Na dan kada je dokumentarac njemačkog redatelja Wima Wendersa došao u kina (18. svibnja) otišao sam na prvu jutarnju projekciju u najbliži multipleks. Stigao sam oko 20 minuta ranije i sjeo. U vrijeme početka, u 10:30 ujutro, ja sam bio jedini u dvorani.
Wenders je poznati redatelj dokumentaraca, kao i redatelj igranog filma. Njegova romantična fantazija Nebo nad Berlinom (1988), drama o anđelu čuvaru koji se zaljubljuje u trapezistkinju, naširoko je hvaljen, a njegov dokumentarac iz 1999. o kubanskim glazbenicima, Buena Vista Social Club, dobio je nominaciju za Oskara, te je također, uvelike priznat.
Posljednja drama gospodina Wendersa, Submergence (2017.), vrsta špijunskog trilera, bila je umjetnička, kritičarska i financijska katastrofa. Papa Franjo bi mogao biti znak daje redatelj izgubio svoju sposobnost.
Pogrešno je udostojiti ovaj hagiografski uradak nazivom “dokumentarac”. Više naliči onoj vrsti promotivnog videa kakav se može očekivati na političkoj konvenciji koji nekritički i pretjerano promiče kandidata stranke.
Wenders, koji je odrastao u katoličkoj obitelji, prešao je na protestantizam, a sada se nemarno opisuje kao “katolik i protestant u isto vrijeme”, uopće nije zainteresiran za Papinu religiju. Papin aktivizam je bilo to što ga je ponukalo i dovelo do njegove odluke da prihvati zahtjev Vatikana da napravi film.
Film Papa Franjo: Čovjek od riječi započinje s nebeskim pogledom na Vatikan.
Wenders je napravio film s nekoliko ponavljajućih elemenata: intervjua s papom (snimljeni “na srednjojudaljenosti”, sveti otac zuri izravno u gledatelja – zapravo u crveno svjetlo iznad leće kamere); vijesti o papi koji putuje u posjet slamovima i getima i favelama širom svijeta; i čudnih crno-bijelih vinjeta koje prikazuju život Svetog Franje.
Što se tiče ovog posljednjeg elementa, Wenders nam jasno želi prikazati proročanskim odabir imena koje je kardinal Bergogio uzeo nakon što je bio izabran za papu –što potvrđuje papino kasnije ponašanje.
Nijemi, crno bijeli segmenti koji prikazuju Svetog Franju snimljeni su kamerom iz doba 1920 ih, a film tako proizveden je malo zrnast te sugerira da je riječ o nečemu jako starom. Očigledno, odluka o korištenju kamere s početka 20. stoljeća bila je neophodna zbog nedostupnosti kamere iz 13. stoljeća. Segmenti su luckasti.
No ono što čini film Papa Franjo: Čovjek od riječi potpunim neuspjehom je njegovo odbijanje da se bavi cjelovitom pričom o ovom papinstvu. U svezi kontroverzi, postoji samo jedan, nespecifičan spomen (na kraju filma), unatoč činjenici da je ovo objektivno pontifikat koji je donio najveći razdor barem od doba posljednjega Medicia (naravno iz drugih razloga).
To je jedini dokumentarac baziran na intervjuima koji sam ikada vidio u kojem se intervjuira samo tema filma. S meko fokusiranom fotografijom nasmijanoga pape, mogli bismo pomisliti da Leni Riefenstahl*, mjesto Wendersa, stoji na ramenu snimatelja.
Wenders je u intervjuima izjavio da odabir papinskog imena kardinala Bergoglia predstavlja: Radikalnu identifikaciju i solidarnost sa siromašnima i izopćenima, bio je sinonim za duboku brigu o prirodi i “Majci Zemlji” i za obnovljenim nastojanjem da se potakne mir između religija.
Također je rekao da nema interesa koristiti ono što drugi dokumentaristi nazivaju “kritičnom udaljenošću” između filmaša i subjekta, zbog čega je dokumentarac tek nešto više od promidžbene kampanje. Wenders, koji cijelo vrijeme pripovijeda, čini se da vjeruje kako je iznio argumentaciju u korist pape, ali parnica se ne može dobiti zanemarivanjem proturječnih dokaza: čak i ako na kraju dođe oslobađajuća presuda.
Wenders je osobito oduševljen s Laudato sí, papinom ekološkom enciklikom, a njezin trag vidljiv je tijekom cijeloga dokumentarca. Redatelj predstavlja scene siromaštva i prljavštine i poentira kroz Papino kritiziranje pohlepe. Franjo vjeruje kako su Evanđelja svojevrsni priručnici protiv siromaštva, te napada ograđene zajednice, hvali Eva Moralesa i čini se blaženo nesvjestan (i nepoučiv, pošto ima 81 godinu) o jasno predstavljenom načinu ublažavanja siromaštva, kroz razvoj slobodnog tržišta. Za narodnog čovjeka, on ima elitističku preferenciju prema top-down, komandnoj ekonomiji.
Na završetku filma, papa kaže da postoje dvije stvari koje svaki dan pokušava učiniti: nasmiješiti se i smijati se. Film papa Franjo: Čovjek od Riječi prepun je papinih osmijeha, ali Wendersov dokumentarac je bez humora i u konačnici bez radosti, uglavnom zato što je to papa koji više zanovijeta nego što nadahnjuje, a film je prožet i olovnom svečanošću.
Jasno je da Wenders namjerava pokazati jednostavnog čovjeka koji pokušava spasiti svijet, ali to je spas gotovo u potpunosti u sociopolitičkom smislu, zbog čega se dokumentarac usredotočuje na ono što je globalno političko pitanje i predstavlja papu kao vodećeg borca za društvenu pravdu na planeti.
Ne radi se o tome da mislim da je krivo protumačen papa Franjo; možda nije. U jednom trenutku papa kaže da Crkva nije nevladina organizacija (npr. Greenpeace, Liječnici bez granica), no upravo se takvom čini kroz fokus koji Wenders daje.
Povrh svega, Papa Franjo: Čovjek od riječi je dosadan. Možda to kažem zato što prepričava priču, koja je meni i čitateljima [portala] Cathlolicthing poznata. Podsjeća me na rekapitulaciju koju često vidimo na početku mnogih mini serija, poput “u prethodnim epizodama…” ili “u dosadašnjim nastavcima …” Osim što to traje sat i pol. I pitam se kome je Wenders namijenio svoj dokumentarac? Posrnulim katolicima? Znatiželjnim protestantima? Katoličkim školarcima?
Pomislio sam otići nakon 45 minuta filma koji je trajao samo 96 minuta, ali nisam to mogao učiniti, jer onda ne bih mogao napisati ovu kritiku.
*omiljena redateljica promidžbenih filmova Adolfa Hitlera
https://www.lifesitenews.com/opinion/pope-francis-the-activist-a-review