UNUTAR VATIKANA: Trojanski konj populacijske kontrole

Izlaskom vijesti u medijsku sferu engleskog jezika neki dan, neke su se misli pretvorile u pitanje: Zašto bi netko očekivao da Emma “La Bicicletta” Bonino ne bude pozvana da govori u katoličkoj crkvi u Italiji? Katoličke novine su bijesne što je Bonino pozvana da govori u crkvi San Defendentau Ronco di Cossatou, na “Svjetski dan izbjeglica”, 26. srpnja 2017. No, u njihovim protestima postoji temeljni ton poražene rutine, kao da odbacuju naporni osjećaj da ispune dužnost, bez bilo kakvog pravog bijesa; a kamoli šoka.

Bonino i Soroš

To je žena koja je ušla u parlament sedamdesetih godina kako bi izbjegla kazneni progon, nakon što je počinila više od 10.000 ilegalnih pobačaja prema vlastitim pohvalama. Nadimak dolazi od stroja kojeg je napravilaod pumpe za bicikl i galona za krastavce.Bonino je 1975. godine pokrenula legalizaciju Centra za informacije o sterilizaciji i pobačaju (CISA) koji je [uskoro] postigao legalizaciju. Nakon tog uspjeha, Bonino je nastavila zvjezdanu karijeru kao parlamentarac Radikalne stranke, a kasnije kao štićenik Georgea Soroša, član Europske Komisije i talijanski ministar vanjskih poslova, gdje troši Sorošov i dobrim dijelom novac talijanskih građana za promicanje masovne migracije, europskog federalizmai ukidanje nacionalnih granica.

Možda je teško Angloamerikancima zamisliti kakva je situacija u Crkvi ovdje, no doajen pobačaja, gorko anti-katoličke Radikalne stranke,EmmaBonino, je utjelovljenje onoga što talijanska hijerarhija u cjelini, uz vrlo malo izuzetaka, smatra idealnim političarem. U najboljem slučaju njezina agresivna promocija pobačaja smatra se oprostivim peccadillom (i mrtvim pitanjem sada kada je Italija “uredila” svoje zakone o pobačaju) nečim što treba odgurnuti i uljudno ne spomenuti, a ona se pohvalno poziva na njezin rad u vladi kako bi se omogućio dolazak stotina tisuća ilegalnih migranata na talijanske obale. Kao što je to slučaj u SAD-u, bezgranična imigracija je najodgovornija tema na crkvenoj lijevoj strani – što u Italiji jednostavno trebamo zvati “Crkva”, bez strukturirane “desnice”. I EmmaBonino je lice u ovoj zemlji Soroševog plana “otvorenih granica” [kojim bi se] prevladala Europa, posebno europska kultura, (većinom islamskim) migrantima iz Afrike i Bliskog istoka.

Sakramentalni život – to jest, Katolička religija – čini se da nije od interesa nikome, osim laicima, koji polako duhovno gladuju na golim porcijama za preživljavanje. Ljeti su mnoge Mise u malim selima potpuno otkazane. (Ne treba naglasiti da je riječ o NovusOrdo, s punim ansamblom gitara, dok Tradicionalna Misa jednostavno nije na radaru.) Još gore, uopće nema zakazanih ispovijedanja te je sakrament jednostavno nestao, lokalno izumro. Italija jednostavno [više] nijesigurna zemlja kao što je bila tek prije pet godina. Ugledne seoske gospođe boje se prošetati pet minuta od crkve do svojih domova nakon krunice četvrtkom navečer. Većina župskih svećenika vjerojatnijebi održala predavanje protiv rasizma nego promijenili raspored kako bi im pomogli da budu zaštićenije.

Ali ništa od ovoga očito ne interesira biskupe. U Perugiji je kardinal GualtieroBassetti, kojeg je Franjo nedavno postavio na čelo Talijanske biskupske konferencije i imenovao kardinalom (u 75. godini), prije nekoliko mjeseci organizirao neku vrstu okupljanja u gradu na brdu kako bi “proslavio” ogroman priliv afričkih muslimanskih migranata na naše područje. To je učinio nakon što je dao intervju u kojem je pozvao vladu na davanje pravnih koncesija istospolnim vezama, dok je upozoravao katoličke sudionike na demonstracijama Obiteljskog dana da ne budu “protiv” nikoga: “Primjer dolazi od pape Franje. Njegove riječi uvijek su apsolutno jasne, Sveti Otac nikada nije protiv nikoga.”

Nagli porast nasilnog zločina – prije nekoliko mjeseci u malom gradiću pokraj našeg, šef kolodvora je ubijen od strane bande afričkih migrantskih razbojnika koji su danonoćno gnjavili [ljude] oko željezničke stanice … usudio se intervenirati u svojim zlostavljačima i dobio je razbijenom bocomu prsa – čini se nebitnim biskupima i svećenicima. U siječnju ove godine pomoćni biskup iz Perugije došao je u župu istoga grada kako bi proslavio Misu za Svjetski dan migranta, rekavši kako su mladi afrički migranti “slabašna nada” talijanskoj “opustošenoj demografskoj zimi”.

Istina je da je u Franjinom pontifikatu ohrabrena marksistička frakcija u talijanskom biskupstvu. U ožujku 2017. je nadbiskup VincenzoPaglia – da, onaj koji je naručio homoerotičnu fresku za katedralu u Ternis njegovim istaknutim aktom – dao kratkiposmrtni hvalospjev osnivaču Radikalne stranke MarcuPannelleu. Franjin izabranik za voditelja Papinske akademije za život i Instituta za studije braka i obitelji Ivana Pavla II. otišao je kao poseban gost na zabavni susret gdje je nazvao Pannellea “čovjekom velike duhovnosti” rekavši da je njegova smrt “veliki gubitak” ne samo za stranku nego “za našu zemlju” i “za naš svijet koji treba više nego ikada ljude koji mogu govoriti poput njega”.

U listopadu prošle godine katolički pisci u Italiji su izrazili šok biskupima koji su ponosno najavili svoje partnerstvo s radikalima kako bi promovirali projekt stranke “Ožujak za amnestiju, pravdu i slobodu” koji traži oslobađanje kriminalaca iz zatvora. S obzirom na predanost stranke izbacivanju Crkve iz javnog života, talijanska biskupska suradnja s radikalima mogla bi se s pravom opisati kao suradnja purana s mesnicom radi promicanja zahvalnosti. Vanjskim promatračima zvuči kao progresivni slučaj Stockholmskog sindroma: Crkva koja pokazuje svojubona fide gorko anti-katoličkoj ljevici počinivši ritualno samoubojstvo. Možda nam jedino preostaje upitati zašto EmmaBonino ne radi propovjednu turu svih najznačajnijih bazilika i katedrala Italije.

No sve ovo podiže druga pitanja. Kad počnemo shvaćatiprogresivno stanje moralnog propadanja koje je ova anti-katolička ideologija prouzročila među biskupima i svećenicima, zaboravljamo da to nije bilo uvijek tako. Ova vijest mi je potaknula pitanje kako je točno nastala ova situacija. Kako i zašto i zbog koga je tako temeljito de-katolicizirana Italija i ostale katoličke zemlje Europe? Zašto su, na primjer, “katolički” narodi Europe i zemlje s najnižom stopom fertiliteta u zapadnom svijetu? Zašto Italija nije imala stopu fertiliteta više od 1,4 djece po ženi u posljednjih 30 godina? Državna statistička agencija, Istat, kaže da je u 2015. godini ukupna stopa fertiliteta bila 1,35, demografska spirala smrti. Talijanski političari sada otvoreno govore o Italiji kao “umirućoj naciji”.

Do sada je “demografska zima” zapadnih i zapadnjačkih azijskih zemalja postala prihvaćena stvarnost, ali zašto je to posebno akutno – posebno progresivno – u nekadašnjim katoličkim zemljama? Ako razmotrimo sve ono što znamo o tim pitanjima, logika nas vodi prema neizbježnoj, iako duboko uznemirujućoj, hipotezi. Moglo bi se biti opravdano pitati: “Je li se katolička hijerarhija sukobljavala s globalističkim planom kontrole stanovništva da se utvrdi desetkovanje, čak i izumiranje katoličkog stanovništva Europe? A ako je tako, koliko dugo? Tko je donio odluku i kada, i što su dobili u zamjenu?

“Svatko tko želi može napraviti istraživanje; neću sve reproducirati ovdje, ali sve je deklasificirano i dostupno je online. Dovoljno je sad napomenuti da je 1974. Ujedinjenim narodima predstavljen dokument koji je napisao tadašnji državni tajnik Henry Kissinger, u kojem je zatražio sredstva UN-a – posebno uključujući sve organizacije pomoći, poput UNICEF-a –[kojima je] naređeno smanjenje plodnosti u određenim “ciljanim” državama [1]. Pomoć ljudima u tim zemljama trebala bi biti povezana s zahtjevom da prihvate kontracepciju i sterilizaciju – i kasnije abortus – ili nema pomoći.

 Katolički depopulacijski rad, međutim, već je bio u tijeku kada je Kissingerov odbor izradio Memorandum o nacionalnoj sigurnosti 200. Je li neka kontrolna frakcija katoličke hijerarhije već dogovorila 1960-ih sudjelovanje u sličnom ilegalnom europskom katoličkom genocidu? Postoji li sporazum na međunarodnoj razini – kao što je spomenuto, između kardinala iz Toronta GeraldaEmmettaCartera[2] i Pierrea Trudeaua–[koji] potiskuje nauk crkve o braku i obiteljskom životu u zamjenu za neke ustupke? Dakako, raspoloženje, stil, u Rimu u to vrijeme postojao je za takve poslove. I možda je izgledalo prilično dobro: progresivci – pa čak i normalni katolici koji su voljeli odobravanje sekularnog svijeta – bili su ljuti i duboko zbunjeni HumanaeomVitae; bili su definitivno raspoloženi da je suzbiju. I nakon debakla u Washingtonu, bilo je jasno da papa Pavao VI nema neposredne planove za obranu. I zasigurno smo vidjeli da je desetljetna prisutnosti Svete Stolice u UN-u uvelike povećala prestiž i utjecaj Vatikana u međunarodnim diplomatskim krugovima, kao što nas podsjeća na intervenciju pape Franje na Kubi.

Je li moguće da neki lik poput Agostina Casarolia [3] –za kojeg mnogi u njegovoj zemlji misle da je slobodni zidar – sklopio sporazum s pokretom za kontrolu rađanja stanovništva u UN-u kako bi učinkovito suzbio Humana Vitae u europskim katoličkim crkvama?

Broj rođenih na tisuću stanovnika u Italiji

Sveta Stolica je osnovala svoju misiju – i dobila status “stalnog promatrača” u UN-u 1964. godine. Deset godina kasnije, UN je formalno ušao u globalni posao kontrole populacije, ali tada je opadanje populacija u Europi bilo u tijeku.

Međunarodni promotori kontracepcije već su na tom području bili na djelu u Italiji već nekoliko godina. Izvještaj agencije za pobačaj i kontracepciju Pathfinders International hvali se da su njihovi agenti već 1958. godine predali hormonalnu kontracepciju siromašnim ženama u Rimu, materijale koje je “besplatno isporučio proizvođač u Velikoj Britaniji”. Agent organizacije srodne PlannedParenthood-u, Maria Luisa De Marchi, “nastavila je ove posjete sljedeća dva desetljeća, godišnje posjećivala preko 550 klijenata, ukupno više od 7.000 posjeta”. Propaganda je bila na snazi: prijatelji mi kažu da ako imate jedno dijete u kolicima, nonna će se osmjehnuti i tepati; dvoje ili više djece i odgovor je predavanje o prekomjernoj populaciji.

Rezultate, statistiku, lako je pronaći; nedavno je objavljeno da Italija sada ima najnižu stopu fertiliteta u Europi, koja je prepolovljena od 1960-ih. Rođenja su pala na manje nego u bilo koje druge godine od kada je moderna država formirana 1861. godine. Talijanski ministar zdravstva Beatrice Lorenzin – koji misli da problem može riješiti 160 eura mjesečnog dječjeg doplatka – upozorio je kako se Italija kao nacija suočava s neizvjesnom budućnosti bez djece. “U pet godina smo izgubili više od 66.000 rođenih (godišnje) – to je ekvivalent grada veličine Siene. Ako ovo povežemo sa sve većim brojem starih i kronično bolesnih ljudi, imamo sliku o umirućoj zemlji.”

Ovu sivu sliku, naravno, daju oni kao Emma Bonino i njezin prijatelj u Santa Marti, svi izgovori koji su im je potrebni da dovedu što više afričkih muslimanskih migranata koje bi George Soroš mogao poželjeti. Talijanski parlamentarci s lijeve strane otvoreno tvrde da su to ljudi koji bi trebali “zamijeniti” izvorno talijansko stanovništvo koje izumire.

Stopa plodnosti Italije je znatno ispod europskog prosjeka od 1,58, a i taj broj je daleko manji od 2,1 potrebnih za održavanje stabilne populacije. CIA World Factbook, projekt američkog State Departmenta, govori nam da su Španjolska (67,8%), Italija (80%), Poljska (87,2%), Portugal (81%) i Irska (84,7%) Među “većinski katoličkim” narodima Europe. Svatko od njih također ima ono što demografi nazivaju “najniže niske” ili niže od zamjenskih stopa plodnosti. U posljednjih nekoliko godina došlo je do porasta u stopama nataliteta, ali to je općenito shvaćeno kao rezultat priljeva plodnijih imigranata.

Samo pogled na jednu zemlju, malu naciju Malte, vidimo da je situacija morala kliziti već desetljećima prije no što su nedavne lijeve vlade počele mijenjati zakonodavnu scenu. Srednja prosječna starost malteškog stanovništva iznosi 41,5 godina, što se dijeli na “muškarce: 40,4 godine; žene: 42,7 godina,”znatno iznad dobi dobivanja djece. To se nije moglo ostvariti za nekoliko godina. Potrebna su desetljeća niskih stopa nataliteta da se postigne tako visok prosjek starosti, čak i za tako malu populaciju. Ukupna stopa plodnosti Malte je iznosila 1,55 djece rođene po ženi 2016. godine, što bi bilo nemoguće ako bi malteška hijerarhija i svećenstvo podučavalo što Crkva podučava o braku i obitelji.

Može se reći da je Malta najkatoličkija na svijetu. Različite procjene cijene na 90-98%. Svjesno napuštanje crkvenog učenja može biti jedino moguće objašnjenje njihove trenutne demografske situacije. Prije petnaest godina, oko 80% stanovništva Malte sudjelovalo je na Misi svakog tjedna. Prije nekoliko godina, kada sam bila u posjetu, do 50%. Misa su bile uglavnom dobro posjećene, ali uglavnom se radilo o starijim ljudima, dok muškarci uglavnom ostaju doma. Instalacija legaliziranog razvoda, kontracepcije i sada “gay braka” u ovoj katoličkoj naciji nije mogla doći bez barem prešutne suradnje Crkve. Rečeno mi je da kada je vlada provela legalizaciju razvoda u 2011. godini – prva od duge linije zakonodavnih domina – nije bilo prigovora ni od laika ni od svećenstva; doista, mnogi potonji promoviraju promjenu s propovjedaonice. U novije vrijeme, vidjeli smo da su malteški biskupi postali ‘lice s naslovnice’ Bergoglijeve revolucije; naređujući svojim svećenicima da daju Sv. Pričest ljudima za koje znaju da su u neokajanim preljubničkim vezama.

Iz očitih razloga možda bi bilo vrijedno promatrati Argentinu, za koju su CIA-ine bilješke osobito osuđujuće: “Jedna trećina stanovništva živi u Buenos Airesu” i samo je “nominalno rimokatoličko, 92% (dok manje od 20% prakticira)”; to bi moglo biti jedina zemlja za koju bilješke uključuju ovo malo ali informativno objašnjenje. Stopa fertiliteta za Argentinu je predstavljena kao “2,28 djece rođene po ženi (2016 procj.)” postavljajućiih samo marginalno iznad razine populacijske zamjene od 2,1 djece po ženi. Izvješće “provedbe zemlje” o Argentini od strane UNFPA-a iz 2014. godine, ureda Ujedinjenih naroda koji nadgleda globalni pokret za kontrolu populacije, primjećuje da je uporaba kontracepcije povećana s nula na 65% u razdoblju od 1990. do 2001. godine. Izvješće također primjećuje da vlada ima “najveće zabrinutosti” o plodnosti adolescenata”, a provodi “izravnu podršku planiranju obitelji “među mladim ljudima.

Sjevernoamerički konzervativni katolici koji surađuju sa svojim lokalnim političkim kategorijama često imaju problem shvaćanja ovakvih situacija. Oni se smiju ludim “teorijama zavjere” tradicionalista, s našim spominjanjem slobodnog zidarstva i komunističke infiltracije … Što je sljedeće? Otmice NLO-a? No, na starom kontinentu ove se stvarnosti priznaju kao dio krajolika; Talijani znaju da slobodni zidari i komunisti nisu bajke; istaknuti prikazi srpa i čekića na “Gay Pride” paradi svake godine u Rimu malčice otkrivaju stvari. Zaštićeni Angloamerikanci zapravo nemaju pojma koliko je uobičajeno da talijanski svećenici, pa čak i biskupi, otvoreno rade kao komunistički agitatori ili simpatizeri. Svako selo, mjesto i grad u zemlji ima svoju “ViaGramsci”.

Prije mnogo godina, kada sam prvi put bila zainteresirana za ova pitanja, počela sam čitati o kretanju bogatih zapadnih zemalja kako bi “smanjili” natalitet slabije “razvijenih nacija”. U to vrijeme nisam imala snažan vlastiti prigovor kontracepciji, ali odmah me je uplašila gruba moralna povreda bogatih ljudi što počinju zahtijevati da siromašni ljudi prestanu imati djecu, kako bi mogli održati svoju ekstravagantnu potrošnju na neodređeno vrijeme. To je očito bio slučaj genocida, na globalnoj razini. No, samo je činjenica da su europske katoličke stope plodnosti počele padati prije nego što su agencije za pomoć UN-a počele raditi na smanjenju rađanja u zemljama u razvoju.

Glavni kontracepcijski i sterilizacijski programi, uključujući vladinu promidžbu koja ih promiče su genocid. I to je ono što UN radi u svim nacijama “u razvoju” u svijetu od ranih sedamdesetih godina. S obzirom na ono što sada znamo o tome kako stvari funkcioniraju u Vatikanu od pedesetih godina prošlog stoljeća, ne vidim razloga da ne sumnjam, vrlo snažno, da istrebljenje katoličke Europe, koje je bilo sekularistički, slobodnozidarski program od početka XIX. stoljeća, nije uvedeno u Crkvu od strane trojanskih izdajica u Rimu.

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3311-inside-the-vatican-the-trojan-horse-of-population-control

 

[1] Zemlje navedene u dopisu za specijalni tretman iz 1974. bile su Indija, Bangladeš, Pakistan, Indonezija, Tajland, Filipini, Turska, Nigerija, Egipat, Etiopija, Meksiko, Kolumbija i Brazil. Sa saznanjima otkrivenim nakon toga kako su zdravstvene organizacije financirane od strane UN-a ulazile u zemlje Južne Amerike i Afrike i sterilizirale žene bez njihova znanja ili pristanka, može se pretpostaviti da je mandat proširen.

[2] Carter je bio jedan od najistaknutijih protivnika HumanaeVitae i autor ključnih odlomaka izjave iz Winnipegova o odbacivanju njenog moralnog poučavanja. Javno je nazvao encikliku “tragedijom” i izdao svećenicima konfesionalne smjernice u kojim je naložio da ju ignoriraju: “Zbog sumnje u praktični red, nijedan svećenik ne može odbiti oprost osobama koje koriste pilulu, osim ako njihov motiv nije jasno grešan.”

[3] Državni tajnik 1979. – 1990., Casaroli je bio cjeloživotni vatikanski diplomat. Pod Ivanom XXIII. bio je autor vatikanskog “Ostpolitika”, pristupa pomirenja s komunizmom. Bio je uključen u slavnu “Pecorellijevu listu” osumnjičenih vatikanskih slobodnih zidara, kao i njegov neposredni prethodnik u uredu, Jean Villot.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *