Katolički učenjak: Službeni progon pravovjerja u Katoličkoj Crkvi je otpočeo

Claudio Pierantoni, povjesničar i filozof talijanske Katoličke Crkve sa sveučilišta u Čileu i otvoreni branitelj katoličke ortodoksije, 11. je rujna objavio članak u njemačkom akademskom časopisu AEMAT; naslov njegovog članka – koji je pisan na engleskom – ukazuje na njegovu važnost: “Josef Seifert, čista logika i početak službenog progona pravovjerja unutar Crkve”. Sandro Magister, cijenjeni talijanski stručnjak za Vatikan već je objavio jučer neke izvadke iz ovoga članka. Sam Magister dao je vlastiti osvrt s prodornim riječima: “Svi razlozi profesora Seiferta, otpušten zbog prevelike vjernosti Crkvi” [moj naglasak]

Budući da je esej profesora Pierantonija dugačak deset stranica, mislili smo predstaviti našim čitateljima neke od njegovih glavnih misli koje bi se trebale širiti i raspravljati.

Prvo se prisjetimo što je sam profesor Seifert istaknuo u nedavnom eseju. Nadbiskup Javier Martínez uklonio je 31. kolovoza 2017. godine profesora Seiferta s položaja na Međunarodnoj akademiji filozofije (IAP) u Granadi u Španjolskoj, nakon što je u kolovozu objavio esej u kojem je istaknuo potencijalno opasno učenje koje se može naći u paragrafu 303 papa Franjine apostolske pobudnice, Amoris Laetitia. Kao što je istaknuo profesor Seifert, taj paragraf – koji tvrdi da bi u određenim okolnostima objektivno nemoralna situacija mogla biti “s određenom moralnom sigurnošću” ono što “sam Bog traži”, čak i ako to “još uvijek nije potpuno objektivni ideal [prema “općim zahtjevima Evanđelja”]”- mogao bi dovesti do moralnog relativizma koji bi potkopao cjelokupno Crkveno moralno naučavanje.

Profesor Pierantoni, u svom odgovoru, sada hvali profesora Seiferta upravo radi te analize:

Cijela AL, a posebno poglavlje VIII, sadrži niz raspravljanih točaka, koje su mnogi kritičari čak identificirali kao hereze. Međutim, po mom mišljenju glavna je zasluga Seifertovog kratkog članka bila istaknuti, u ovoj jednoj rečenici, ono što je daleko najsloženija slabost, potencijalni izvor uništenja cjelokupnog moralnog učenja Crkve, pa čak i cijeloga prirodnoga zakona. [moj naglasak]

Zaključak argumentacije Amoris Laetitia bio bi: “Moglo bi se reći da Bog pod određenim okolnostima traži razne zle radnje, i time proturječi [protiv] svih svojih Deset zapovijedi i čitavoga prirodnoga zakona”. Kao što Pierantoni kaže:

To je pitanje nazivanja objektivno dobrim (jer Bog sigurno ne bi mogao tražiti nešto što nije objektivno dobro) nečega što je objektivno loše. [naglasak u izvorniku]

Sam Pierantoni dodaje da Amoris Laetitia predstavlja izravnu proturječnost “samim temeljima etike”, odnosno nazivajući objektivno dobrim ono što u isto vrijeme naziva objektivno lošim “i time čini kontradiktornim odnos između Boga i moralnog zakona” i “time napada sam pojam Boga. “Talijanski učenjak ima svoj vlastiti moralni stav i vrši svoje katoličko svjedočenje kada inzistira da, su s Amorisom Laetitijom,” relativističke struje misli i “situacijske etike”, koje su prethodna trojica papa svom silom pokušala zaustaviti, sad na ovaj način uletjele na stranice službenog papinskog dokumenta. “Profesor Pierantoni također brani profesora Seiferta tako što ga časti s riječima:

Stvari su stoga došle do točke da je jedan od najistaknutijih i lucidnijih branitelja prethodnog Magisterija tijekom više od tri desetljeća osobno podržavan i ohrabrivan u njegovom filozofskom pothvatu od strane Ivana Pavla II. kao jednog od najdragocjenijih saveznika u obrani nepogrešivog ​​moralnog nauka Crkve, Josef Seifert, sada je odbačen i tretiran kao neprijatelj zajedništva iste Crkve. [moj naglasak]

Štoviše, piše Pierantoni, Seiferta ne treba optužiti za “sjetvu nepovjerenja prema Petrovu nasljedniku” (riječi nadbiskupa Javiera Martineza), nego je sam Papa taj koji je uzrok takvog nepovjerenja:

Dopuštajući u službenom dokumentu afirmacije koje su suprotne bitnim točkama prethodnog Magisterija i tisućljetnoj doktrini Crkve, papa Franjo izravno je bacio na sebe krajnje nepovjerenje golemoga broja vjernih katolika. Katastrofalna posljedica je da se nepovjerenje, u mislima mnogih, baca na samo papinstvo. [moj naglasak]

Stoga problem nije “Seifertov čvrsti i dosljedni napor u suprotstavljanju pogrešci situacijske etike”, radu i predanosti “kojoj je posvetio gotovo cijeli svoj život i ustanovu [IAP] koju je utemeljio”, nego “upravo ta pogreška, suprotna cjelokupnoj kršćanskoj tradiciji “koja se može naći u Amoris Laetitia. Kao što tvrdi profesor Pierantoni, u vezi s riječima pape Franje u paragrafu 3 Amorisa Laetitia, ovaj papinski dokument nije donio obvezujuću novu doktrinu. Međutim, to ne znači da ne sadrži opasnost za vjernike. On kaže, kako slijedi:

Međutim, ono što bismo željeli dodati jest da premda crkveno učiteljstvo nikad ne može biti promijenjeno onim što Papa osobno misli i kaže, jer se oslanja na obećanje i zaštitu Isusa Krista, ipak, pogrešno osobno mišljenje Pape može imati razorne posljedice, uglavnom zato što mnogi ljudi, na svim razinama, neizbježno brkaju “Magisterij” i [ono] “što Papa kaže”. [moj naglasak]

Jedna od tih razornih posljedica je otkaz profesoru Seifertu, kako profesor Pierantoni ističe: “Ovdje, zapravo, granadski nadbiskup službeno progoni pravovjernog katoličkog mislioca, upravo na pretpostavci da je “ono što Papa kaže” u AL [poglavlju] VIII djelo Magisterija”. On to naziva “službenim progonom temeljenim na papinskom dokumentu”. Dok Pierantoni opominje nadbiskupa Martíneza zbog njegove “nepravedne kazne” profesora Seiferta, također kaže da “mu moramo na određeni način biti zahvalni”. Pierantoni dodaje slijedeće smjele riječi:

Službenim kažnjavanjem katoličkog mislioca čiji je jedini zločin to što je pravovjeran, on nesvjesno potvrđuje i baca u jasno olakšanje, praktični raskol kojeg trpimo u Katoličkoj Crkvi, zbog teških pogrešaka koje su se uspjele uvući u papinski dokument. [moj naglasak]

Sada je situacija, tvrdi autor, da “mislilac koji je vjerni branitelj pravovjernosti u Vaduzu [Lihtenštajn] može biti kažnjen u Granadi kao prijetnja Crkvenom zajedništvu i neprijatelj Pape”. Ta se situacija “naravno nije mogla dogoditi bez da je Papa aktivno pridonio zbunjenosti između Magisterija i njegovih osobnih mišljenja.”

Nakon tih jasnih i snažnih riječi – te nakon pozivanja naših čitatelja da uživaju u Pierantonijevom eseju kao cjelini – dopustite da završimo ovaj članak njegovim posljednjim riječima:

U svjetlu toga, sve je više nužno i hitno da se na neki način pojavi neki “formalan”, ili možda bolje, “bratski” ispravak Pape. I neka mu Bog da otvoreno srce da to posluša.

https://onepeterfive.com/catholic-scholar-official-persecution-orthodoxy-within-church-begun/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *