Biskup Athanasius Schneider je izašao sa svojim promišljanjem na temu heretičnog pape. Biskup Schneider na početku kaže kako ne postoji od Magisterija propisani način što činiti s heretičnim papom. Iako su i prije postojali heretični pape, poput pape Honorija I u VII. stoljeću, niti jedan nije bio svrgnut zbog hereze ili navodne hereze. Honorije je posthumno ekskomuniciran od strane triju ekumenskih sabora jer je širio hereze. Nakon njega postojala je papinska zakletva u kojoj su se pape zaklinjali prilikom preuzimanja službe da priznaju Šesti ekumenski sabor koji je anatemizirao one koji su širili herezu uključujući i Honorija.
Schneider tako tvrdi da su u to doba vjernici i Crkva jasno razlučivali između neuništivosti katoličke vjere i nevjere i izdaje od strane konkretnoga pape.
Schneider kaže da je posljednji slučaj heretičnog ili polu-heretičnog pape bio Ivan XXII. u četrnaestome stoljeću koji je naučavao da će sveci gledati Boga tek nakon Posljednjega Suda. Ivan XXII. bio je nekoliko puta javno ukoren, teološka izdanja iznosila su pobijanja njegovih teorija, a njegov nasljednik, papa Benedikt XII. iznio je bratsku ispravku. Ivan XXII. je u međuvremenu uvidio i ispravio svoju grešku.
Dok papa Honorije i papa Ivan XXII. nisu bili svrgnuti, svrgnuti su bili pape koji su živjeli skandalozno i nemoralno u periodu srednjega vijeka.
Biskup Schneider zaključuje kako je u slučaju heretičnog pape dovoljno da nekoliko biskupa progovori protiv hereza i da roditelji vjernici poučavaju svoju djecu njihovim primjerom. Osim toga neophodna su djela obeštećenja i pokore zbog heretičnog pape.
Kako kaže biskup Schneider, viđenje da heretični papa automatski gubi službu ustalilo se od kasnog srednjeg vijeka naovamo. Iako Schneider iznosi da je sveti Robert Bellamarine naučavao kako heretični papa gubi svoju službu, on se ne slaže s tim. Kaže da je takav stav neizvediv u praksi jer bi doveo do strašnih šizmi i raskola.
Ovdje se ipak trebamo podsjetiti da je sam biskup Schneider prije par godina izjavljivao da su oni koji prihvaćaju i šire danas prisutne hereze samim time u šizmi i raskolu.
No, Schneider dalje nagađa da bi formalni raskol u kojem se dvojica ili trojica kandidata bore za papinsko mjesto donio veću štetu nego ono što on vjeruje da je kratkoročna hereza koju širi papa, te da vjernici trebaju ostaviti Bogu da intervenira. Smatra da bi svrgavanje heretičnog pape predstavljalo odveć ljudski emotivni odgovor bijesa i kako kaže potvrdu ultramontanizma kroz preveliku usredotočenost na papu.
Biskup Schneider nadalje razmišlja kako bi neki budući papa ili Ekumenski sabor trebao donijeti odluke o tretmanu budućeg heretičnog pape uključujući zabranu njegovog svrgavanja i davanje ključne uloge kardinalu dekanu kardinalskog zbora u pogledu javne ispravke papinih hereza. Ukoliko kardinal dekan propusti ispraviti hereze, onda Schneider predlaže da to može učiniti bilo koji kardinal ili biskup.
Biskup Schneider kaže da u tragičnom slučaju heretičnog pape svaki član Crkve od biskupa do običnog vjernika treba privatno i javno ispravljati heretičnog papu, moliti se i iznositi istine vjere koje nam je dao Bog.
Nasuprot ovom stavu Schneidera, kardinal dubie, Burke, je u intervjuima izjavljivao kako heretični papa automatski prestaje biti papa (poput stava sv. Roberta Bellamarinea).
Međutim Schneiderov stav kako heretični papa ne samo da ne prestaje biti papa, te da se niti ne smije svrgnuti, ima potporu utjecajnih tradicionalističkih krugova (npr. OnePeterFive¸ Remnant) koji u zadnje vrijeme vrlo neobično nastoje pružiti legitimitet lažnome proroku.
S druge strane kritičari stavljaju ovaj Schneiderov tekst u kontekst njegove nedavne posjete lažnome proroku i u tome vide taktiziranje, te podsjećaju da se Schneider protivio formalnoj ispravci lažnoga proroka od strane kardinala dubie.
Dok već nekoliko godina čekamo njihovu ispravku, nažalost dvojica od četvorice kardinala dubie u međuvremenu su umrla. Tako vladaju podjele i oklijevanje i među malo vjernih biskupa što imamo.
Hereze su se u međuvremenu drastično proširile i zahvatile ogroman broj biskupa i kardinala koji su ih ili podržali ili prešutno prihvatili. Kritičari se pitaju kako je moguće da se predlaže učiniti gotovo ništa po pitanju heretičnog pape u situaciji kada su milijarde duša u pitanju.
Hvala za ovu objavu.
Nazalost nedostaju neki vazni dijelovi Schneiderovog teksta u kojima on argumentira svoj stav da Crkva nema instrumente kojima bi mogla prisilno maknuti papu sa njegove funkcije.
On nekaze da ne ucinemo nista, dapace, kaze da moramo puno moliti i da moramo trpjeti i ispravljati papine hereze. To nije “nista”.