Ako postoji jedna stvar koju smo svi naučili otkad je ponizni čovjek iz Argentine izgovorio neobično i bezbožno “dobra večer“ na početku svog prvog službenog pojavljivanja kao papa, to je da razboriti promatrači ne smiju prihvaćati po nominalnoj vrijednosti bilo kakvu pripovijest od strane bergoglijanskog Vatikana. Ako papa Franjo odluči “spontano” vjenčati dvije osobe za vrijeme leta u zrakoplovu, svi kažemo: “Pitamo se, hoćemo li ikada čuti ostatak priče?” i osmjehnuti se zajedljivo na posljednje izvješće da je cijela stvar, u stvari, prethodno pažljivo isplanirana. Kad se dječakom manipulira tako da u uho svetoga oca šapne nekako sasvim politički ispravnu zabrinutost, prepoznajemo i osuđujemo činjenicu da se jadno dijete koristi kao instrument ljudi koji – u duhu bivšeg [američkog] predsjednika Baracka Obame i njegovih kolega iz Alinskyjevog* kulta – nikada ne bi propustili priliku iskoristiti dobru krizu. No, iz nekog razloga, srcedrapajuću fotografiju ovog istog pape čiji prsten ljubi Tom Evans, otac ugroženog malog djeteta, Alfieja Evansa, vatreno pozdravljaju, kao kad pokvareni sat dvaput dnevno pokazuje točno vrijeme – čak i komentatori čija je razboritost vezano za autora Amoris Laetitia inače prilično pouzdana.
Razlika je opipljiva i poučna. Otkud tako iznenadna, ničim izazvana demonstracija naivnosti prema momčadi Bergoglio, koja je već temeljito diskreditirana? Zašto se papinske izjave i postupci u slučaju Evans ne bi trebali promatrati kroz upravo istu prizmu na koju nas je sam papa Franjo, kroz žalosno iskustvo, napokon prisilio da primijenimo, iako nerado, svagdje drugdje? Autentična briga za Alfieja i za mnoge poput njega, da ne spominjemo budućnost ljudskog elementa Katoličke Crkve, prisiljava nas da krenemo u istragu.
Priznati zasluge onda kada je potrebno
Nitko ne kaže da pomaganje bolesnom djetetu i njegovim herojskim roditeljima nije ono što treba činiti. Ispravljanje situacije koja sakramentalno govoreći imitira brak i tješenje mlade osobe koja je izgubila roditelja, također su pohvalna djela sama po sebi. Izvješće po kojem je papa Franjo čak izričito zatražio od biskupa Carpija, Francesca Cavina, kako bi “sve inicijative bile poduzete da se dijete prebaci u [bolnicu] Bambino Gesù u Rimu” bilo je osobito ohrabrujuće, sve dok nije došla vijest vrlo brzo nakon toga, da je ta predigra bila u potpunosti odbijena. Dok ovo pišemo, Alfiju ne samo da će biti oduzeta pomoć u disanju; nego će mu dati lijekove kojima se osigurava željeni ishod nametnute smrti,(što su i ostvarili). A ako se kao posljedica intervencije svetog oca suzbije brutalni pokušaj britanske vlade da djetetu oduzme tehnologiju koja ga drži na životu dok pokušavaju s drugim terapijama, nema tog Katolika ili druge osobe dobre volje koja ne bi bila zahvalna. Međutim, ništa od ovoga ne mijenja stvarnost, da je pretjerano produciranje intervencije Jorgea Bergoglija u Alfieov slučaj povezano s alarmantnim upozorenjima koje očekujemo, kad god je riječ o papinskom publicitetu. Jasno je da se papa Franjo silno potrudio kako bi bio predstavljen kao Alfiejev spasitelj. No je li to zaista – kako god završio – slučaj?
Stvari koje se ne poklapaju
Pro-liferi su osobito promovirali papine misli da je samo Bog “gospodar života” kao da postoji nešto čudesno pohvalno o Kristovu vikaru na Zemlji koji se predstavlja tako dubokim i originalnim riječima. Ali čak i kada Jorge Bergoglio kaže nešto dobro, on to čini na vrlo čudan način. Kako nitko nije doveo u pitanje islamske ton izraza “gospodar”? Naposljetku, Allahove sluge su te koje za razliku od Jahvinih, svode Božje očinstvo na okrutnu i nominalističku autoritarnost. Također, ako je papa Franjo toliko predan obrani svetosti ljudskog života, nitko ne pita postoji li slična fotografija na kojoj Ribarev prsten ljubi roditelj Charlija Garda.** Po svoj prilici, ljudski život je i tada bio jednako svet. Zašto tako vidno intervenira u slučaju Evans, i jedino u slučaju Evans? Kad smo kod toga, gdje je bio Greg Burke*** kad su – samo nekoliko sati nakon susreta Toma Evansa i pape Franje – engleski biskupi besramno podržali bolnicu Alder Hey u njenoj gotovo nacističkoj odlučnosti da se malom dječaku oduzme bilo kakva mogućnost da dobije drugo mišljenje? Kada je na Veliki Četvrtak, nitko drugi doli, Eugenio Scalfari notorno izvijestio da je papa Franjo zanijekao postojanje pakla, dano nam je – barem – popustljivo, razvodnjeno i drhtavo – viđenje glasnogovornika Vatikana. No, kada se proširila vijest o ovoj neumjerenoj biskupskoj potvrdi nametnute eugeničke selekcije, jedan od ljudi u bijelom koji trenutno borave u Rimu (to jest, onaj koji ne trpi gluposti pravovjernih Malteških vitezova i liturgijski tradicionalnih franjevaca Bezgrješne) navodno je odolio direktnoj kontradikciji njegovog javnog stava prema Alfiju uz nepobjedivu ravnodušnost, nikakva ispravka, ili čak priznanje nije dolazilo iz Doma Svete Marte.
Dakle, postoji nekoliko dobrih razloga da se upita kako je Tom Evans uopće dobio prijam u nazočnost Njegove Svetosti i da se nadamo – ako ne tražimo previše – da uskoro otkrije tajnu svoga uspjeha kardinalu Raymondu Leu Burkeu.
*Saul Alinsky, pisac priručnika političke taktike američke ljevice.
**Dječak koji je bio u središtu slične krize kao i Alfie Evans i koji je preminuo u ljeto 2017.
***Glasnogovornik Svete Stolice.