RIM, 27. lipnja 2018. Primanje Svete Pričesti u Katoličkoj Crkvi – čak i u iznimnim slučajevima – od protestanata ili drugih ne katolika predstavlja “laž” koja izdaje Apostolsku tradiciju i stalnu praksu Crkve preko dvije tisuće godina. 
Prema biskupu Athanasiusu Schneideru, pomoćniku Astane, Kazahstana, prihvaćanje Svete Pričesti od strane ne katolika biti će laž, jer Euharistijska Pričest trebala bi predstavljati “savršeno jedinstvo” članova Crkve. Prihvaćanje ne katolika koji ne prihvaća integritet katoličke vjere (npr. Papinstvo, marijanske dogme, itd.), i koji se nastavlja vidljivo pridržavati vjerovanja njegove vlastite zajednice, proturječi “vidljivom jedinstvu Crkve” i “unutarnjoj sakramentalnoj stvarnosti” Euharistije.
Još više malverzacija od njemačkih biskupa
U priopćenju u srijedu, stalno vijeće Njemačkih biskupa izjavilo je da su raspravljali o tome ovog tjedna na sastanku 25. i 26. lipnja i opisali smjernice kao “orijentacijsku pomoć” pojedinim biskupima, a ne službeni dokument biskupske konferencije ( unatoč tome što je dokument objavljen na konferenciji, gdje je velikom većinom odobren).
U svojim izjavama jučer su njemački biskupi izrazili želju “pružiti duhovnu pomoć onima koji imaju dvojbe o pitanjima međupričesti u pojedinim slučajevima kada imaju ozbiljnu duhovnu potrebu za primanjem Euharistije.
Dodaje da takvi parovi “imaju blisku međusobnu vezu koja proizlazi iz krštenja, vjere i sakramenta braka, a oni dijele cijeli svoj život”.
Na povratku iz Ženeve prošlog tjedna (vidi video ovdje ), papa Franjo je rekao kako poteškoća s dokumentom “nije toliko sadržaj”, nego bojazan da će, ako bude odobren preko biskupske konferencije “odmah postati univerzalan”. Rekao je da je odluka na pojedinim biskupijama kako će odlučiti: da li će protestantski supružnik koji je oženjen s Katolikom moći primiti Svetu Euharistiju ili ne.
Biskup Athanasius Schneider
Od vremena Apostola (usp. Djela Apostolska 2,42) integritet vjere ( doktrina Apostolorum ), hijerarhijsko zajedništvo ( communicatio ) i Euharistijska Pričest ( fractio panis ) nerazdvojno su međusobno povezani. Prihvaćajući krštenika na Svetu Pričest, Crkva ga nikada ne bi smjela osloboditi prihvaćanja integriteta katoličke i apostolske vjere.
Nedovoljno je tražiti od njega samo Katoličko vjerovanje u sakrament Euharistije (ili u sakramentu pokore i pomazanja bolesnika). Dopuštajući kršteniku Svetu Pričest, a ne zahtijevajući od njega neophodni preduvjet za prihvaćanje svih drugih katoličkih istina (npr. Dogmi hijerarhijskog i vidljivog karaktera Crkve, nadležnost prvenstva Rimskog biskupa, nepogrešivost Rimski pape, Ekumenskih sabora i Univerzalnog i Ordinarnog magisterija, marijanskih dogmi itd.) označava suprotnost nužno vidljivom jedinstvu Crkve i prirodi same Euharistije kao Sakramenta.
Pravilan učinak Euharistijske Pričesti jest očitovanje savršene zajednice članova Crkve u sakramentalnom znaku Euharistije. Stoga je prijem Svete Pričesti u Katoličkoj crkvi – čak i u iznimnim slučajevima – od protestanata ili pravoslavnog kršćanina u konačnici laž. Ona proturječi sakramentalnom znaku i unutarnjoj sakramentalnoj stvarnosti, budući da su oni (ne katolici), primivši Svetu pričest, spremno nastavili držati se vidljivo svojih protestantskih ili pravoslavnih uvjerenja.
U tom kontekstu možemo otkriti problematično i kontradiktorno načelo kanona 844. Kodeksa kanonskoga zakona (o upravljanju određenim sakramentima kao što je Sveta Euharistija prema ne-katoličkim kršćanima u izvanrednim situacijama ili opasnosti od smrti). To načelo proturječi Apostolskoj tradiciji i stalnoj praksi Katoličke crkve tijekom dvije tisuće godina. Već u razdoblju drugog stoljeća, Rimska je crkva promatrala ovo pravilo dok je sveti Justin svjedočio: “Ova se hrana zove među nama Euharistijom, u kojoj nitko ne smije sudjelovati, osim čovjeka koji vjeruje da stvari koje poučavamo jesu istina “(Apol I, 66).
Problem koji je nedavno stvorila Njemačka biskupska konferencija jest samo logična posljedica problematičnih ustupaka formuliranih kanonom 844 Kodeksa kanonskoga zakona.
Kardinal Raymond Burke
“Pitanje davanja Svete Pričesti ne Katolicima je pitanje vjere, zapravo, pitanje o središnjem članku vjere. U 1. Kor. 27-29, Sveti Pavao jasno navodi na težinu stvari. Kanonsko pravo štiti i promiče stvarnost vjere, posebno Euharistije, koja je Kristovo Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo. Kao što nas uči sveti Toma Akvinski, Sveta Euharistija sadrži cjelokupno dobro našeg spasenja.
Kanon 844, stavak 4, propisuje davanje Svete Pričesti ne Katoliku, koji nema pristup svog svećenika, a koji očituje katoličku vjeru, ali je u opasnosti od smrti ili u nekoj drugoj ozbiljnoj nuždi. Oba uvjeta od strane osobe koja prima Svetu Pričest moraju biti potvrđena i mora postojati ozbiljna potreba kao što je opasnost od smrti, za koju se smatra da je potreban sud biskupa ili biskupske konferencije.
Na kraju, ono što treba imati na umu jest, da je prijem Svete Pričesti najpotpuniji izraz Katoličke vjere. Osim neke stvarne nužde za ne Katolika, koji vjeruje da je Sveta Pričest, Tijelo, Krv, Duša i Kristovo Božanstvo, Sveta Pričest ne može se dati onima koji nisu u punom zajedništvu Katoličke crkve.
Naravno, osoba koja namjerava primiti Svetu Pričest, mora biti pravilno pripremljena, to jest, mora biti u stanju milosti i mora se pridržavati euharistijskog posta. ”
Osobi se priznaje primanje Sakramenta Svete Pričesti, kada je u punom zajedništvu s Katoličkom vjerom. Primanje Svete Pričesti znači da prihvaćate sve što Katolička crkva podučava. Zato je kontradikcija dopustiti da ne-katolici primaju Svetu Pričest na općenitoj osnovi. Sadašnje zakonodavstvo odnosi se na neku izvanrednu situaciju, na primjer, opasnost od smrti za osobu koja ima katoličku vjeru u Svetu Euharistiju i nema pristup svećeniku svoje vjeroispovijesti. U takvom slučaju, kada hitna situacija prođe, ostaje pitanje zašto osoba nije nakon toga ušla u punu zajednicu Katoličke crkve.
Kanon. 844, stavak 4, potrebno je revidirati zbog nedostatka jasnoće koja je dovela do mnogih kontradiktornih praksi po pitanju “međupričesti”.