Među etičkim zahtjevima i sakramentalnim temeljima kršćanskog postojanja, centar je nesumnjivo Sakrament, koji je komunikacija s vjernikom kroz milost koja spašava i, u tome što ga čovjek prihvaća, također je čin glorifikacije, doksologije. […] Etika nije ni prva riječ ni posljednja.
U “Amoris Laetitia”, međutim, slijedi suprotna logika: početne točke su kategorije preuzete iz prirodnog zakona i načela opće etike (odnos između univerzalne norme i subjektivne situacije), a iz tih glavnih prostora povlače se posljedice za pastoralnu praksu Sakramenata.
Na taj način, dimenzija simboličkog i sakramentalnog, koja bi trebala sidriti, zagrliti i nadilaziti moralnu sferu, gubi svoju važnost i postaje puki dodatak etici. […] Demonstracija se daje činjenicom da grijeh preljubnika gubi javni značaj povezan sa svjedočanskim aspektom Sakramenta i može se prepustiti “unutarnjem forumu” bez potrebe da objasni pred zajednicom zašto supružnik koji javno proturječi sakramentalnom znaku vjernosti, može javno primiti Euharistiju.
Ukratko, rezultat odluka “Amoris Laetitia” je redukcija sakramentalnog na moral, smisla vjere na etiku, koja mi se ne čini samo pitanjem pastoralne prakse. Ono što je u pitanju ovdje je nešto što je bitno za samu prirodu kršćanstva.
“OGROMAN TERET”?
Iskreno ne razumijem kako bi biskup, a onda još i Rimski, mogao napisati takav izraz: “Nema potrebe da se na dvije ograničene osobe nanosi ogroman teret da savršeno reproduciraju jedinstvo koje postoji između Krista i Njegove Crkve” (“Amoris Laetitia”, 122).
Ovdje je jasan primjer onoga što sam prije opisao na opći način: ako je evanđeoska etika izolirana iz Sakramenta i svedena na opću normu, ona postaje “ogroman teret”, poput Mojsijeva zakona, umjesto “jednostavnog jarma i laganog bremena.” Što se to dogodilo, u ovoj perspektivi, na transformativni učinak Sakramenta?
Zato se možemo zapitati je li ohrabrivanje svjedočenja vjere u Krista do krvoprolića ogroman teret?
Do ovog se trenutka dolazi samo ako je čovjek naviknut shvaćati kršćanstvo – možda bez da to potpuno uviđa – kao etiku.
“SIMUL IUSTUS ET PECCATOR”
“Amoris Laetitia” ide toliko daleko da kaže da čak i ako prema vanjskim izgledima netko živi u stanju objektivnog grijeha, zbog oslabljenih čimbenika može biti u stanju milosti i čak “rasti u životu milosti” (br.305).
Jasno je da prekid između Sakramenta i moralnog djelovanja, kao što je već istaknuto, dovodi do ishoda koji se preklapa s luteranskom idejom “simul iustus et peccator”, koju je osudio Tridentski sabor. […] Na taj način, netko može biti istovremeno pravedan (pred Bogom, nevidljivo) i grješnik (pred Crkvom, vidljivo). Djela su u opasnosti da više ne znače puno u “razlučivanju” milosti.
KATOLIČKA ZAJEDNICA ČAK ZA BUDISTE?
Smjer koji se oblikuje oko međupričesti Katolika i protestanata poštuje istu logiku: nije simbolski realizam koji određuje odluku, nego jednostavna procjena pretpostavljenog unutrašnjeg stanja: ako je protestant vjerojatno u stanju milosti (na temelju prigušujućih čimbenika nepobjedivog neznanja, smanjene odgovornosti, poštena načina života itd.), zašto ne bi mogao primiti Katoličku Euharistiju? Možda netko ne shvaća da postavljanje pitanja na taj način može dovesti do istog argumenta za budiste ili hinduiste koji žive dobar i pravedan život. Zagovaranje odnosa između morala i Sakramenata u konačnici može dovesti do eklezioloških koncepcija koje nisu Katoličke.
http://magister.blogautore.espresso.repubblica.it/2018/07/09/a-monk-and-theologian-breaks-the-silence-on-the-churchs-metamorphosis/