Postoji stvarna opasnost kroz omogućavanje sinodama da određuju Crkvene doktrinarne prakse, rekao je nadbiskup koji je uključen u vatikansku sinodu o mladima.
Bilo je brojnih pitanja vezano za način na koji je izvedena nedavno zaključena sinoda, a njen finalni dokument nije bio jasan po pitanju Crkvenog nauka, rekao je nadbiskup Anthony Fisher iz Sydneya u Australiji, primijetivši da se pojam “sinodalnost” pojavio u njemu niotkuda.
Završni dokument je predug i zamršen u pojedinim dijelovima, rekao je nadbiskup, a njegova priprema bila je brzopleta. (…)
Osim toga, Fisher je rekao da gotovo svi sinodski oci osjećaju da su bili “onemogućeni” da govore nakon što su dali svoje sinodske intervencije.
Vatikanska sinoda o mladima, vjeri i razlučivanju zvanja trajala je od 3. do 28. listopada. Ona je potakla zabrinutost da će biti započeta kao sredstvo za normalizaciju homoseksualnosti u Crkvi, slično tome kako je sinoda o obitelji donijela slabljenje crkvenog nauka o braku.
Obje sinode sadržavale su pomak prema preusmjeravanju vlasti s papinstva i Vatikana na biskupske konferencije, pozivom na “zdravu decentralizaciju” na sinodi o obitelji. U konačni dokument sinode mladih uvrštena je “sinodalnost”, stalna tema koju potiče Franjo.
Finalni dokument, a sada i radni dokument obzirom na nekonvencionalnu izjavu prethodnoga da se treba iščitavati u svjetlu potonjeg, osobito su važni nakon što je Franjo izdao apostolski ustav neposredno prije sinode mladih, s ciljem pojačanja magistarske ovlasti konačnoga dokumenta kojega je generirala sinoda.
Fisher, dominikanac, bio je na informativnoj komisiji sinode za mlade i razgovarao je s Edom Pentinom iz National Catholic Registra o sinodi o mladima na dan njenoga zatvaranja. Rekao je da je sinoda za mlade bila na neki način dobra, ali je također detaljno opisala nekoliko problema.
Pentin je upitao: “Mislite li da postoji opasnost od ove sinode, da može biti instrument krivovjerja?”
“Da, stvarna opasnost”, odgovorio je Fisher. “Ne donosi se ovako doktrina.”
“Ako pripremamo vatikanski dokument o nekoj temi, skupi se grupa visoko kvalificiranih teologa ili stručnjaka na tom području da naprave nacrte i dorade”, rekao je Fisher Pentinu. “Dovedete druge da to kritiziraju. U konačnici ga predate biskupima Kongregacije za nauk vjere.”
Pisanje doktrine u trku
Papa može doprinijeti tijekom procesa i ima konačno odobrenje koje bi dokumentu pružilo stvarni autoritet, rekao je, ali to traje više od nekoliko godina, prije nego što je dokument “dovoljno zreo da se objavi kao vjera Crkve”.
“Ali u ovoj sinodi,” rekao je Fisher, “pisali smo doktrinu, kao što je bilo, u trku – u pogledu sinodalnosti, za manje od tjedan dana”.
Sam konačni dokument imao je neke lijepe dijelove, rekao je, ali ih je “često slijedilo puno mukotrpnih sekularno-socioloških analiza”. (…)
Upitan kako u završnom dokumentu nema previše pozivanja na moralni nauk Crkve, Fisher je rekao da je “razočaravajuća činjenica da je autorima dokumenta bilo tako nepoželjno spominjati moralni nauk Crkve” jer su “mnoge brige mladih ljudi moralne i duhovne u srcu”.
“Neki od nas pokušali su ubaciti više o Crkvenim učenjima o prirodnom zakonu, moralnim pravilima, razboritosti […] i djelovanju savjesti, te o specifičnim pitanjima kao što su život i spol, a bilo je i poboljšanja”, rekao je Fisher. “Bilo bi bolje da je konačni dokument bio jasniji.” (…)
Fisher je pripisao odsutnost Crkvenih načela u sinodskim dokumentima želji da odgovori na “percipirane sklonosti suvremene kulture mladih”.
Drugi čimbenik koji to potiče, rekao je Fisher, bilo je odstupanje od učenja prethodnih papa, konkretno “implicitno gledište da su prethodna dva (ili više) pontifikata bila previše intelektualna, previše katehetska, određujuća i da ova sinoda treba označiti pomak koji se javlja od glave do srca, od spekulativnog i moralnog intelekta do afektivnog razlučivanja. “
“Autorima je bilo neugodno, ne samo u pogledu određenih učenja magisterija, već i dosadašnje metodologije magisterija i načina priznavanja praktičnog intelekta”, kazao je.
Fisher je primijetio da je pojam “LGBT” izbačen iz konačnog dokumenta, a odlomak o homoseksualnosti sadržavao je jezik koji prati Crkveni nauk.
Međutim, rekao je: “Neki od nas možda su htjeli to naglasiti jasnije i jače – na primjer, ne mislim da je konačni dokument jasan o svrsi rađanja djece. Ali, to je znatno bolje od radnog dokumenta i nacrta konačnog dokumenta.”
Nadbiskup nije komentirao uključivanje pojma “seksualna sklonost” u finalni dokument. (…)
Pentin je Fishera upitao kako je toliko mnogo materijala o “sinodalnosti” ušlo u konačni dokument.
Sinodalnost se obično shvaća kao decentralizacija Crkve i magisterija udaljavajući se od papinstva i Vatikana u smjeru mjesnih crkava.
Fisher je odgovorio: “Pa, to nije bilo u radnom dokumentu, nije bilo na glavnoj raspravi skupštine, nije bilo u raspravama jezičnih grupa, nije bilo u izvješćima iz malih skupina – to se jednostavno pojavilo, niotkud, u nacrtu konačnog dokumenta. ” (…)
Kada je došlo do glasanja, svaki odlomak je čitan tako brzo da su se prevoditelji mučili pratiti, a sinodski očevi nisu mogli voditi bilješke na vlastitom jeziku.
“Znači, nismo bili uvijek sigurni za što se traži da glasamo Da ili Ne”, primijetio je prelat.
“A onda smo glasovali u nekoliko minuta i pod užasnim vremenskim pritiskom, bez mogućnosti daljnjih izmjena”, rekao je nadbiskup Fisher. “Za mene, to nije način da stvaramo doktrinu.” (…)