Franjini neistiniti citati Ivana Pavla II u Amoris Laetitia. Nastavak

Međustanje između grijeha i milosti?

Ivan Pavao II poziva na proživljavanje istinskog unutarnjeg oslobađanja slijedeći nauk Krista uz pomoć Njegove Milosti. To je učenje Svete Crkve, kroz dva milenija, to je neophodno za prakticiranje Zakona Božjeg, i kako to nije moguće ostvariti nikome bez pomoći Milosti, koju Bog nikada ne zaboravi dati.

To znači da Ivan Pavao II ne govori o međustanju između grijeha, gdje je moguće doći do zaustavljanja. Naprotiv, stupnjevitost o kojoj on govori je progresivni put unutar vrlina kako bi se ostvarilo veće jedinstvo sa Bogom.

Ovo je vrlo jasno od početka: on govori o obitelji u punom smislu riječi : dvoje ljudi sjedinjeno po sakramentu i njihova legitimna djeca, ne “druga zajednica”, “Civilni brak” ili drugi eufemizmi za preljub.

Prava interpretacija Familiaris consortio ne može biti nepoznata Franji, jer u 1997. (16 godina od objave dokumenta) Pontifikalni Koncil za Obitelj objavljuje Vademecum (lat.- idi sa mnom) za ispovjednike obzirom na određene teme iz bračne moralnosti, što također spominje isti dio Familiaris consortio koji citira Franjo kada govori o “zakonu stupnjevitosti”, :

-Pastoralni “zakon stupnjevitosti”, ne smije se zamijeniti sa “stupnjevitost zakona” koji će nastojati smanjiti zahtjeve koji su stavljeni pred nas, sastojeći se od zahtijevanja odlučnog raskidanja sa grijehom i progresivnim putem prema totalnom jedinstvu sa voljom Božjom i sa Njegovim ljubljenim zahtjevima. (Pontifikalni koncil za Obitelj. Vademecum za Ispovjednike obzirom na pojedine aspekte moralnosti bračnog života, Veljača 12, 1997)

Učenje ne može biti jasnije: “zakon stupnjevitosti” odnosi se na “progresivni put prema totalnom jedinstvu sa voljom Božjom, slijedeći “odlučni raskid sa grijehom”.

Budući da analiziramo “citate” iz izvora prezentiranih od Franje, pogledajmo Deklaraciju pontifikalnog Koncila za Zakonodavni tekst “koji se odnosi na pristupanje vjernika Svetoj Pričesti, a koji su rastavljeni i ponovno vjenčani”. (iz god. 2000)

Nije dozvoljeno primati Svetu Pričest u smrtnom grijehu

Propis Kanonskog Zakona utvrđuje da “Oni nad kojima je kazna ekskomunikacije ili zabrane nametnuta ili izrečena, i drugi koji uporno ustraju u ispoljavanju teškog grijeha, ne mogu pristupati Svetoj Pričesti” (kanon 915). Zadnjih godina pojedini autori ustrajali su u tome, upotrebljavajući različite argumente, da se ovaj kanon ne bi trebao odnositi na vjernike koji su rastavljeni i ponovno vjenčani. Opće priznato je da paragraf 84 Apostolske Exhortacije Familiaris Consortio, objavljen 1981, , ponavlja tu zabranu na nedvosmislen način i da je odlučno potvrđena puno puta, posebno u paragrafu 1650 Katekizma Katoličke Crkve, objavljenog 1992., i u pismu napisanom 1994. od strane Kongregacije za Nauk Vjere – Annus internationalis Familiae. I usprkos tome, navedeni, pojedini autori, nude različite interpretacije gore citiranog kanona koji bi izuzimao od svoje primjene rastavljene i ponovno vjenčane. Na primjer, budući da tekst govori o “teškom grijehu”, bilo bi potrebno ustanoviti sve uvjete koji se zahtijevaju za postojanje teškog grijeha, uključujući i one koji su subjektivni, što zahtijeva kaznu tipa da svećenik u svezi Pričesti ne može učiniti izuzetak; štoviše, dati tekst govori da bi onima koji uporno ustraju u tom grijehu, bilo neophodno ustanoviti stav prkosa te osobe koja je primila službeno upozorenje od svećenika. (Pontifikalni koncil za Zakonodavne tekstove. Deklaracija, Obzirom na pristupanje Svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, 6.7.2000.

Još jedanput mi postavljamo pitanje: Nije li Pontifikalni Koncil za Zakonodavne tekstove mislio na određenog nadbiskupa Bergoglia u to vrijeme kada se objavljivao dokument, kada spominje kako pojedini izuzimaju situacije rastavljenih koji su ponovno vjenčani od zabrane primanja Svete Pričesti zbog takozvanih subjektivnih razloga?

Tekst zaslužuje prijepis u cijelosti:

– S obzirom na ovaj navodni kontrast između kanonskog pravila 1983 i konstantnog učenja Crkve, ovaj Pontifikalni Koncil, u suglasnosti sa Kongregacijom za Nauk Vjere i Kongregacijom za Bogoštovlje i Disciplinu Sakramenata proglašava slijedeće:

  1. Zabrana koja se nalazi u citiranom kanonu, po svojoj prirodi, proizilazi iz Božanskog Zakona i projicira područje pozitivnih crkvenih zakona: a što ne može proizvesti zakonske promjene koje bi se suprotstavljale Nauku Crkve. Biblijski tekst na koji se crkvena tradicija oduvijek oslanjala je ona od Svetog Pavla: “Ovo znači da tko god nedostojno jede kruh ili pije kalež Gospodinov griješi protiv Tijela i Krvi Gospodina. Čovjek se prvo treba sam preispitati i tek tada može jesti kruh i piti kalež. On koji jede i pije bez prepoznavanja Tijela jede i pije svoju osudu”

Ovaj tekst se odnosi u prvom redu na osobu vjernika i njegovu moralnu savjest, stvarnost koja je opisana u pravilu kanona 916. Ali nedostojnost koja dolazi od stanja grijeha, također predstavlja ozbiljan pravni problem u Crkvi; doista pravilo kod Kanona Istočnih Crkava koje je paralelno kanonu 915 CIC Latinskih Crkava upućuje na termin “nedostojan”; “Onima koji su javno nedostojni, zabranjeno je primati Božansku Euharistiju” (kan. 712). Zapravo, primanje Tijela Kristovog kada je osoba javno nedostojna čini objektivnu štetu crkvenoj zajednici. U konkretnom slučaju primanje Svete Pričesti od vjernika koji je rastavljen i ponovno vjenčan, skandalozno, shvaća se kao djelo koje navodi druge prema grijehu, utječući u isto vrijeme i na Sakrament Euharistije i na nerazrješivost braka. Taj skandal postoji čak i ako takvo ponašanje, nažalost, više ne izaziva čuđenje: zapravo to je direktni odraz deformacije savjesti, koja za svećenika predstavlja izazov da što hitnije reagira, sa puno strpljenja i čvrstoće u zaštiti svetosti Sakramenata i obrani Kršćanskog morala, i za ispravno oblikovanje vjernika.

  1. Bilo koja interpretacija kan. 915 koja bi se suprotstavila sadržaju kanona, koji je proglašen od strane Magisterijuma i Crkve neprekinuto kroz stoljeća, jest zavođenje na krivi put. osoba ne može miješati poštovanje prema načinu formuliranja zakona (kan.17) sa nedoličnom upotrebom istog stila izražavanja u svrhu relativiziranja pravila ili lišavanja njihove biti.

Fraza “i drugi koji uporno ustraju u ispoljavanju teškog grijeha” je jasna i mora se razumjeti na način koji ne mijenja smisao ili čini pravilo neupotrebljivim. Tri uvjeta su potrebna:

  1. a) teški grijeh, razumljiv objektivno, za koji niti svećenik koji dijeli Pričest ne može suditi prema subjektivnoj ubrojivosti;
  2. b) uporna ustrajnost, koja znači postojanje objektivne situacije grijeha koja vremenski traje i koju volja vjernika ne dovodi kraju. Nikakvi drugi zahtjevi (stav prkosa, prethodno upozorenje, itd..) nisu potrebni da bi se ustanovila temeljna težina situacije u Crkvi.
  3. c) izražen karakter situacije teškog uobičajenog grijeha.

(Pontifikalni Koncil za Zakonodavne tekstove, Proglašenje obzirom na primanje Svete Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, 6.7.2000.)

Stoga, čemu onda svi kompleksni i srcedrapajući slučajevi od Franje, koji nas dovode do suza?

Ovakve situacije su oduvijek postojale kroz Povijest Crkve. Ne zaboravimo da je ljudska priroda ista, i da je Crkva koja se uzdigla iz najgoreg stanja do visina moralnosti koje zahtjeva Bog: unutar degradacije Rimskog Carstva (osuđeno tako lukavo od Sv. Pavla u Rimljanima 1,26-27, i od Sv. Augustina u njegovom briljantnom radu “Božji Grad”, i od toliko puno drugih svetaca) ili u bilo kojoj situaciji gdje Krist nije centar ljudskog života, degradiranog u svojoj prirodi od istočnog grijeha. I Crkva, kao nježna majka, je uvijek znala kako riješiti ovakve situacije, što i dokument Pontifikalnog Koncila demonstrira.

Citirajući Familiaris consortio, čak i upotrebljavajući primjer iz filma – koji spominje Franjo (ali on ga koristi za stvaranje suprotnog zaključka) – o djeci rođenoj iz druge zajednice.

-Oni vjernici koji su rastavljeni i ponovno vjenčani ne bi se smatrali da su u situaciji ozbiljnog uobičajenog grijeha koji ne bi bili u stanju zbog ozbiljnih motiva – kao što je, npr., rođena djeca” ispuniti obvezu razdvojenosti, pretpostavljajući da je ispunjen zahtjev za potpunom suzdržljivošću, to jest, suzdržavanje od djela koja pripadaju samo supružnicima” ( Familiaris consortio, no. 84) i koji temeljem te namjere primaju Sakrament Ispovjedi i pokore. S obzirom na to da ovi vjernici ne žive više more uxorio (kao muž i žena) je po sebi čin u tajnosti, dok je njihovo stanje kao osobe koje su rastavljene i ponovno vjenčane po sebi javno, oni će moći primiti Euharistijsku Pričest samo remoto scandalo (bez skandala). (Pontifikalni Koncil za Zakonodavne tekstove, Proglašenje, Obzirom na pristupanje Svetoj Pričesti vjernika koji su rastavljeni i ponovno vjenčani, 6.7.2000.)

Konačno, ovaj dokument završava sa riječima istinskog majčinskog zauzimanja što savršeno ispoljava kako Crkva misli i djeluje u svjetlu ovih problema:

4)      Imajući na umu prirodu gore citiranih normi, nikakav crkveni autoritet ne može razriješiti svećenika za Svetu Pričest od ove dužnosti u bilo kojem slučaju, niti može izdati smjernice koje su im u suprotnosti.

5)      Crkva potvrđuje svoju majčinsku brigu za vjernike koji se nalaze u ovim ili drugim sličnim situacijama koje im zabranjuju pristupanje Euharistijskom stolu. Ono što je predstavljeno u ovoj Deklaraciji nije u suprotnosti sa velikom željom da se ohrabri sudjelovanje ove djece u životu Crkve, u mnogim oblicima kompatibilno sa njihovom situacijom koja je moguća za njih. Štoviše obveza ponavljanja ove nemogućnosti primanja Euharistije je obveza izvorne pastoralne brige za dobrobit ovih vjernika i cijele Crkve, jer indicira uvjete neophodne za puninu obraćenja za koji smo svi uvijek pozvani od Gospodina, posebno za vrijeme Svete Godine Velikog Jubileja.

(Pontifical Council for Legislative Texts. Declaration, Concerning the admission to Holy Communion of Faithful who are divorced and remarried, July 6, 2000)

 https://en.denzingerbergoglio.com/2016/09/29/francis-untruthful-citations-of-john-paul-ii-in-amoris-laetitia-the-law-of-gradualness-again/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *