Od katolika se nikada nije tražilo niti bi se nadalje trebalo očekivati da izbjegavaju metke kako bi pregovarali o neprijateljevom minskom polju[1] u potrazi za istinom u rukama pastira Crkve. Učenje treba biti jasno, dosljedno i nedvosmisleno. To Amoris Laetitia (AL) nije.
Amoris Laetitia se ne može preporučiti svima na čitanje jer nije sigurna. Kao dokument katoličkog nauka, nije održiva i jednog će dana biti značajno preuređena i strogo ispravljena kako bi bila pouzdana pomoć dušama.
Nalazimo se u situaciji crkvene dezorijentacije gdje se dokument papinskog učenja najvišeg ranga po prvi puta koristi da predstavi teorije diskreditiranih teologa iz redova umirovljenih kardinala i odbijenih biskupskih kandidata iz Argentine čiji su korpus istaknutog rada naslovi poput “Umjetnost ljubljenja”.
Svakako podupirem svaki nepogrješiv primjer u dokumentu katoličke vjere i morala. Ovo je bez sumnje. Ali moram odbaciti svaku izjavu koja je izravno proturječna Božanskom Nauku Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Svaki drugi biskup i vjerni član Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve mora činiti isto.
Zbog tih razloga, sa žaljenjem moram reći da mogu preporučiti samo Familiaris Consortio kao posljednji pravovjerni papinski dokument među najnovijim izjavama u kojima se može tražiti jasno i pravedno poučavanje o braku i obitelji.
Neki se mogu suprotstaviti odgovorom da u AL postoji mnogo dobrih stvari. S time se slažem. Ali moram priznati sa mnogima drugima da vrijednost duše i ozbiljan rad spasenja ne smiju biti ugroženi dvosmislenim i neispravnim dokumentima koji nisu u skladu s višegodišnjim katoličkim naukom.
Neki mogu užasno reagirati na moje komentare, kao da sam se zbog njih stavio izvan kruga dobrih katolika. Na to odgovaram podsjećajući ih da je kroz povijest, počevši od velikana, ništa manje od sv. Pavla i nastavljajući sa sv. Katarinom Sienskom, bilo sasvim uredu i nužno da najglasnije katoličke tradicije ponude kritike bilo kojem i svima našim liderima, uključujući i Papu.
To su prvenstveno naši biskupi koji imaju tu odgovornost, a trojica preostalih živućih kardinala koji su potpisali dubiu prate ovu posvećenu tradiciju. Mnogi šute. Mnogi skladaju senzus fidelium, bez glasa ili ranga, stoje uz kardinale.
Dakle, AL je mješavina dobrog i lošeg, poput samog života, ali ne bi li trebala radije poslužiti kao dokument nauka, a ne samo kao zrcalo u kojem se održava suvremeni život? Već znamo da ljudska bića pate od slabosti i čine grijehe. Upravo zbog toga Crkva mora govoriti istinom i dosljednošću, a ne glasom suvremenog svijeta i njegovim pogreškama. Kada mješavina koja se nudi u crkvenom dokumentu uključuje krivovjerje, svaki pastir koji ne reagira u obranu ovaca, proglašava se Kristovim neprijateljem.
Kao primjer onih elemenata koji zahtijevaju korekciju, kako bi se omogućila potpuna potpora AL kao održivom dokumentu nauka, a ne samo komentaru suvremenog čovjeka, u bilješci 297 papa piše:
“Nitko se ne može osuditi zauvijek, jer to nije logika Evanđelja! Ovdje ne govorim samo o razvedenima i oženjenima, već o svima, u kakvim god situacijama se nalaze.”
Međutim, izrekom takve stvari osoba se stavlja u izravnu proturječnost jasnom nauku Isusa Krista koji je poučavao da se tijelo i duša mogu baciti u Gehenu ako osoba umre u odbijanju Njega. Stoga se ne može zanijekati stalno Crkveno učenje u skladu s Kristovim riječima u Evanđelju da je vječno prokletstvo radikalna mogućnost za svako ljudsko biće.
Ovdje je komentar kanonskog pravnika Edwarda Petersa iz njegovog bloga u svjetlu Zakona upravo o ovoj temi:
“U AL 297, Franjo piše: “Nitko ne može biti osuđen zauvijek, jer to nije logika Evanđelja! “Upravo suprotno, upravo je logika Evanđelja da netko može biti osuđen zauvijek. KKC [Katekizam Katoličke crkve] 1034-1035. Ako je netko mislio, recimo, da nitko ne može biti “osuđen zauvijek” od strane zemaljskih vlasti, to je trebao reći. No, naravno, uskraćivanje Svete Pričesti onima koji su u “javnom i trajnom preljubu” uopće nije “osuda”, tako da poanta nije jasna”.
Ljekovite korekcije u Crkvi kao što je upućivanje nekoga tko se civilno ponovno vjenčao nakon prvoga katoličkoga braka da ne primi Svetu Pričest, ili čak nametanje ekskomunikacije, sredstva su da se duše u pogrešci pozovu natrag na duhovno zajedništvo s Gospodinom u Njegovoj Jednoj Istinskoj Crkvi.
Crkva nije ekskluzivno društvo ili klub pa se takve ispravke primjenjuju i shvaćaju ozbiljno. Pastiri Crkve, koji služe samo u Ime i kroz Moć Isusa Krista, jedinog Spasitelja, duguju čovječanstvu, kao i Onome kome služe da vjerno i dosljedno primjenjuju sve lijekove koje imaju na raspolaganju kako bi ispravili one koji su pogriješili i ne štede truda u zadatku da ih vrate u “luku istine i jedinstva vjere”.
Ovdje papa traži da se u jednom predmetu izradi posebna iznimka kako grijeh ne bismo zvali njegovim imenom:
“Više se ne može jednostavno reći da svi oni u bilo kojoj” nepravilnoj “situaciji žive u stanju smrtnog grijeha i lišeni su posvećene milosti” (AL, 301).
Religija i moral su u stvari jednostavni. Osoba ili radi ispravno ili čini pogrešku. Uloga Crkve je informiranje savjesti o istini, tako da pojedinci mogu imati sposobnost da se sami preispitaju u njenom svjetlu. Crkva, međutim, nikada ne smije ni pod kojim okolnostima promijeniti istinu i time uskratiti dušama sredstva koja su im potrebna od Boga da upoznaju dobrotu i istinitost i tako ih slijede dok odbacuju grijehe radi vječnog spasenja.
Ovdje se najdragocjeniji odgovor ljubavi dan Bogu više se ne mjeri Božjim standardima svetosti, već nekim drugim samoodređenim mjerilom:
“… također može sa iskrenošću i poštenošću prepoznati ono što je za sada najveći odgovor koji se može dati Bogu i doći s određenom moralnom sigurnošću da je to ono što Bog sam traži usred konkretne složenosti svojih ograničenja. … “(AL, br. 303).
Biskup Athanasius Schneider upućuje na problem vidljive odsutnosti Kristovog jasnog nauka u AL:
“Ako u određenom kontekstu analiziramo određene izjave AL intelektualnom iskrenošću, suočavamo se s poteškoćama kada ih pokušavamo protumačiti u skladu s tradicionalnim naukom Crkve. To je zbog nepostojanja konkretne i eksplicitne afirmacije doktrine i stalne prakse Crkve utemeljene na Božjoj Riječi” (biskup Schneider, “Amoris Laetitia: Potreba za pojašnjenjima kako bi se izbjegla opća zbrka”).
S nekoliko promjena AL može postati ono što svi očekujemo od papinskog dokumenta koji je od najvišeg učiteljskog autoriteta u Crkvi: “konkretna i eksplicitna afirmacija doktrine i stalne prakse Crkve”.
Otac Kevin Cusick je bivši časnik vojske koji je zaređen 1992. godine i služio kao vojni kapelan. Sada je župnik u crkvi Sv. Franje Saleškog u Benedictu u Marylandu, SAD.
https://www.lifesitenews.com/opinion/amoris-laetitia-is-simply-not-clear-not-sustainable
[1] Engleska fraza koja opisuje praktički nemoguću misiju.