Uz četverogodišnjicu nasilnog preuzimanja Petrove Stolice od strane Božjih neprijatelja, svraćamo pogled na pontifikat pape Benedikta XVI i na njegovu abdikaciju na koju je bio prisiljen, ali koja je bila i nužna u daljnjem razvoju proročanstava koja su nam od Boga dana da nas pripreme za Drugi Dolazak Isusa Krista kada će Nebo i Zemlja biti ujedinjeni u Njegovom Vječnom Kraljevanju, a ljudski rod konačno oslobođen od zaraze đavla koja je nastupila grijehom praroditelja.
Nakon četiri godine Franjinih besmislica, čini nam se vrijednim prisjetiti se riječi ovog svetog pape koje su sušta suprotnost buntovnom praznorječju koje se izljeva iz usta aktualne crkvene hijerarhije. Kontrast, bolje reći rascjep, koji je iz dana u dan sve uočljiviji i ne samo na razini riječi, sasvim je jasan znak da je Petrov autoritet i dalje ostao kod ovog istinskog heroja vjere našeg vremena i da njegova uloga kao posljednjeg pape još nije gotova.
“Govorim vama dragi prijatelji iz različitih pokreta; djelujte tako da ste uvijek škole zajedništva, grupe zajedničkog putovanja u kojima netko može naučiti živjeti u istini i ljubavi koju je Krist objavio i prenio nam je svjedočenjem Apostola, u srce velike obitelji svojih učenika. Neka Isusov poticaj neprestano odzvanja u vašim srcima: ‘Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.'(Mt. 5,16). Donosite Kristovo svjetlo, svim društvenim i kulturnim sredinama u kojima živite. Misionarska revnost znak je korjenitog iskustva stalne vjernosti karizmi koja je sposobna nadići svaki umor ili sebično povlačenje. Raspršujte tamu ovoga svijeta koji je preplavljen kontradiktornim porukama raznih ideologija. Nema prave ljepote u onome u čemu nema prepoznatljive istine koja se može slijediti, ako ljubav ustupa mjesto prolaznoj osjećajnosti; ako sreća postaje nedostižna iluzija, a sloboda se izrodi u nagon.” (Poruka sudionicima drugog svjetskog kongresa Crkvenih pokreta i novih zajednica, 22. svibnja 2006)
“Doista, nemoguće je težiti novom svijetu dokle god smo udubljeni u sebičnosti i u navike koje nas vuku u grijeh.” (Propovjed na nedjelju Krštenja Gospodinovog, 10.siječnja 2010.)
“Kako bilo, moramo prepoznati rizik lažnog irenizma ( građanske tolerancije prema drugim vjerama) i indiferentizma (ravnodušja) koji su potpuno strani misli Drugog Vatikanskog koncila i to traži našu budnost. Ovaj indiferentizam prouzročen je sve brže rastućim širenjem mišljenja da istina nije dostupna čovjeku. Potrebno se dakle ograničiti na traženje pravila za postupke koji mogu poboljšati svijet. U suprotnom, vjera ustupa mjesto moralizmu koji nema duboke temelje.” (Obraćanje sudionicima plenarne sjednice Kongregacije za nauk vjere, 27.siječnja 2012.)
“Ovo je važno: Apostol nije propovijedao neko ‘a la carte’ kršćanstvo koje bi odgovaralo njegovim osobnim nagnućima, nije propovijedao Evanđelje koje odgovara njegovim omiljenim teološkim idejama, nije oklijevao u svojoj predanosti navještaju cjelovite Božje Volje, uključujući i nezgodnu Volju i pitanja u koja osobno i nije bio baš zaljubljen. Naša je misija proglašavati cjelovito Božju Volju, u njenoj sveobuhvatnosti i krajnjoj jednostavnosti. Ali važno je i da poučavamo i da propovijedamo kako Sveti Pavao ovdje kaže predlažući doista Božju Volju, u njenoj potpunosti. (…) Prema tome, moramo si posvijestiti i razumjeti, koliko nam je moguće – sadržaj Vjerovanja Crkve od Stvaranja do Gospodinovog Povratka, do novoga svijeta. (Benedikt XVI, Lectio divina na susretu sa župnim svećenicima Rimske biskupije, 10.ožujka 2011.)
“Stoga se sav Katolički nauk ima iznositi i tumačiti potpuno i nedjeljivo: nipošto nije dopušteno prešutjeti ili prikriti dvosmislenim izričajem Katoličku istinu.” (Kongregacija za nauk vjere, uputa Ecclesia Catolica, br.2, 20.prosinca 1949.)
“Ako je Euharistija izraz neopozive naravi ljubavi Božje u Kristu, za Njegovu Crkvu, tada možemo razumjeti zašto se, kada je riječ o sakramentu braka, podrazumijeva nerazrješivost kojoj svaka prava ljubav teži. Postoji dobar razlog za pastoralnu pozornost koju je sinoda dala bolnim situacijama kroz koje prolaze neki vjernici koji su se, nakon slavlja Sakramenta ženidbe, rastavili i ponovno vjenčali. Ovo predstavlja kompleksan i zabrinjavajući pastoralni problem, pravu pošast za današnje društvo, ali i nešto što sve više pogađa i katoličke zajednice. Pastiri Crkve, iz ljubavi prema istini, obvezni su razlučivati različite situacije pažljivo, kako bi mogli ponuditi prikladno duhovno vodstvo tim vjernicima. Biskupska sinoda potvrdila je crkvenu praksu utemeljenu na Svetom Pismu (v. Marko, 10, 2-12), uskraćivanja Sakramenata rastavljenima i ponovno vjenčanima, s obzirom da njihovo stanje i njihovi životni uvjeti, objektivno proturječe ljubavnom sjedinjenju Krista i Crkve koje je označeno i uprisutnjeno u Euharistiji. (Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, br.29, 22. veljače 2007.)
“Prema Djelima Apostolskim, jedinstvo vjernika ogledalo se u činjenici da ‘bijahu postojani u nauku apostolskom, zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama”(Dj 2, 42). Jedinstvo vjernika bilo je dakle hranjeno naukom Apostolskim (navještajem Božje Riječi) kojemu su oni odgovorili jednodušnom vjerom, bratskim sudjelovanjem (uzajamnim služenjem), lomljenjem kruha (Euharistijom i Sakramentima), te molitvom, kako osobnom tako i zajedničkom. Na ova četiri stupa bijaše postavljeno zajedništvo i svjedočenje prve zajednice vjernika. (Apostolska pobudnica Ecclesia in Medio Oriente, br. 5, 14. rujna 2012.)
“Kako možemo čuti i prepoznati glas Gospodinov? U propovijedanju Apostola i njihovih nasljednika u kojima odzvanja Kristov glas, pozivajući nas na zajedništvo s Bogom i na puninu života. Kao što čitamo u današnjem Evanđelju po Ivanu: ‘Ovce Moje slušaju glas Moj; Ja ih poznajem i one idu za Mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz Moje Ruke.’ Sam Dobri Pastir brine o svom stadu sa dubokom nježnošću i štiti ga od svakog zla i samo se u njega vjernik može potpuno pouzdati.“ (Regina Caeli, 25.travnja 2010.)
U Euharistiji Isus nam ne daje „nešto“, već Samog Sebe, on nudi Svoje vlastito Tijelo i proljeva Svoju vlastitu Krv. On nam tako daje puninu Svoga Života i objavljuje konačan izvor ove ljubavi. On je vječni Sin dan nama od Oca. U evanđelju smo čuli kako je Isus, nakon što je nahranio mnoštvo umnažajući kruh i ribe, rekao onima koji su Ga slušali u sinagogi u Kafarnaumu: “Otac Moj daje vam kruh s Neba; jer kruh je Božji onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu.“(Ivan 6, 32-33) i čak izjednačuje Sebe, Svoje Tijelo i Krv sa tim kruhom: “Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba; tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke; kruh koji ću Ja dati Tijelo je Moje za život svijeta.“(Ivan 6, 51) Isus tako pokazuje da je on kruh života kojega vječni Otac daje čovječanstvu. (Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis 2007-pog.7)
Gospodin Isus koji je za nas postao hrana istine i ljubavi, govori o daru svoga života i uvjerava nas da „ tko god jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Ivan 6,51). Ovaj vječni život počinje u nama već sada zahvaljujući promjeni pokrenutoj u nama darom Euharistije: “Tako i onaj koji Mene blaguje, živjet će po Meni.“(Ivan, 6,57). Ove Isusove riječi pomažu nam razumjeti kako otajstvo vjerovano i slavljeno, sadrži jednu prirođenu snagu, stvarajući tako počelo novog života u nama i dajući oblik našoj kršćanskoj egzistenciji. Primajući Tijelo i Krv Isusa Krista mi postajemo dionici Božanskog života na jedan puno zreliji i svjesniji način. Ovdje također možemo primjeniti riječi svetoga Augustina iz njegovih Ispovijesti, o vječnome Logosu kao hrani naših duša. Naglašavajući otajstvenu narav ove hrane Augustin zamišlja Gospodina kako mu govori: “Ja sam hrana jakih, rasti i hranit ćeš se sa mnom. Ali nećeš ti mijenjati Mene, kao što se događa s hranom u tvom tijelu, nego ćeš ti biti promijenjen u Mene.“(Ispovjesti 7 knjiga, 10 glava). Nije Euharistijska hrana ta koja se mijenja u nama, već smo radije mi ti koji smo otajstveno promijenjeni Njome. Krist nas hrani sjedinjujući nas sa Sobom, uvlači nas tako reći u Sebe. (Homilija u Koelnu, Marienfield Esplanade, 21. Kolovoza 2005-apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, poglavlje 70)
Da bi bolje uvidjeli zašto je Benedikt XVI nama danas toliko važan, jako je vrijedno je pročitati ovu Poruku iz Knjige Istine: