Sada kada se nakon objavljivanja „sinovskog ispravka” u srijedu (ponoć po Rimskom vremenu) pomalo slegla prašina, treba ga pogledati izbliza.
Počet ćemo razmatranjem kako se Ispravak razlikuje od žalbi i predstavki koje su mu prethodile?
U prethodnom sam postu, napomenuti najočitije i značajnije razlike:
Korekcija se ne ograničava na optužbe protiv Franje radi dvosmislenih izjava kojim je potrebna pravilna interpretacija, niti predstavlja poziv na veću jasnoću; naprotiv, naglašava sedam prijedloga Amoris Laetitia koji „proturječe Božanski objavljenim istinama u koje katolici moraju vjerovati uz pristanak Božanske Vjere.”
Izrazi u ovom slučaju odražavaju, bez sumnje i namjerno, kanonsku definiciju hereze:
Hereza je tvrdoglavo poricanje ili tvrdoglava sumnja nakon primanja Krštenja neke istine u koju vjeruje Božanska i Katolička Vjera … (usp. kanon 751)
Tekst Ispravka čak ide toliko daleko da predlaže, premda oprezno, tvrdoglavost Franje, rekavši kako je “dovoljno jasno opisao opseg i svrhu ovog dokumenta [Amoris Laetitia]”, prvenstveno, svojom šutnjom prema dubii; zatim, različitim riječima i djelima koja su dokumentirana u tekstu Ispravka.
“Sažetak” koji se nalazi na web stranici koju su postavili autori Ispravka dalje govori:
[Ispravak] navodi odlomke Amoris Laetitia u kojima se insinuiraju ili potiču heretični stavovi, a zatim navode riječi, djela i propusti pape Franje, koji jasno govore izvan razumne sumnje da on želi da katolici tumače ove odlomke na način koji je, zapravo, heretički.
Više nije, prema Ispravku, razumno sumnjati da Franjo namjerava podučavati herezu kroz Amoris Laetitia.
Naravno, to nije vijest našim čitateljima, kao što smo to govorili od dana objavljivanja Bergoglijevog ljubavnog pisma sotoni.
Ipak, stupanj do kojeg su se počele buditi prema toj zbilji druge, više … hmm … respektabilne osobe (koje su “pametno” održavale svoj mir i nisu pucale na prvu loptu poput ovog pisca) je značajan.
Na primjer:
Ubrzo nakon objavljivanja Amoris Laetitia, O. Linus Clovis, jedan od potpisnika Ispravka, rekao je da će “nijanse, implikacije i primjene” pobudnice “zahtijevati vrijeme, proučavanje i molitveno razmišljanje kako bi razotkrili sve njezine posljedice”.
U travnju prošle godine, na konferenciji koju su vodili laici, obilježavajući godišnjicu objavljivanja Amoris Laetitia održanoj u Rimu, dr. Claudio Pierantoni (Sveučilište u Čileu), još jedan potpisnik, izjavio je o pobudnici:
Ono što je očito u sadašnjoj situaciji upravo je temeljna doktrinarna iskrivljenost koja, pametno izbjegava izravnu heterodoksnu formulu …
- John Hunwicke (anglikanski obraćenik Ordinariata Gospe od Walsinghama), koji je također potpisao Ispravka, upravo je prošlog svibnja napisao četverodijelnu seriju pod nazivom “Je li Papa heretik?” U kojoj je zaključio:
Na ovo pitanje može postojati samo jedan odgovor: NE. I NE znači, kako bi rekla gđa Brexiteer May, NE. Papa Bergoglio nikada, prema mojim saznanjima, nije formalno izrekao doktrine koje su nedvosmisleno heretične. [Naglasak u izvorniku.]
Dakle, ovdje imamo tri osobe koje su “u punom zajedništvu”, koje su prešle iz riječi o Amoris Laetitia u smislu nijansi, implikacija i primjena; izbjegavanja bilo koje izravne heterodoksne formule, i ništa nedvosmisleno heretično, do jasnog priznavanja da tekst proturječi Božanski objavljenim istinama.
Dakle, što se točno promijenilo?
Pa sigurno nije cilj smisla teksta Amorisa Laetitia, a još manje dogmatska učenja Svete katoličke vjere koja su njime proturječena; naprotiv, ono što se promijenilo očito je da je Božja Milost počela otvarati oči onih koji su bili slijepi.
Ovo bi trebalo potaknuti sve nas. To znači da naše molitve i žrtve za Svetu Crkvu i Svetu Hijerarhiju imaju učinak. Sada moramo udvostručiti naše napore.
Ovo me dovodi do biskupa Bernarda Fellaya, jedinog biskupa koji potpisuje Ispravak …
NAPOMENA: Zanimljivo mi je što biskup Athanasius Schnieder nije među potpisnicama posebno jer mi se čini da je tekst dovoljno blizu njegovih stavova, a vrlo je vjerojatno da je on bio konzultiran u procesu izrade. Što to znači, ne znam (možda to ne znači ništa), ali može ukazati na to da su njegove energije trenutačno usmjerene na nešto dublje. To bi mi bilo nagađanje, i doista, vjerujem da je to razlog zašto nijedan kardinal, posebno Burke i Brandmuller, nisu potpisali ispravak. Više o tome kasnije …
Kao što su redoviti čitatelji ove stranice jako svjesni, u proljeće ove godine SSPX je ponudio ocjenu Amoris Laetitia i njezinog poniznog autora u nizu članaka koje je napisao O. Jean-Michel Gleize.
Zaključak je sažeto prikazan u “Uredničkoj bilješci” koja glasi:
Precizna distinkcija O. Gleizea će iznenaditi mnoge. Ukratko, čini se da se papa Franjo ne može smatrati heretikom, jer nijedna od dvosmislenih izjava u Amoris Laetitia ne predstavlja “odbijanje ili proturječje istini koja ne samo da se otkriva, nego i kao takva predlaže nepogrešivim činom Crkvenog Magisterija.”
Ubrzo nakon toga, uspio sam potvrditi kod američke podružnice da zaključak O. Gleizea nije samo osobno mišljenje nego “odražava stav SSPX-a po pitanju pogrešaka i skandala današnjeg pontifikata”.
Očigledno se to također promijenilo jer je generalni superior Društva odlučio priložiti svoj potpis (zajedno s O. Robertom Bruccianiem, nadređenim u SSPX-a za područje Velike Britanije) na tekst koji kaže da Amoris Laetitia doista “proturječe Božanski objavljenim istinama u koje Katolici moraju vjerovati uz pristanak Božanske Vjere.”
To je dovoljno za sada vezano za to kako se Ispravak razlikuje od žalbi i peticija koje su mu prethodile.
Među onim stvarima koji nisu različite uključuje ono što možemo očekivati kao službeni odgovor Franje. Sve ukazuje na to da će ga jednostavno ignorirati (i možda čak pronaći motivaciju u njemu), istodobno krenuvši naprijed sa svojim dijaboličkim planom.
Pa što znači korektura i gdje će to voditi?
U objavljivanju teksta korekcije Rorate Caeli je ponudio sljedeće opažanje:
… ovo je samo prvi dio, prvi komadić slagalice, a sljedeći koraci još trebaju doći u dugom i produljenom procesu. Ovaj prvi korak je inicijativa teološke prirode koja će vjerojatno, Voljom Boga, voditi na inicijativu kanonske prirode od onih koji imaju mandat da djeluju. I tako počinje …
Ispravljanje je, naravno, dio slagalice, ali nije jedini prvi korak u ovom (do sada nespretnom i bolno sporom) nastojanju da se suoči s Franjinim bogohulama i krivovjerjem.
To nije ni najznačajniji korak u pogledu neke buduće inicijative “kanonske prirode”, što čini dubiu različitom, ako išta.
Crkva jednostavno nema kanonski postupak za oslobađanje Crkve od heretičnog pape.
Najbolje što imamo su određeni biblijski citati i komentari časnih Svetaca i teologa koji izgleda upućuju na put naprijed. (Moja višedijelna prepiska s Robertom Siscoem objavljena ovdje u prosincu i siječnju pokušava to prikazati.)
Činjenica je, narode, da smo na nepoznatom području.
Dok su neki od njih željni povlačenja usporedbe između sadašnje situacije s Franjom i pape Ivana XXII., to su jabuke i kruške, obzirom da je potonji izrazio spremnost i konačno prihvatio poziv, da bude ispravljen.
Kao što je spomenuto, vjerujem da je razlog što neki članovi Kardinalskog kolegija nisu potpisali Ispravku je taj da su oni koji su dovoljno katoličkoga uma da se slažu s njenim sadržajem pripremljeni za “formalnu deklaraciju” koju je spomenuo kardinal Burke.
Iako to ne bi nužno povrijedilo njihov razlog za potpisivanje Ispravka, činjenica je da to nije ništa više od žalbe nekih vjernika, od kojih su neki klerici.
Kao što je vrijedno spomenuti, djelovanje Kardinalskog kolegija ili nekih njegovih članova bilo bi drukčije, mnogo svečanije prirode.
U tom smislu, mislim da je ispravno da su se suzdržali od dodavanja njihovih potpisa na tekst dok su se usredotočili na svoj sljedeći korak; onaj koji zaslužuje svoju jedinstvenu pozornost.
O tom sljedećem koraku, kardinal Burke je rekao da će to biti “formalna izjava na koju će Sveti Otac morati odgovoriti”.
U ovom trenutku, čini se razumnim očekivati da će se “formalna deklaracija” dogoditi, štoviše, da će biti toliko jaka, a vjerojatno i jača, riječima nego tekst Ispravka.
Također mislim da je razumno očekivati da više kardinala potpiše deklaraciju i da će vjerojatno uključivati i imena biskupa (Schneider je jedan od njih).
Ključna je, kao što sam prethodno napisao, ideja da će Franjo biti “dužan odgovoriti”.
Čini se da to sugerira da će posljedice njegovog odbijanja [da odgovori] biti artikulirane unutar deklaracije.
Dakle, što očekujem da će se dogoditi nakon formalne deklaracije?
Od Franje, više tvrdoglavosti i uništenja. Zatim ćemo vjerojatno vidjeti formalni raskol.
Također imamo povjerenje da ćemo imati (ili već imamo) biskupa odjevenog u bijelo u Rimu koji daje dojam da je papa i Svetoga Oca koji će biti ubijen.
Gospo od Fatime, ora pro nobis!
Molimo da komentare ograničite na temu, da budu precizni i jasno poduprti činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu omalovažavalo ili vrijeđalo bilo koga, niti je namjenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava.