Ovih tjedana u Hrvatskoj je misionar iz Ruande, don Danko Litrić. On je već četrdeset godina proveo u Ruandi i ona mu je druga domovina. Don Danko je salezijanac i ovih tjedana nedjeljom obilazi naše župe i govori ljudima o situaciji u Ruandi.
Misionari su tamo počeli raditi i graditi početkom dvadesetog stoljeća. Učili su ljude kako da žive i bolje koriste ono što im je Bog dao, te ih obrazovali. Ovaj Misionar je nastavio to djelovanje došavši tamo prije 40 godina, dok svako veće mjesto nije dobilo crkvu, bolnicu i školu.
Kaže da je u prvim godinama znao krstiti po petsto odraslih ljudi i to mu je donosilo neizmjernu radost. I danas se puno ljudi obraća te imaju puno zvanja, tako da je u njihovom samostanu on sada jedini bijelac.
Čak je i siromaštvo zadnjih godina iskorijenjeno i sve je izgledalo jako dobro.
Onda je došao Sotona, stavio je svoju krunu ( Corona) na Zemlju, stiskao gdje je koliko mogao.
Tamo u Ruandi u narodu koji je već naučio biti pokoran, koloniziran i ovisan, lakše mu je provoditi svoj pakleni naum. Beskorisne su sada novoizgrađene crkve, kad nitko ne smije u njih ući, beskorisne su i škole. Sve su zatvorili već dugo i previše.
Ovaj svećenik ne može doći sebi, koliko smo mi ovdje slobodni, kad vidi punu crkvu, plače od radosti zbog nas i tuge zbog njih u Ruandi.
Kaže da trebamo Bogu zahvaljivati i moliti da kod nas ovako ostane, a kod njih da popusti.
On kaže da ljudi doslovno umiru od gladi, posebno u gradovima, jer vlasti ne daju stanovništvu da ide raditi. Drže ih zatvorenima u njihovim domovima. Na selu se još nekako i snađu, pa poslije kiša uberu banana i povrća, u krajnjem slučaju i trave da bi preživjeli.
U gradu ovise o pomoći ljudi kao što je ovaj svećenik koji sada skuplja pomoć za njih i šalje je dolje, te od tih novaca kupuju na tone pšenice, riže, graha. Raspoređuju po obiteljima i onda im to odvoze, jer ljudi ne smiju po hranu ni doći.
Kaže da u njegovoj župi ima tristo obitelji koje su potpuno ovisne o toj pomoći.
Ako ljudi izađu da bi zaradili nešto novca, ubiju ih. Ima slučajeva gdje su žene ostale same s malom djecom, troje ili više djece.
Koje ne ubiju, uhvate ih i zatvore na stadione. Strašno i prestrašno!
Dok sam ovo slušao, sjetio sam se Isusa koji je rekao u Knjizi Istine, kako mi ne znamo što se sve događa po svijetu i kako mediji ne prenose stvarne vijesti.
Mi uistinu ne znamo što se događa u Africi ili u unutrašnjosti Kine, gdje sotona ima apsolutnu kontrolu. Netko će reći što se to nas tiče, to je daleko od nas.
Međutim mi moramo biti mudriji i poslušniji Kristu. Upozoreni smo!
S obzirom da je najveći otpor u Europi i SAD-u, sotonisti će u određeno vrijeme prijeći na drugu fazu plana.
To znači da Europu moraju pokoriti ratom, u čemu će im sa zadovoljstvom poslužiti Rusija i Kina. U taj dan će znati svi da je Knjiga Istine Istina.
Hoće li to biti iduće ljeto ili ono nakon njega, ili …, vidjet ćemo.
Ruanda je daleko i blizu, zavisi kako gledaš. Sličan križ ćemo morati nositi i mi, pripremo se na njega, na sve moguće načine kako smo upućeni.
Istina je da što budemo svetiji, bit ćemo sretniji usprkos teškoćama. Osmjeh će i dalje biti na našem licu, slično kao i kod don Danka.