Biskup Uzinić popularan u svjetovnim medijima, ali ne I u Crkvi

Ovo pismo smo dobili od vjernika iz Dubrovačke biskupije

Hvaljen Isus i Marija! 

Dragi prijatelji.

Zadnjih nekoliko mjeseci svjedoci smo sve veće kontaminacije medijskog prostora rikom zvijeri. Tek poneki istinoljubivi glas upozoravajuće odjekne u toj pustinji magisterijalnih iskrivljavanja, neformalnih zrakoplovnih press konferencija i tobože spontanih, a u biti pomno planiranih intervjua i medijskih istupa. Nova nauka tame spustila se poput guste magle nad Crkvu i svijet, baš kako nas je Gospodin i upozorio kroz Knjigu Istine, a oni koji slijede Zakone Božje demoniziraju se i progone.

Knjiga Istine međutim, uz (s)trpljenje i molitvu od nas traži i još jednu važnu stvar, a to je da uočavamo sve što je sumnjivo, ad hoc nametnuto ili suprotno dosadašnjem nauku Crkve, te da se, svatko sukladno svojim okolnostima, tome suprotstavljamo. Sjetimo se samo Isusovog upozorenja na riječ “ekumenski, ekumensko” ili primjerice upozorenja na nove molitve ili propovijedi koje će postati nonsens.

Eto u tom duhu i ja sam osjetio određenu potrebu da skrenem pozornost na prošlotjedni istup jednog našeg biskupa čijoj biskupiji kao vjernik pripadam.  Naime, dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić, svakog četvrtka objavljuje na svom blogu “Biskupov dnevnik” svoje razmišljanje uz evanđeoski odlomak koji se po crkvenom kalendaru čita te nedjelje. Jasno je da jedan biskup kada komentira Svetopisamski tekst nastupa i kao učitelj i kao pastir, a vjernici bi opet s druge strane trebali naći neku poruku za svoj osobni duhovni rast i poslanje koje nam je svima povjereno; donositi Isusa u ovaj svijet. Tako je to postavljeno u Crkvi. U ovom konkretnom slučaju međutim, vjernicima je ponuđen niz ozbiljnih egzegetskih uopćavanja i simplifikacija kakve su se do nedavno mogle susretati samo kod protestantskih sljedbi. Štoviše, dogodilo se nešto možda još i gore. Radosna vijest spasenja upotrijebljena je kao ideološko oružje za obračun s oponentima pape Franje.

Pogledajmo neke biskupove misli: Današnji evanđeoski ulomak ukazuje na tri moguća pogrešna ponašanja Isusovih učenika koja Isus želi ispraviti. Prvo pogrešno ponašanje je ono apostola Ivana koji nekome tko nije član njihove zajednice želi zabraniti činiti dobro, odnosno istjerivati zloduhe u Isusovo Ime. To je ponašanje onih koji smatraju da su oni Isusovi vlasnici te da drugi nemaju pravo na Isusa…. Isus želi da njegova zajednice nadiđe taj zatvoreni mentalitet izdvojenih, da bude ekumenski otvorena, sposobna prepoznati dobro i u drugima, bez obzira jesu li ti drugi kršćani na drugi način ili su pripadnici drugih religija ili čak i nevjernici.. 

Neka mi oprosti gospodin biskup, ali mislim da istjerivanje zlog duha nikako ne može biti stavljeno u istu ravninu sa drugim dobrim djelima. Podsjetimo se Isusovih pojašnjenja oko ove važne teme evanđelja. “Dozva dvanaestoricu i dade im vlast”(Mt 9,35), “Evo dajem vam vlast”(Lk 10,19), “Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje”(Lk 11, 14-23)

A koje je opet očitije djelo đavla negoli podjela i zabluda da nije važna vjera, nego da si dobar čovjek i gledaš dobro u drugima. Koja je onda uopće uloga Crkve u svijetu? Je li ona nekakav korektiv za druge religije i vjerovanja ili uporište istine? Što bi u ovom kontekstu značila ekumenski otvorena zajednica? Pogledajmo malo u Djela Apostolska koja se po učenju Crkve smatraju nastavkom Evanđelja. Čitamo kako Apostoli nakon Isusovog Uzašašča odlaze u različite što vjerničke što nevjerničke sredine i navještaju oproštenje grijeha po Smrti i Uskrsnuću Isusa Krista.

Židovima otvoreno spočitavaju da su ubili začetnika života, a izmolili da im se pusti ubojica (Dj,3) i toga dana im se pridružuje 3000 duša. Kod pogana je pristup malo drugačiji, ali po pitanju spasenja ništa manje dvosmislen i direktan. Kao primjer imamo Pavlov nastup u Ateni i navještaj Isusovog Uskrsnuća nakon kojega su neki rekli “još ćemo te o tom slušati”.

Molim neka mi gospodin biskup i ostali suvremeni egzegeti pronađu i jedan biblijski odlomak koji govori o ustanovljenju Crkve i njenoj ulozi u svijetu, a nakon kojega bi se čitatelj trebao zapitati “što je pjesnik htio reći?”

Upravo ova, da je tako nazovemo, stilska figura-“što je pjesnik htio reći”- postala je u zadnjih pedeset godina najprepoznatljivije sredstvo masonske sljedbe infiltrirane u Crkvu, a mislim da će se i najneobjektivniji promatrači aktualnog pontifikata složiti s nama koji ga promatramo kritički, da je spomenuto pitanje bez odgovora, upravo impetus čovjeka koji se predstavlja Petrovim nasljednikom i još k tome revolucionarnim obnoviteljem. I sada dolazimo do ključnog dijela biskupovog obraćanja: “Drugo pogrešno ponašanje, koje se na ovo ponašanje nastavlja, je ponašanje onih koji sebe smatraju većima od drugih. Ovo često za posljedicu ima prezir malenih i siromašnih koje takvo ponašanje sablažnjava i udaljava od zajednice, a uzrokuje i gubitak vjere u Boga. Dok je u prethodnom ponašanju Isus osudio svaki oblik klerikalizma Crkve u odnosu na druge, odnosno ponašanja koje drži da smo samo mi sposobni za dobro, u ovom slučaju Isus osuđuje i unutarcrkveni klerikalizam koji neke članove Crkve smatra superiornijim od drugih. Isus je neobično oštar. Kaže da bi takvima bilo bolje da su se s mlinskim kamenom vezanim oko vrata bacili u more.”

Jesu li vam dragi vjernici poznate odnekud ove riječi. Klerikalizam i unutarcrkveni klerikalizam. Čini li se i vama kao i meni da je vulkan Santa Marta ponovno proradio, ovaj put s druge strane Jadrana. Zanimljivo je da ni Bergoglio ni oni koji ga slijede nisu dali nikakvo pojašnjenje što je to klerikalizam, kao što ne daju ni za druge samo njima poznate složenice, koje usmjeravaju na one koji im se suprotstave. Podsjetimo se ovdje neo-pelagijanaca, rigidnih učitelja zakona, kazuističke logike i da ne nabrajamo dalje. I uvijek su ova “upozorenja” dolazila iz Santa Marte nakon bezuspješnih pokušaja da se promjeni Nauk Crkve ili pogled na neku crkvenu tradiciju.

Tako su naprimjer četiri kardinala nakon jasno i glasno formulirana četiri pitanja, dubiae, umjesto odgovora dobili propovijed o farizejima koji se slijepo drže “kazuističke logike”. I takav papa savjetuje vjernicima da se klone licemjerstva i prijetvornosti. Tko su dakle unutarcrkveni klerikalisti iz ove homilije biskupa Uzinića. Veli biskup, bolje bi im bilo da su se s mlinskim kamenom oko vrata bacili u more. Jesu li to možda ovi isti ljudi koji “zadaju jade” i papi Franji tražeći od njega pojašnjenja njegovih otvorenih bogohuljenja.

Je li to možda nadbiskup Vigano koji je samo glasno rekao ono što je već i papa Benedikt znao i zbog čega se između ostalog i povukao. Uočimo da nadbiskup Vigano u prvom pismu spominje i tri kardinala koja je papa Benedikt zadužio da provedu internu istragu o gay lobbyu u Vatikanu, a koja je otkrila ne samo postojanje istog nego i prijetnju za život pape Benedikta. To su kardinali Herantz, Tomko i De Giorgi i njihovo će izvješće uvjeren sam, također u određenom trenutku izaći na vidjelo. Jesu li klerikalisti i brojni drugi svećenici i teolozi koji su tražili pojašnjenje Amoris Laetitiae; spomenimo Filial Apeal, a bilo je i drugih sličnih inicijativa. Ili su možda klerikalisti kojih se moramo čuvati, ljudi koji su još prije pedeset godina upozoravali da će liturgijska devastacija i protestantizacija dovesti najprije do moralnog relativizma, a to onda posljedično do kompletnog kolapsa počevši od deflacije zvanja pa do ovoga o čemu sada bidkup Uzinić govori – napuštanja Crkve i odlaska u druge zajednice. Molim vam biskupe, a i sve vas kojima se ovaj sadašnji trenutak Crkve čini čudan i zbunjujuć, da najprije proučite proroštva i upozorenja koja nam je dala ona koju zovemo i častimo Majkom Crkve i Majkom Dobrog Savjeta. Sva su ta upozorenja jednostavna i lako shvatljiva; masonska struja uvukla se u Crkvu i pokušava je uništiti i samo će vjernost Božjoj Riječi onako kako nam je dana nadvladati ovu kušnju. Promjene o kojima govorite vi i gospodin Bergoglio ustvari su taj pokušaj uništenja. Nakon što ovo shvatite, molim Boga za vas, da se priidružite nama. Klerikalistima, unitaristima, tvrdolinijašima, kazuistima, velikim tužiteljima, ekumenski zatvorenima ,neopelagijancima, buntovnicima … ma  nema potrebe da nam i dalje izmišljaju razne ukrasne pridjeve. Nazovimo se mi sami odmah pravim  imenom – neprijatelji neprijatelja Crkve ili kako nas je Isus lijepo u Knjizi Istine nazvao: vi ćete biti trn u boku lažnog proroka. Onda će se oni koje smo sablaznili sigurno početi vraćati u Crkvu i stvari će postati ponovno kristalno jasne kakve su i bile u početku. Ako odlučite i dalje biti na suprotnoj strani, znajte da ću ja zdušno moliti za vas, ali šutjeti više nikako neću.

Vjernik Dubrovačke biskupije 

Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.

 

One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *