Rim, 10. 10. 2017. Talijanskli fillozof i bivši prijatelj Pape Ivana Pavla II, Rocco Buttiglione, prošlog tjedna, napao je autore “Sinovske korekcije”, kritizirajući ih za “osudu Pape”, te što nisu diskutirali nego “osuđivali” i bili nevjerni tekstu Amoris Laetitia.
U intervjuu za Vatican Insider, jedan od najbližih savjetnika pape Franje Buttiglione kritizira sedam hereza za koje papu optužuju autori i potpisnici Sinovske korekcije, naglašavajući kako niti u jednoj korekciji nisu shvatili što je Papa želio reći.
Buttiglione također optužuje autore i potpisnike za “izolaciju pape Franje zbog suprotstavljanja njega prema njegovim prethodnicima”, te ih odbacuje kao diskutabilne akademike. Ipak priznaje da Sinovska korekcija ima veliki odjek javnosti.
Na ove napade Talijanski filozof i Crkveni povjesničar Claudio Pierntoni odgovara Buttiglionovim kritikama: “optužiti potpisnike da su stali kao suci nad Papom lažno je i pretenciozno, a predstavlja iznenađujuće djelo klevete.”
Također se osvrnuo i na Buttiglioneve pokušaje da pobije optužbe korekcije kao širenje hereze.
Pierantini objašnjava kako poglavlje 8 Amoris Laetitia vješto izokreće autentični Katolički nauk o olakšavajućim okolnostima, koji se koristi kao “maska” koja bi skrila moralne norme.
Što se tiče ostalih Buttiglionevih optužbi, Pierantoni ih karakterizira kao “izrazito ishitrene i površne”, ali one sigurno ne čine ništa dobro u vezi ove teme.
“Osoba Buttiglionevog intelekta i moralnih stavova nikada ne bi branila ovakav, neobranjivi tekst Amoris Laetitia” zaključuje Pierantoni, “osim u slučaju pretpostavljene lažne predodžbe o papinstvu”.
LifeSite: Prof. Pierantoni, kako poznajete Rocco Buttiglionea? Da li ste razgovarali s njim o pitanjima vezanim uz Amoris Laetitia?
Prof. Pierantoni: Upoznao sam Roccoa prije 10god., ovdje u Santiagu de Chile kao studenta Josef Seiferta. Mnogo god. Buttiglione je bio jedan od istakutih predavača Inernacionalne Akademije za Filozofiju. Sudjelovao sam u email debati između članova ili bivših članova ove akademije kada se pojavio tekst Amoris Laetitia. Izmjenili smo na desetke mailova o ovoj temi, vrlo toplih i prijateljskih, unatoč našim neslaganjima.
LifeSite: 03. 10 u njegovom intervjuu za La Stampa, Rocco Buttiglione smatra kako nema više stvarne razlike između optužbi pape za širenje hereza i optužbe da je on heretik. Da li je to uredu?
Prof. Pierantoni: Ne, čini mi se da to nije uredu uopće. Postoji jasna razlika između “materijalne hereze” (koja se objektivno odnosi na sadržaj za koji je papa optužen, kroz riječi, djela ili propuste), i “formalne hereze”, koja bi se subjektivno odnosila na njegovu osobu i na njegovu osobnu nemoralnost. Stoga ovo je jasno naglašeno u Sinovskoj korekciji. Nakon što smo definirali od čega se hereza sastoji, istaknuli smo: “Gore navedeni opisi osobnog grijeha hereze i kanonske krivice hereze, navedeni su isključivo kako bi se mogli izuzeti od subjekta našeg protesta. Mi smo samo zabrinuti sa heretičkim prijedlozima koji se propagiraju kroz riječi, djela i propuste Vaše Svetosti. Mi nemamo kompetencije niti namjere govoriti o kanonskim pitanjima hereze”. Iz ovoga se jasno vidi kako postoji očita razlika između onoga što je rečeno o sadržaju i o osobi. Teško je vjerovati da je Butigglione previdio ili nije razumio ovu razliku. Jednako je lažno tvrditi kako smo se mi postavili sucima pape, a na prvim stranicama smo jasno izjavili: “Mi nemamo pravo izdati Vašoj Svetosti takav oblik korekcije koji bi obvezivao subjekta prijetnjom kazne. Mi smo objavili korekciju najprije kako bi zaštitili Katolike i one izvan Crkve, kojima ključevi znanja ne smiju biti oduzeti, nadajući se spriječiti daljnje širenje nauka koji nastoji obezvrijediti sve Sakramente i zakon Božji. Pored toga izgleda da je Buttiglione zaboravio kako su pitanja dubie poslana papi prije 17 mjeseci i do današnjeg dana ostala bez odgovora. Ali tvrditi da smo se postavili kao suci nikada ne bih od njega očekivao.
Buttiglione čini se niječe ovu razliku kada se govori o razlici između objektivne težine preljuba i subjektivne krivnje preljubnika. postoji li značajna razlika između preljuba i hereze u ovom slučaju?
Postoji sigurna i jasna razlika, jer u slučaju materijalne hereze, heretička izjava može se promatrati neovisno o osobi koja ju je počinila. Djelo preljuba, zbog svoje prirode, ne postoji bez osobe koja ga je počinila. Zato je doista čudno što Buttiglione ne uzima ovo u obzir, a što je glavni njegov argument protiv nas.
Rocco Buttiglione, čini se također sugerira da potpisnici korekcije ne priznaju olakotnih okolnosti za teški grijeh, potpuna spoznaja i puni pristanak. Da li je to točno?
Točnije, Buttiglione govori kako kritičari Amoris Laetitie o ovoj stvari mijenjaju mišljenje: “Kritike počinju sa izjavom da pod nikakvim okolnostima ne mogu ponovno vjenčani biti u Božjoj milosti. Onda ih netko podsjeća da bi se počinio smrtni grijeh, nije samo teška stvar u pitanju nego i puna spoznaja i puni pristanak volje. Sada se sami vraćaju unatrag: oni razumiju da u određenim slučajevima osoba koja je rastavljena i ponovno vjenčana možda nije u teškom grijehu zbog nedostatka znanja ili punog pristanka volje. I što oni čine kako bi sakrili svoj poraz? Oni pripisuju Papi prihvaćanje rastavljenih i ponovno vjenčanih osoba u stanje milosti.”
Ovo što nam Buttiglione pripisuje, njegova je izmišljotina. Njegova sugestija kako smo svi mi potpisnici korekcije naglo dobili amneziju što se tiče olakotnih okolnosti teškog grijeha u Amoris Laetitia pravi je apsurd. Ono što Buttiglione čini se zaboravlja je da niti jedna intrinzički zla stvar pod bilo kakvim okolnostima ne može postati dobar izbor ili objektivno dobro djelo. Citiram kristalno jasan odlomak Amoris Laetitia 303 , koji navodi: “Prirodno svaki trud se treba učiniti, kako bi se ohrabrio razvoj prosvijetljene savjesti, formiran i vođen odgovornim i ozbiljnim razlučivanjem pastora i ohrabriti veću vjeru u Božju milost. Ipak savjest može učiniti i više nego samo prepoznati da određena situacija ne odgovara objektivno zahtjevima Evanđelja. Ona može prepoznati sa iskrenošću i određenom moralnom sigurnošću da je upravo to ono što Bog osobno traži od konkretne kompleksne situacije, mada ipak nije potpuni ideal.”
Zašto je ovaj odlomak posebno značajan?
Prof. Seifert je to podrobno objasnio u svom poznatom članku koji ga je stajao radnog mjesta u Granadi: “Josef Seifert, čista logika i početak službenog progona Tradicije unutar Crkve”, a koji se odnosi na prihvaćanje neregularnih situacija iz Amoris Laetitia koje ne odgovaraju zahtjevima Evanđelja. Kako netko može doći sa određenom moralnom sigurnošću da je njegova neregularna situacija npr.- (rastavljeni i ponovno vjenčani civilno) upravo ono što Bog traži od njega. Ono što je ovdje jako zabrinjavajuće je da zapovijed Božja poništava samu sebe. Ovo implicira kako nema apsolutnih zapovijedi. Sada Buttiglione ide toliko daleko da obrani neobranjiv sadržaj Amoris Lasetitia navodeći primjer muškarca koji ima odnose sa ženom koja nije njegova supruga, ali koji je prestao uzimati drogu i ne ide više prostitutkama, nego je našao posao i brine za svoju djecu. Za Buttiglionea Bog bi trebao biti sretan, sa osobom iz primjera, ne gledajući njegov uporni život koji se protivi Božjim zapovijedima nego gledajući isključivo dio dobrih djela koje je isti učinio. I doista ako bi Amoris Laetitia to tvrdila nitko se ne bi protivio. Nažalost AL to ne tvrdi nego ponovimo to još jedanput o: situaciji koja ne odgovara zapovijedima Pisma.
Čini se da Rocco Buttiglione govori da bi svećenik mogao savjetovati grješnika da primi Pričest, čak i ako je on grješnik koji se ne kaje dok god on nema potpuno znanje i potpuni pristanak svoje volje. Ali zar ne bi svećenik trebao oblikovati grješnikovu savjest tako da on postane potpuno svjestan tako da u konačnici prestane sa preljubom ili primanjem Pričesti?
Sakrament Odrješenja je moguće dati samo onoj osobi koja kada jednom postane svjesna svojih grijeha pokaje se za njih. Nezamislivo je da u procesu razlučivanja preljubničke situacije preljubnik ispovijeda svoje druge grijehe kojih je svjestan, a ne grijeh preljuba zbog kojeg i ide na put razlučivanja koji mu je omogućila Crkva ili da mu se predlaže pristupanje na Pričest, ali ne i prestanak ponavljanja preljuba zbog kojeg je i došao.
Sveti Ivan Pavao II kaže: ” Bila bi ozbiljna greška zaključiti kako je Crkveno učenje samo ideal koji mora biti prilagođen ili u skladu sa ili postepeno implementiran prema tzv. konkretnim mogućnostima čovjeka. Ali koje su to konkretne mogućnosti čovjeka? I o kakvom čovjeku mi ovdje govorimo? O čovjeku kojim dominira požuda ili čovjeku kojega je Krist otkupio? Ovo je na kocki: stvarnost Kristova otkupljenja. Da li potpisnici korekcije navode da (ako Papa Franjo djeluje sa punim znanjem i punim pristankom) on je kriv za ovu “vrlo ozbiljnu grešku” koja niječe “stvarnost Kristova otkupljenja”?
Da li je Franjo osobno kriv za ovo nije predmet Sinovske korekcije.