Papa Bergoglio je čovjek u žurbi. On kao da radi po nekakvom roku u kojem treba nametnuti svoje dizajne za Crkvu – uz rok od četiri godine, da budemo precizni, kako nas je LifeSiteNews podsjetio vezano za anonimni komentar jednog od kardinala koji su glasovali za ovu katastrofu od pape: “Četiri godine Bergoglia bile bi dovoljne za promjenu stvari.”
Zavjerenici su otvoreno priznali postojanje plana za izabir Bergoglija kako bi se “promijenile stvari” u Crkvi brzo i “nepovratno” na način koji nadilazi čak i katastrofalne inovacije u posljednjih pedeset godina – to je ono čemu su se nadali. Tajnik pape Benedikta, nadbiskup Georg Gänswein, govorio je o “dramatičnoj borbi” tijekom konklave 2005. godine “između” takozvane “stranke soli zemlje” (nazvane po knjizi razgovora s kardinalom Josephom Ratzingerom) koja je okupljala “kardinale Lopez Trujilloa, Ruinia, Herranza, Ruoco Varelu i Medinu “, dok su njihovi protivnici bili “takozvana grupa St. Gallen” koja je uključivala kardinale Danneelsa, Martinia, Silvestrinia i Murphy O’Connora’ – grupa koju je kardinal Danneels u šali spominjao kao “neku vrstu mafija-kluba …” Još jedan član “mafijaškog kluba” bio je Walter Kasper, njemački arhiheretik koji je pao u zaborav sve do Bergoglijevog dolaska na scenu.
Izborom Bergoglija na konklavi 2013. godine urotnici su napokon uspjeli postići jedan okvirni cilj zavjere, ali tek nakon što je mrski Benedikt XVI. zbačen s Petrove stolice, pošto je polu-abdicirao i dalje prianjajući uz svoje papinsko ime, papinski naslov, papinsku odjeću, papinska obilježja, pa čak i papinski ured u njegovoj navodnoj “pasivnoj” dimenziji za razliku od “aktivne” dimenzije. On je tako postao prvi “papa emeritus” u povijesti Crkve – potpuna novina koje u sebi sugerira da je Benedikt nekako još uvijek papa.
Urotnici su također uspjeli postići daljnji cilj zavjere: prijem javnih preljubnika na pričest, bez obraćenja, nakon prijevarne “Sinode o obitelji” u koju je bio duboko uključen nitko drugi nego suurotnik Kasper, čiji je heretički pojam “milosrđa” Franjo počeo promicati odmah nakon njegova izbora, kao i suurotnik Danneels, moderni zaštitnik svećenika-silovatelja i pobornik “gay braka”.
A sada dvo-tisućljetna Euharistijska disciplina Crkve, integralno povezana s njezinim nepogrešivim učenjem o Euharistiji i nerazrješivosti braka, stoji podijeljena na pukotinama koje je Bergoglio stvorio. Ni manje ni više nego predsjednik Papinskog vijeća za pravne tekstove, kardinal Francesco Coccopalmerio, čije ime ima uznemirujuću asonancu s imenom određene ptice, upravo je dao intervju novinaru Edwardu Pentinu u kojem najavljuje novo bergoglijansko pravilo: Onaj koji živi u preljubničkom “drugom braku” može se odriješiti od grijeha i može pristupiti Svetoj Pričesti, iako nastavlja preljubničke spolne odnose, sve dok svome ispovjedniku izjavljuje nešto poput: “Želim se promijeniti, ali znam da nisam sposoban za promjenu, ali se želim promijeniti. “
Toliko o stalnom učenju Crkve da odrješenje zahtijeva “čvrstu odluku ne griješiti”, koju čak i katekizam pape kojega je Franjo proglasio svetim opisuje kao “žaljenje zbog odvratnosti počinjenih grijeha, čvrsta nakana da se više neće griješiti u budućnosti.” Bergoglio ne želi imati ništa s takvom nemilosrdnom strogoćom. Kako Coccopalmerio objašnjava: “Ako budete čekali da netko promijeni svoj stil života, nećete više nikoga moći odriješiti.”
No, moglo bi se upitati: Kako bi ispovjednik znao da je pokajnik, koji se poziva na bergoglijansko pravilo i tvrdi: “Želim se promijeniti, ali ne mogu” iskren i stoga bi trebao biti odriješen, iako je razumljivo da će nastaviti činiti isti grijeh? Ne brinite, kaže Coccopalmerio: “Vi morate obratiti pažnju na ono što pokajnik kaže. Ako znate – možete prepoznati da vas vodi u zabludu.” Možete prepoznati! Stvarno, možete!
Trebam li spomenuti da bergoglijansko pravilo koketira s luteranskom herezom da je nemoguće držati se zapovijedi, čak i ako je netko u stanju milosti. Tu herezu je Tridentski sabor anatemizirao. S druge strane, razlika između bergoglijanske i luteranske teologije se čini zanemarivo malom, što možda objašnjava Bergoglijevo putovanje u Švedsku kako bi odao počast arhiheretikovom “nasljeđu”.
Dana 24. veljače, za vrijeme još jedne zbunjujuće propovijedi u Casa Santa Marti, Bergoglio nam je još jednom rekao da je vjerna obrana moralnog zakona o braku samo kazuistika dostojna farizeja. U Evanđelju po Bergogliju, Isus nije rekao farizejima da je razvod nezakonit: “Isus ne odgovara da li je to u skladu sa zakonom ili ne; On ne ulazi u njihovu kazuističku logiku …. Kazuistika je licemjerna. To je licemjerna misao. ‘Da, možete; Ne, ne možete.’ “
Čini se da je papa Bergoglio previdio iste retke koje je ignorirao u posljednje četiri godine: ” Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.” Tako će se učiniti da je čak i Isus podlegao “kazuističkoj logici” farizeja, prema bergoglijanskoj hermeneutici. Kao što je Bog Otac, koji je izjavio: “Ne čini preljuba”, kao i “ne čini” razne druge stvari navedene u onom što nam je do sada bilo poznato kao Deset zapovijedi, u međuvremenu redefinirano po Bergoglijevoj Amoris Laetitii – kao Deset idealnih ciljeva ili Deset općih pravila (AL, 300-305).
Ovaj pontifikat je postao takvo ruglo da sada izaziva otvoreno protivljenje iz dubine središta katoličkog mainstreama, kojega je napokon probudio alarm “radikalnih tradicionalista” koji alarmiraju već desetljećima. U članku jednostavno naslovljenom “Ovaj katastrofalni pontifikat”, Phil Lawler pripovijeda kako je “nešto puklo” kada je pročitao Bergoglijevu tvrdnju da Isus nije rekao “ne može” farizejima u vezi razvoda. On izjavljuje: “Ja se više ne mogu pretvarati da Franjo samo nudi novu interpretaciju katoličke doktrine. Ne; to je više od toga. On se bavi namjernim nastojanjem da promijeni ono što Crkva naučava.” Bergoglijevski pontifikat, on zaključuje, “je postao opasnost za vjeru.”
Christopher A. Ferrara