Santiago, Čile, 29, 09. 2017. – Nedavna “Sinovska korekcija” optužuje papu Franju za dozvoljavanje širenja sedam hereza, te što je propustom izazvao zgražanje među Katolicima i privukao značajnu pozornost i divljenje sekularnih medija.
U razgovoru sa prof. Claudiom Pierantonijem jednim od laika znanstvenika koji je pomogao uobličiti “Sinovsku korekciju”, raspravljali smo o uzroku korekcije, filozofskim korijenima krize te zašto prof. Pierantoni opisuje trenutačnu situaciju kao “apokaliptičnu”.
“Počeo sam razmišljati o ovoj stvari čim je dokument Amoris Laetitia objavljen. Odmah je privukao moju pažnju, kada sam pročitao članak Prof. De Matteia (“Prime impressioni su un document catastrofico,” Corrispondenza Romana), i prvo otvoreno pismo papi od Biskupa Schneidera, koje je među prvim i najjačim reakcijama koje su se pojavile, nastavio sam istraživati sve do ovoga dana. Naravno do ovog trenutka, navikao sam razmišljati kako ovo nije stvar u koju bi se laici trebali miješati jer tu su biskupi i kardinali. Ali, onda sam uvidio kako biskupi i kardinali ne čine puno, izuzev biskupa Schneidera ili nakon njega Kardinali Burke, Caffara, Brandmuller i Meisner. Tako sam počeo osjećati kako nešto treba biti učinjeno.
Napisao sam svoj prvi članak o toj temi, povlačeći paralelu između sadašnje situacije i Arianske kontroverze, paralela koja je sugerirana od strane biskupa Schneidera. Od tada, razmišljanje o ovome me nikad nije napustilo. U Travnju 2017 god., pozvan sam da sudjelujem na internacionalnoj konferenciji u Rimu koju su vodili laici predavači sa pet kontinenata i pozivali na jasnoću u Amoris Laetitia. Tamo sam govorio o vezi između tradicije i Magisterijuma i o slučajevima hereze Papa Liberiusa i Honoriusa. Ovo je bilo važno iz razloga da ljudi pravilno shvate na što se odnosi nepogrešivost pape u svjetlu povijesti Crkve.
Snažno sam osjetio kako je ovo bilo potrebno, jer su glavni problemi u ovoj kontroverzi predstavljali tendenciju mnogih Katolika prihvaćanju papinih osobnih ideja ili usputnih izjava kao da su nužno dio Magisterijuma Crkve.
Naravno istina se mora reći s poštovanjem, Papa se mora poštovati kao Papa. I ovo mora biti jasno mi smatramo Franju Papom, upravo zato inzistiramo da on osudi ove hereze.” – rekao je prof. Pierantoni.
“Zašto je ovaj korak poduzet, ako će kardinali koji su Papini savjetnici izdati formalni ispravak?”
“Formalni ispravak, kako se sjećate, obećan je još u Siječnju. U Travnju smo imali konferenciju u Rimu, a još nije bilo nikakvih naznaka da će Kardinal Burke objaviti formalni ispravak. I tako smo počeli razmišljati o korekciji od strane laika. Mada smo mislili kako će naša korekcija imati puno manji utjecaj nego ispravak od strane Kardinala koji su njegovi najbliži suradnici ipak smo shvatili da su i oni, kao i mi, i dalje inferiorni u odnosu na Papu. Neki protivnici sinovske korekcije tvrde da ona nema sudsku ili pravnu snagu, jer Papa nema višeg nadređenog na zemlji. Ali, korekcija zato ima veliku moralnu vrijednost. Vi ste u pravu kada tvrdite da je posao kardinala savjetovati papu, ali dužnost ispravka pripada svakome koji ima znanja da to i učini. U ovom konkretnom slučaju, kardinali trebaju potporu laika, jer njih je na početku bilo tek nekolicina. Da je tu bilo 60 kardinala koji su i učitelji, naravno da bi ova naša korekcija bila besmislena. Ali budući da su sada samo dvojica, mislim kako trebaju potporu laika i učitelja. Možda ljudi izvan Crkve misle kako je ovo samo politička stvar. Ali iza ovoga stoji puno teološkog, filozofskog, povijesnog rada koji zahtijeva i puno iskustva.” – navodi prof. Puerantoni.
“Za papu bi bilo vrlo jednostavno odgovoriti na vaša pitanja i pojasniti stvari?”
“Možda, gledano samo iz praktičnih razloga. Ali to bi značilo srušiti iz temelja njegovo razmišljanje kroz mnoge godine – Ja vjerujem ne samo za vrijeme papinstva nego i one godine kada je bio kardinal i biskup. To bi bilo kontradiktorno sa cijelim načinom razmišljanja, a ne samo ispravljanjem griješke jednog perioda života. Stoga mislim kako je neobično važan osvrt na Modernizam u našem pismu, jer ovaj način mišljenja ima dugu tradiciju 20-og stoljeća, a proizveo je vrlo utjecajnu školu i način razmišljanja.”
“Da li mislite da je Modernizam korijen sedam heretičkih prijedloga koje ste naveli u Korekciji?”
“Da, mislim da je Modernizam glavni korijen, čak više nego Luteranizam. Zato što je Modernizam više filozofski koherentan sistem sa definitivnim pretpostavkama, dok Luteranizam ima različite elemente koji nisu uvijek koherentni jedan s drugim. Na primjer, temeljna pretpostavka Modernizma, koji je naposljetku izašao iz Njemačkog idealizma, je da su sva bića povijest, tako da istina ne može biti nepromjenjiva, nego mora evoluirati. Temeljna pretpostavka je da ne postoji nepromjenjiv Bog (greška osuđena od Prvog Vatikanskog Koncila), a sukladno tome i nepromjenjiva istina, nego se Bog identificira sa stvorenjem (druga greška osuđena od Prvog Vatikanskog Koncila) i evoluira sa povijesti. U tom smislu nešto može biti istinito u četvrtom stoljeću, a lažno u 21 stoljeću. Iz tog razmišljanja današnji magisterijum ne mora biti logično koherentan sa prijašnjim te onda nema smisla usporedba sa prošlim. To vodi ka filozofskom temelju kao što je: “Realnost je superiorna idejama” iz (Evangelii gaudium 233). Ali to na kraju vodi ka kontradikciji gdje možete čuti poznatu rečenicu Fr. Spadara : “dva i dva su pet”. Sada ova kontradikcija vodi ne samo u herezu, nego daleko više, u mentalnu bolest. Nije pretjerivanje ono što je Kardinal Sarah rekao za vrijeme vatikanske sinode 2014-2015 god. da je “razlaz između nauka i prakse opasna shizofrena patologija.”
“Možete li reći našim čitateljima još nešto o Modernizmu?”
“Ja mislim da je prava namjera Pape i njegovih savjetnika dati odgovor na pitanje Pričesti za rastavljene i civilno vjenčane Katolike. Ali onda, iz razloga da se omogući teološko i filozofsko opravdanje istog, morali su obrazložiti daleko izričitije svoje pretpostavke, koje su pogrešne na daleko suptilniji način. Stoga je općeniti pogled na to vrlo zastrašujući i apokaliptičniji. Modernizam, kako ga je Papa Pio X slavno opisao, nije samo jedna hereza, nego korijen i zbroj svih hereza.”
“Vi ste također i povjesničar. Na koji način je primjer iz 1333 god. (ispravak Ivana Pavla XXII) različit od sadašnjeg slučaja?”
“Mislim da je glavna razlika u količini hereza. Netko može pogriješiti u jednoj stvari, ali najvažnija karakteristika izjave koju smo potpisali je da ona omogućava uvid u povijesno zaleđe, tj. kako je ova vrsta misli povezana sa Modernizmom i Luteranizmom. Tako da možete vidjeti da nije samo jedna stvar oko koje je učinjena greška, nego se radi o cijeloj misaonoj školi koja je onda iznjedrila ove heretičke prijedloge. Današnja situacija je daleko kompleksnija i teža. Na primjer za vrijeme Ivana Pavla II bilo je pitanje “opravdanog rata”. On je rekao kako je prvi rat u Iraku bio i s jedne i s druge strane neopravdan. Moj prijatelj, Otac Robert Dodaro, koji je kasnije postao doktorom Augustianizma, objavio je članak koji objašnjava kako je moguć opravdani rat. Sveti Augustin naučava ovo, Sveti Toma Akvinski ono, temeljeno naravno na Svetom Pismu. Ali nitko nije pomislio da je Ivan Pavao II heretik. On je imao jednu grešku i moglo ga se ispraviti. Ali sasvim je drugačija situacija kada vi imate potpuno drugačiji pogled na svijet, teološki i filozofski, riskirajući da budete suprotstavljeni katoličkom nauku, kroz modernističke stavove koji govore da je nauk temeljno promjenjiv, tako da ono što pismo govori u prvom stoljeću znači nešto drugo u jedanaestom, a opet nešto sasvim treće u dvadeset prvom stoljeću. Netko se može pitati koji je smisao uopće imati Bibliju, ili tradiciju (dva izvora Božanske Objave)?”
Korekcija je prezentirana u medijima kroz pitanje Pričesti za rastavljene i ponovno vjenčane, ali koliko smo mogli vidjeti ono što vi govorite otvara i druga daleko šira pitanja…
“Mada je pomalo zastrašujuće, mislim kako najveća prijetnja dolazi iz teoloških i filozofskih pretpostavki koje opravdavaju ovakvo razmišljanje. Inače, moglo se reći: Učinite to, dajte Pričest bez objašnjenja, kako su i prije pojedini svećenici davali. Ali ako pokušate opravdati – racionalno, teološki- problem raste, jer vi pokazujete što ti prijedlozi znače. S jedne strane ovo stvara velike probleme, ali s druge djeluje predostrožno jer osoba može vidjeti gdje greška doista leži. Konzervativne pape kao Benedikt i Ivan Pavao II, pokušali su zaustaviti ovu teologiju, ali to je rezultiralo da se ovi teolozi samo primire i sakriju do prave prilike. Sada oni imaju slobodu da se izraze i vi možete vidjeti ono što oni misle.”
Da li postoji zabrinutost među potpisnicima – bilo svećenicima ili laicima – da bi mogli patiti zbog odmazde?
“Da, postoji zabrinutost zbog toga. Čuo sam od mnogo ljudi u Katoličkim institucijama (ovdje u Santiagu također, a i drugdje) kojima su direktno prijetili tako da oni nisu potpisali. Na primjer, čuo sam od pojedinih ljudi da su im rekli, ako potpišu izgubit će svoj posao. Čuo sam kako su ljudima prijetili ne direktno iz Rima nego od lokalnih institucija, ponekad pokušavajući biti veći Rimljani od Pape.”
Da li ste vi osobno zabrinuti?
“U mom slučaju, ja radim u državnom sveučilištu, tako da oni nisu tako zabrinuti. Također radim i za Katoličku instituciju, ali ondje se uglavnom drže tradicionalni stavovi.”
Da li je grupa potpisnika koje ste okupili, predstavnici daleko veće grupacije?
“Naravno. Poslao sam dokument, na primjer za deset osoba i sedam od deset reklo mi je kako ga ne žele potpisati iz straha od odmazde. Nekolicina nije smatrala kako je spremna učiniti izravnu korekciju, ali se slažu sa sadržajem dokumenta. Prema tome reći da je ovo marginalna ili tradicionalna inicijativa značilo bi doista podcijeniti veliki broj ljudi. Dok tradicionalisti u užem smislu riječi predstavljaju one osobe koje idu na tradicionalnu Misu i/ili se protive drugom Vatikanskom koncilu. Zapravo neki komentatori su rekli kako se ne slažu da postoji samo sedam hereza nego daleko veći broj, a ovi komentatori nisu tradicionalisti.”
Jedan od razloga zašto je zovu ultra tradicionalnom je zbog potpisa Biskupa Fellay-a.
“Istina je da određeni broj ljudi dolazi iz tradicionalnog miljea, ali to ne znači da je dokument sam po sebi tradicionalan. Netko isto tako može reći kako je korekcija konzervativna, implicirajući kako ta osoba shvaća da konzervativan u crkvi nije isto što i konzervativan u Britanskom parlamentu. U politici o konzervativnim stavovima može se raspravljati kroz uvođenje određenih zakona, ali u Crkvi to znači konzervirati ili sačuvati ono što nam je predao Krist osobno kroz Apostolsku tradiciju. U ovom smislu temeljno je za katolika biti konzervativan.”
Pretpostavlja se kako bi korekcija mogla uništiti papinstvo i da je to trik kojim se služi đavao.
“Baš naprotiv, mislim da u ovom koraku Pape i njegovih savjetnika koji su poduzeli sa Amoris Laetitia leži trik uništenja papinstva. Papinstvo je trenutačno diskreditirano nakon Amoris laetitia. Nemam nikakvih dvojbi reći da je ovo najgori dokument koji je ikad objavljen sa papinim potpisom u cijeloj povijesti crkve. Ovo objašnjava zašto mnogi ljudi sada ozbiljno počinju sumnjati da li je Franjo doista Papa. Mnogi ljudi, koji s pravom smatraju da Papa mora biti branitelj tradicije, sada misle: ovo ne može biti Papa. Također baca se sumnja na papinsku nepogrješivost ili značenje papinstva. Moj prijatelj Prof. Josef Seifert također je optužen od njegovog nadbiskupa u Granadi za diskreditiranje papinstva upozoravajući na najveći problem u Amoris Laetitia. Ali tko zapravo diskreditira papinstvo? Konačno, vrlo je očito kako papa polaže puno pouzdanja u samo jednu grupu ljudi, koji su svi iz iste škole, teološke i političke, a to nije dobro za Papu. On bi doista trebao pokušati slušati i druge ljude. U Italiji na primjer, ali također i u Americi, a i na drugim mjestima on liči sve više i više na nekoga tko je na zabavi. To je ono što diskreditira papinstvo.”
Što mislite što je Leo XIII mislio, kada je napisao u molitvi egzorcizma koju je sastavio nakon njegove navodne vizije Svetog Mihaela: “Na samom Svetom Mjestu, gdje je postavljena stolica Svetog Petra i Stolica Istine za svjetlo svijeta, podigli su prijestolje svoje gnusne bezbožnosti sa grješnim simbolima, da kada Pastir bude udaren, ovce se razbježe.”
Da li ste upoznati sa ovim odlomkom?
Da, otkrio sam ga upravo nakon objave Amoris Laetitia i iznenadio me doista, zastrašujući kakav jeste, čini se savršenom slikom sadašnje situacije. Mislim da nikakav pisac fantastike ne bi mogao ovo zamisliti, to je istinsko proročanstvo koje se sada ostvaruje. Važno je dodati kako ovo nije moralni sud o Papi. Mnogi ljudi žele povjerovati papi zbog njegove karizme i zato je ovo ono što stvara veliku pomutnju, istinski đavolji trik.
Što mislite da će se dogoditi sada kada je korekcija postala javna?
“Mislim da sada Kardinal Burke mora nastaviti sa svojom dugo očekivanom korekcijom. Da sam ja na njegovom mjestu, nazvao bih je “očinska korekcija” bolje nego formalna. On nam je dao znak da odobrava našu “Sinovsku” inicijativu i da osjeća podršku od nje, siguran sam kako on zna da je vrlo skoro njegovo vrijeme za djelovanje. Možda se i dva ili tri kardinala ili desetak biskupa uskoro pridruži. Možda više, možda manje. Ali čak i ako bude samo jedan istinski, mislim da mora uskoro objaviti ispravak.”
Da li smo stoga u vremenu sličnom Arianskoj herezi i Sv. Athanasiusu?
“Da , vrlo sličnom, zato što imamo dvije škole koje se teško mogu pomiriti, a postoji dovoljno veliki konsenzus među učenim teolozima iz vrlo utjecajnih akademskih institucija (posebno u Njemačkoj) da što mi smatramo heretičkom školom je zapravo ortodoksija. Stoga ja mislim da je tako i u ovom slučaju kao što je bilo i kod drevnih biskupa Origeniove škole, kompleks superiornosti među heretičkim misliocima: gledaju na druge s visoka, kao što se dogodilo za vrijeme Arijanske kontroverze. Nekada skromniji akademski nauk može biti bolji saveznik tradiciji, jer obično pametni ljudi koji su odgojeni u poznatim ii prestižnim školama mogu lakše biti zavedeni, jer često propituju teologiju kroz ljudske standarde i slijede trend svoga vremena i svojih škola više nego Bibliju i tradiciju.”
Ako se napiše očinska korekcija, što mislite koji će slijedeći korak biti?
“Teško je reći, ali ja vjerujem da je nisu objavili još jer se boje raskola. Ali mislim da je upravo suprotno istina: da to ne učine, bio bi raskol. Ne govoriti istinski nauk, ne ispraviti greške zbog straha od raskola je kontradikcija. Samo istina može ujediniti. Ako se greška raširi uzrokovat će rascjep, od župe do župe, od biskupa do biskupa, od zemlje do zemlje. To bi bila praktična šizma, koja zapravo već postoji, ali ako se korekcija ne dogodi biti će puno gore.
Mada branitelji pape mogu ismijavati inicijativu i reći da su potpisnici mali brojem i ultrakonzervativci ili tradicionalisti, na kraju je važno ne ono tko je rekao, nego da li je ono što je rečeno istina bez obzira da li ona dolazila od poznatih i utjecajnih ljudi ili od nepoznatih. Vijesti dana prolaze, ali istina ostaje. Niti broj nije bitan, Sveti Athanasius bio je svojevremeno jedini. Vrlo mali broj ljudi ga je podupiralo.”
Što mogu vjernici laici učiniti?
“Mislim da laici imaju vrlo važnu ulogu jer su slobodniji, ali oni trebaju više informacija. Mnogi ljudi ne mogu reagirati na ovo jer nemaju osnovne informacije. Učitelji bi trebali uzeti priliku za naučavanje ljudi o prirodi Crkve, ulozi Pape, o nepogrešivosti, o moralnom nauku Crkve.”
Kardinal Muller je predložio održati teološku raspravu. Što mislite o njegovom prijedlogu?
“Smatram prijedlog Kardinala Mullera izvrsnom idejom i prekrasnom prilikom za dijalog i izvornu potragu za istinom unutar Crkve. Od životne važnosti je za sve nas bilo da smo Katolici ili ne, da se koncentriramo na intrinzičku istinu temeljnog nauka koji je na kocki ovim kontroverzama i da ne padnemo u napast fokusirajući se na izvanjske argumente, temeljene na činu, utjecaju ili brojnosti suprotne strane. Čin, slava ili broj su stvarnosti što prolaze, ali istina je ona koja JEST. Istina je Bog osobno.”