Tijekom posjete Slovačkoj Bergoglio je otvorio temu drukčijeg pogleda na sakrament Ispovijedi rekavši kako grijesi nisu bitni nego „Otac koji sve prašta“:
Zar su grijesi zaista u središtu Ispovijedi? Što Bog želi? Da mu dođete razmišljajući o Njemu ili o vašim grijesima? Što je u središtu, grijesi ili Otac koji sve prašta? Otac je u središtu.
Kako prenose vatikanske stranice VaticanNews Bergoglio je tom prilikom rekao:
Ne idete na Ispovijed kao pokornici koji se moraju skrušiti, već kao djeca koja trče da prime Očev zagrljaj. I Otac nas podiže u svakoj situaciji, oprašta nam svaki grijeh. Čujte dobro: Bog uvijek oprašta! Razumijete li? Bog uvijek oprašta!
Službeni nastavak tog novog nauka dobili smo u obraćanju Bergoglijevog voditelja Dikasterija za komunikaciju, Andree Torniellija, naslovljenim:
Novi izgled Ispovijedi, sakramenta radosti. U središtu je praštanje, Bog koji grli, a ne lista grijeha i naša skrušenost.
Tornielli kaže kako je Ispovijed „sakrament radosti“ i „gozba na Nebu i na Zemlji“, te objašnjava kako je lažni prorok sada:
ponudio potpuno novi izgled Ispovijedi, drugačiji od dosadašnjeg iskustva mnogih kršćana i stanovitog povijesnog nasljeđa.
Što reći na „novi vid Ispovijedi“ u režiji Jorgea Bergoglija?
U ovo doba perfidnog kvarenja nauka Crkve i stvaranja kaosa mi ćemo iskoristit priliku da podsjetimo na osnove Katekizma.
Mi katolici znamo da postoji razlog zašto je drugo ime za Ispovijed – Sakrament Pokore. Sakrament pokore se zove jer posvećuje osobni i crkveni put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćanina grešnika (Katekizam katoličke crkve 1423). Crkva naučava da se ovom Sakramentu pristupa jer tražimo oproštenje radi uvrede nanesene Bogu i pomirenje sa Crkvom, koju smo svojim grijehom ranili (Katekizam katoličke crkve 1422).
Katekizam nadalje naglašava potrebu za unutarnjom pokorom i obraćenjem srca:
To obraćenje srca popraćeno je spasonosnim bolom i žalošću koju su Oci nazivali animi cruciatus (muka duha), compunctio cordis (skrušenje srca). (Katekizam katoličke crkve 1431)
I naše srce, otkrivajući veličinu Božje ljubavi, biva potreseno strahotama i težinom grijeha te se počinje bojati da grijehom uvrijedi Boga i bude od njega odijeljeno. Čovjekovo se srce obraća gledajući u onoga koga su naši grijesi proboli. (Katekizam katoličke crkve 1432)
Kao što možemo vidjeti i kao što znamo, Ispovijed je sakrament duboke skrušenosti i tuge zbog grijeha kojim smo uvrijedili Boga i Crkvu, a ne „sakrament radosti“ i „gozba“. Bog prašta grijehe, ali samo onda kada se za njih ponizno pokajemo i zatražimo oproštenje:
Pokora obvezuje grešnika da dragovoljno prihvati sve njezine dijelove: u svom srcu kajanje, u svojim ustima ispovijed te u svom vladanju potpunu poniznost i plodnu zadovoljštinu. (Katekizam katoličke crkve 1450)
A priznanje grijeha je krucijalni i neizostavni dio Ispovijedi (kao što svaki prvopričesnik dobro zna):
Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta pokore: Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno. (Katekizam katoličke crkve 1456)
I prije korone ispovijedanje je bilo svedeno na minimum. Iako se radi o jednom od najvažnijih elemenata za spas katolika i svijeta.
Svećenicima se ne da satima sjediti u ispovjedaonici, a vjernicima se ne da nabrajati grijehe, a velik broj njih ionako više ne vjeruje u katolički koncept grijeha.
U koroni je i taj minimum još manji. Zašto sada nekom smeta nabrajanje grijeha i ponizna pokora u Ispovijedi? Kako će se to odraziti na valjanost budućih Ispovijedi i u konačnici spas duša?
Prosudite sami…