bdjeti u ovom novom Getsemaniju, u posljednja vremena. Hoćemo moliti i činiti pokoru u naknadu za brojne uvrede koje su im nanesene.
+ Carlo Maria Viganò
naslovni nadbiskup ulpianski
apostolski nuncij
19. prosinca 2019.
Svim vijernima, svim križarima sretan i blagoslovljen Božić. Uživajte u pismu ovog hrabrog Kristovog svećenika, dao dragi Bog da i drugi poput njega ustanu protiv zla koje se odvije pred njihovim očima i ispovjede javno svoju vjeru i vjernost Gospodinu. Hvaljen Isus i Marija