Zanimljivo je primijetiti koliko je velika cenzura u medijskom prostoru ovog nemalog događaja u kojemu dobivamo pregled i potvrdu naše vjere u Presveto Trojstvo i ispravak onoga što nam servira lažni prorok.
Manifest Kardinala Mullera u medijima je dosta ignoriran, međutim ovaj proglas biskupa Schneidera je toliko nepoznat, de je velika potreba da se proširi do sviju vjernih. Nakon nedavnih događaja u Emiratima, gdje je lažni prorok doslovno postavio temelje Jedinstvene Svjetske Religije i time zanijekao Kristovu Objavu i Njegovo Božanstvo, po Božjoj Milosti dobivamo ovaj veličanstveni proglas biskupa Schneidera, koji je odbačen na periferiju kršćanskog svijeta, ali zahvaljujuću njegovom dugogodišnjem angažmanu u obrani istine i dugogodišnjoj poziciji tajnika Kongregacije za Božanski kult i Disciplinu Sakramenata u Vatikanu njegov glas se čuje i teško ga je zanemariti, čak i modernistima.
Uživajte čitajući istinu o svojoj vjeri – HKZ
Kršćanska vjera: jedina ispravna i jedina bogobojazna religija
Istina sinovskog posvajanja u Kristu, koja je u suštini nadnaravna, čini sintezu cjelokupnog Božanskog otkrivenja.
Biti posvojen od Boga kao sin uvijek je besprijekoran dar milosti, najsvetiji Božji dar čovječanstvu. Čovjek ga, međutim, stječe samo kroz osobnu vjeru u Krista i kroz primanje krštenja, kao što je sam Gospodin učio: “Zaista, zaista, kažem vam, tko se ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u Kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je, a što je od Duha rođeno, duh je. Ne čudite se što sam vam rekao: ‘Morate se ponovno roditi.’ “(Ivan 3: 5-7).
U posljednjih nekoliko desetljeća često smo čuli – čak i iz usta nekih predstavnika crkvene hijerarhije – izjave o teoriji “anonimnih kršćana”.
Ta teorija kaže sljedeće: Misija Crkve u svijetu bi se u konačnici sastojala u podizanju svjesnost da svi ljudi moraju imati svoje spasenje u Kristu, a time i njihovo sinovsko posvojenje u Kristu. Budući da, prema istoj teoriji, svako ljudsko biće već posjeduje Božje sinovstvo u dubini svoje osobnosti.
Ipak, takva teorija je u izravnoj suprotnosti s Božjim otkrivenjem, kako ju je Krist poučavao i Njegovi Apostoli, a Crkva ju je više od dvije tisuće godina uvijek prenosila, nepromjenjivo i bez sjene sumnje.
U svom eseju “Crkva, sastavljena od Židova i neznabožaca”, Erik Peterson, poznati obraćenik i egzeget, odavno (1933.) upozorio je na opasnost takve teorije, kada je potvrdio da se ne može reducirati biti kršćanin (“Christsein”) na prirodni poredak, u kojem bi se plodovi otkupljenja postignuti Isusom Kristom općenito pripisali svakom ljudskom biću kao vrsti baštine, samo zato što bi dijelio ljudsku prirodu s utjelovljenom Riječju.
Ipak, sinovsko posvojenje u Kristu nije automatski rezultat, zajamčen kroz pripadnost ljudskom rodu.
Sveti Atanazije (usp. Oratio contra Arianos II, 59) ostavio nam je jednostavno i istodobno prikladno objašnjenje o razlici između prirodnog stanja ljudi kao Božjih stvorenja i slave Božjeg Sina u Kristu.
Sveti Atanazije svoje objašnjenje izvlači iz riječi Svetog Evanđelja po Ivanu, koje glase: “Dao im je moć da budu Sinovi Božji, onima koji vjeruju u Njegovo Ime, koji nisu rođeni od krvi, ni od volje tjelesne, nego od Boga ” (Ivan 1,12-13).
Ivan koristi izraz „oni su rođeni“ da kaže da ljudi postaju Božji sinovi ne po prirodi, već posvojenjem.
To pokazuje Božju ljubav, da Onaj koji je njihov stvoritelj postaje preko milosti i njihov Otac. To se događa kada, kako kaže Apostol, ljudi primaju u svojim srcima Duha utjelovljenog Sina, koji u njima viče: “Abba, Oče!” Sveti Atanazije nastavlja svoje objašnjenje govoreći da ljudi kao stvorena bića ne mogu postati Božji sinovi ni na koji drugi način nego kroz vjeru i krštenje, kada primaju Duha naravnog i istinskog Sina Božjega.
Upravo iz tog razloga Riječ je postala tijelom, da bi ljudi bili sposobni za posvojenje kao Božji sinovi i sudjelovanje u Božanskoj prirodi.
Prema tome, po prirodi Bog nije u pravom smislu Otac svih ljudskih bića. Samo ako netko svjesno prihvati Krista i bude kršten, moći će vapiti u istini: “Abba, Oče” (Rim. 8: 15; Gal 4: 6).
Od samih početaka Crkve postojala je tvrdnja, kako je posvjedočio Tertulijan: “Čovjek se ne rađa kao kršćanin, već postaje kršćanin” (Apol., 18, 5).
I sveti Ciprijac iz Kartage prikladno je formulirao ovu istinu, govoreći: “On ne može imati Boga za svog Oca, ako nema Crkve za svoju majku”.
Najhitniji zadatak Crkve u našem vremenu je brinuti se o promjeni duhovne klime i duhovnoj migraciji, odnosno kako klimu nepovjerenja u Isusa Krista i ozračje odbacivanja Kristova Kraljevstva, promijeniti u ozračje eksplicitne vjere u Isusa Krista i prihvaćanje Njegovog Kraljevstva.
Da ljudi mogu migrirati iz bijede duhovnog ropstva nevjere, u sreću stanja sinova Božjih i iz života grijeha u stanje posvetne milosti. To su migranti o kojima moramo hitno brinuti.
Kršćanstvo je jedina religija koju je Bog htio. Stoga ga se nikada ne može staviti komplementarno s drugim religijama.
Oni koji bi tvrdili da je različitost religija Božja Volja, kršili bi istinu Božjeg otkrivenja, kao što je nepogrešivo potvrđeno u Prvoj zapovijedi Dekaloga.
Prema Kristovoj Volji, vjera u Njega i Njegovo božansko učenje mora zamijeniti druge religije, ali ne silom, već uvjeravanjem u ljubavi.
Postoji samo jedan put do Boga, a to je Isus Krist, jer je On sam rekao: “Ja sam Put” (Ivan 14: 6).
Postoji samo jedna istina, a to je Isus Krist, jer je On sam rekao: “Ja sam Istina” (Ivan 14: 6).
Postoji samo jedan pravi nadnaravni život duše, a to je Isus Krist, jer je On sam rekao: “Ja sam Život” (Ivan 14: 6).
Utjelovljeni Sin Božji učio je da izvan vjere u Njega ne može postojati istinska i bogobojazna religija: “Ja sam vrata. Po Meni, ako tko uđe, bit će spašen. “(Ivan 10,9).
Bog je zapovjedio svim ljudima, bez iznimke, da čuju Njegovog Sina: “Ovo je Moj ljubljeni Sin; slušajte ga! ”(Mk 9,7).
Bog nije rekao: “Možete čuti Mog Sina ili možete čuti utemeljitelje drugih religija, jer je Moja Volja da postoje različite religije.”
Bog nam je zabranio da priznamo legitimnost religije drugih bogova:
Nemoj imati stranih bogova preda mnom! “(Izl 20,3) i ” Koje zajedništvo ima svjetlo s tamom?
I kako se slaže Krist s Belialom?
Ili kakav udio ima vjernik s nevjernikom?
Kako li se podudara Hram Božji s idolima? “(2 Kor 6,14-16).
Ako bi i druge religije također odgovarale Božjoj Volji, ne bi bilo Božje osude religije Zlatnog teleta u vrijeme Mojsija (usp. Izl 32: 4-20); tada bi kršćani današnjice mogli nekažnjeno njegovati religiju novog zlatnog teleta, budući da su sve religije, prema toj teoriji, i Bogu ugodni načini također.
Bog je dao Apostolima i kroz njih Crkvi za sva vremena svečanu naredbu da sve narode i sljedbenike svih religija nauče jedinoj istinitoj vjeri, učeći ih da poštuju sve Božje Zapovijedi i krste ih (usp. Mt 28: 19-20).
Od propovijedanja Apostola i prvog pape, Apostola Svetog Petra, Crkva je uvijek proglašavala da nema spasenja ni pod kakvim drugim imenom, tj. ni u jednoj drugoj vjeri pod nebom po kojoj se ljudi mogu spasiti, već u Imenu i u vjeri u Isusa Krista (usp. Dj 4,12).
Riječima Sv. Augustina Crkva je podučavala u svim vremenima: „Kršćanska religija je jedina religija koja posjeduje univerzalni put za spas duše; jer osim na ovaj način, nitko se ne može spasiti. To je svojevrsni kraljevski put, koji jedino vodi do kraljevstva koje ne tetura poput svih vremenitih dostojanstava, već stoji čvrsto na vječnim temeljima.” (De civitate Dei, 10, 32, 1).
Slijedeće riječi velikog pape Lava XIII. svjedoče o istom nepromjenjivom učenju Učiteljstva u svim vremenima, kada je potvrdio: „Stajalište da su sve religije podjednake, formirano je da dovede do propasti sve oblike religije, a posebno Katoličke religije, koja se, budući da je jedina istinita, ne može, bez velike nepravde, smatrati tek jednakom drugim religijama.” (Enciklika Humanum rod, br. 16)
U novije vrijeme Učiteljstvo je u dokumentu Dominus Jesus (6. kolovoza 2000.) suštinski prikazalo isto nepromjenjivo učenje, iz kojeg citiramo sljedeće relevantne tvrdnje:
Teološka vjera (prihvaćanje istine koju je otkrio Jedan i Trojedini Bog) često se poistovjećuje s vjerom u druge religije, koje su religiozno iskustvo koje još uvijek traga za apsolutnom istinom i još uvijek nema pristanak Boga koji se otkriva.
To je jedan od razloga zašto se razlike između kršćanstva i drugih religija ponekad smanjuju do točke nestanka. ”(Br. 7)“
Ta rješenja predlažu spasenjsko djelovanje Boga izvan jedinstvenog Kristovog posredovanja (br. 14) “Nerijetko se predlaže da teologija izbjegava upotrebu pojmova kao što su “jedinstvenost”, “univerzalnost” i “apsolutnost”, što daje dojam pretjeranog naglaska na značenje i vrijednost spasonosnog dolaska Isusa Krista u odnosu na druge religije.
U stvarnosti, međutim, takav jezik je jednostavno vjeran otkrivenju “(br. 15)
Apostoli i bezbrojni kršćanski mučenici svih vremena, pogotovo oni iz prva tri stoljeća, bili bi pošteđeni mučeništva, da su rekli: “Poganska religija i njezino bogoslužje je put koji također odgovara Božjoj Volji.
Na primjer, ne bi bilo kršćanske Francuske, ni “najstarije kćeri Crkve”, ako bi sveti Remigius rekao Clovisu, kralju franaka: “Ne prezirite svoju pogansku religiju koju ste do sada štovali, i sada slavite još i Krista, koga ste do sada progonili.”
Sveti biskup je zapravo govorio drugačije, iako na prilično grub način: “Klanjaj se onome što si palio, a spali ono što si štovao! ”
Istinsko univerzalno bratstvo može biti samo u Kristu, i to između krštenih osoba. Puna slava Božjih sinova bit će postignuta samo u blaženom gledanju Boga na Nebu, kao što Sveto Pismo uči: “Pogledajte kakvu nam je ljubav dao Otac, mi se zovemo djeca Božja; i to jesmo. Zato svijet ne poznaje nas, jer ne poznaje Njega. Ljubljeni, sada smo djeca Božja i još se ne pokaza što ćemo biti. Znamo kad se pokaže, da ćemo biti Njemu slični, jer ćemo Ga vidjeti kao što jest. “(1 Iv 3,1-2).
Niti jedna vlast na zemlji – čak ni vrhovni autoritet Crkve – nema pravo osloboditi ljude iz drugih religija od eksplicitne vjere u Isusa Krista kao utjelovljenog Sina Božjega i jedinog Spasitelja čovječanstva sa uvjeravanjem da je različite religije kao takve, htio sam Bog.
Neizbrisive su -jer su zapisane prstom Božjim i kristalno jasne u svom značenju- riječi Božjeg Sina: “Tko vjeruje u Sina Božjega, ne osuđuje se, a tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u Ime jedinog Sina Božjega “(Ivan 3,18).
Ova je istina do sada vrijedila u svim kršćanskim naraštajima i ostat će na snazi do kraja vremena, bez obzira na činjenicu da neki ljudi u Crkvi našeg tako prevrtljivog, kukavičkog, senzacionalističkog i konformističkog vremena reinterpretiraju tu istinu u suprotnom smislu svojim očiglednim tekstom, prodavajući time reinterpretaciju kao kontinuitet u razvoju doktrine.
Izvan kršćanske vjere nijedna druga religija ne može biti istinita i bogobojazna, jer je izričita Božja Volja da svi ljudi vjeruju u Njegovog Sina: “Ovo je volja Mog Oca, da svaki koji vidi Sina i vjeruje u Njega ima život vječni ”(Ivan 6: 40).
Izvan kršćanske vjere nijedna druga religija ne može dati istinski nadnaravni život: “Ovo je život vječni, da spoznaju Tebe, jedinog pravog Boga i onoga kojega si poslao, Isusa Krista” (Ivan 17: 3).
- veljače 2019
+ Athanasius Schneider, pomoćni biskup nadbiskupije Svete Marije u Astani