Ali što znači „rigidnost“ i zašto nam Franjo nikad ne kaže?
U nazad četiri godine, papa Bergoglio gotovo svakodnevno optužuje za „rigidnost“ rigidne Katolike koje on vidi posvuda u vrijeme kada je moralna, doktrinalna i disciplinska slabost rasprostranjena u Crkvi.
No mnoge optužbe na račun „rigidnih Kršćana“, tijekom službe u Domu Svete Marte, imale su nešto drugačiji obrat. Sad se čini da papa Bergoglio uočava rastuću prijetnju „rigidnosti“ od strane mladih Katolika. Dok je govorio o obraćenju Savla iz Tarzusa kao „rigidnom“ mladom čovjeku koji je slijedio Mojsijev Zakon, Franjo kao i obično izvrće Pismo da bi optužio današnje Katolike:
„Oni su rigidni ljudi koji žive dvostruke živote: Oni čine da izgledaju dobro, iskreno, ali kada ih nitko ne gleda, oni čine ružne stvari. S druge strane, ovaj mladi čovjek (Sveti Pavao) je bio iskren. On je vjerovao u to. Ja mislim, kada ovo kažem, na puno mladih ljudi u Crkvi danas koji su pali u iskušenje rigidnosti. Neki su iskreni, oni su dobri. Moramo moliti da im Gospodin pomogne da rastu na putu krotkosti.“
Dakle, po papi Bergogliju, postoje dva tipa „rigidnih“ ljudi u Crkvi danas: licemjeri, za koje je on poprilično siguran da „čine ružne stvari“ kada ih nitko ne gleda, a postoje i oni iskreno rigidni ljudi koji su, poput Svetog Pavla, „iskreni“ u svojoj rigidnosti. Ovo znači, oni prakticiraju što govore, ali su i dalje „rigidni“. I sad bi mi trebali vjerovati da su čak „mnogi mladi ljudi pali u iskušenje rigidnosti“, premda papa Franjo dozvoljava da su neki iskreno rigidni poput Svetog Pavla.
Bilo bi lakše nasmijati se ovom beskonačnom j’accuse radije kao djetinjastom ponašanju neumjesnog pape i ići o svom poslu ne obraćajući više niti malo pažnje na to. No postoji dublje i više opakije značenje svega ovoga: Uzmite u obzir da jednu stvar papa Bergoglio nije uspio izreći u svojim beskonačnim demagogijskim napadima na „rigidne“, a to je da kaže što točno, ili čak približno!, on misli pod tom riječju. Epitet uvijek stoji u retoričkoj izoliranosti bez kontekstualne potpore. Kako razjasniti ovaj upadljivi propust?
Odgovor je, naravno, očit, a svi još uvijek obraćaju pažnju jer papa Bergoglio zna da pod „rigidnim“ on misli na postojano držanje uz Crkvene doktrine o vjeri i moralu kao i s tim povezane discipline, uključujući tradicionalnu Latinsku Liturgiju koja privlači „rigidne“ mlade ljude u rastućem broju.
Pod „rigidan“ Bergoglio misli, previše Katolički za njegov ukus i ne priklanjanje tome da se prihvate načela Bergoglijanizma. To uključuje mišljenje da bi ljudima koji su vezani spolnom vezom van Svete Ženidbe, koji tvrde da su neupitno u „drugom brakom“ s nekim s kime nisu vjenčani, trebalo dopustiti Svetu Pričest, ako oni „razluče“ kako nisu krivi za grijeh preljuba, unatoč tome što je naš Gospodin rekao suprotno.
Ni jedan drugi papa nije čak dozvoljavao ovakvu opačinu, ali ako je se ne odobri, onda je to oblik „rigidnosti“, po papi Bergogliu samome među svim papama u povijesti.
Ne tako očita stvar, međutim, je da dok svi znaju što papa Bergoglio misli pod „rigidan“, nekolicina njih se usredotočila na značajnost njegovog neuspjeha – u bilo kakvim okolnostima – da nam kaže što on misli pod tim.
Zašto? Jedini mogući odgovor je zastrašujući: Papa Bergoglio zna da ono što on uporno osuđuje nije ništa drugo nego zvuk Katoličkog pravovjerja i pravovjerne prakse, ali on ovo ne može otvoreno priznati, bez da jednostavno sebe izloži kao oponenta onome u što Crkva oduvijek vjeruje i prakticira. Drugim riječima, Bergoglijanska kampanja protiv „rigidnih“ Katolika nije motivirana iskrenim uvjerenjem da oni uistinu zastranjuju od vjere jer da je to njegovo stvarno uvjerenje, on bi naznačio sa svom ozbiljnošću u kojim su točno odnosima oni zastranili – doktrinalnim, moralnim, liturgijskim ili nekim drugim.
No on ovo ne može napraviti iz jednostavnog razloga jer su u njegovom umu „rigidan“ i „tradicionalni Katolicizam“ jednaki, i zna vrlo dobro da on ne može izjaviti izričito ono što je bit modernističkog uvjerenja. Premda, on upošljava crkvenjake ekvivalentnih „upadljivih vrlina“ kao u politici, bacajući optužbe za „rigidnost“ kako bi naznačio moralnu superiornost tužitelja nad Katolicima koji jednostavno žele nasljedovati vjeru svojih otaca bez Bergoglijevih izmjena – uključujući „mnoge mlade ljude“ koje on javno ponižava jer tragaju za autentičnom vjerom koja je njihovo pravo pri rođenju, kao krštenih članova Mističnog Tijela. Misleći na „rigidno“ kao crkvenu analogiju za „fanatik“ ili „rasist“ ili „homofob“ u političkoj sferi, gdje kodirane riječi prikrivaju ono što je stvarni napad na tradicionalne vrijednosti onoga malo, što je ostalo od moralnog reda Kršćanstva.
S kakvim se misterijem suočavamo dok ovaj pontifikat nastavlja sa svojim destruktivnim smjerom. Jedino Bog zna zašto Crkva trpi ovakvu nevolju i jedino On zna kada će završiti Trijumfom Bezgrješnog Srca Marijinog. Neka se brzo dogodi.