Četiri godine kasnije: osvrt na pontifikat bez presedana

Dana 13. ožujka 2013. godine sjedio sam u uredu i gledao na ekranu kako je novi papa – čovjek kojega nikada nisam vidio prije tog trenutka – izašao na lođu Bazilike Svetog Petra. Nikad nisam čuo za njega. Nisam ni znao njegovo ime. Kao i većina katolika, pristupio sam konklavi s osjećajem nade i iščekivanja. Ali osjećaj koji sam doživio kad sam vidio čovjeka kojega su kardinali izabrali bio je šokantno snažan. Bio je to osjećaj ledene jeze. Dok sam gledao u njega, kako stoji i zuri u masu, čuo sam riječi jasno u glavi: “Ovaj čovjek nije prijatelj tradicije.”

Bilo je nešto u njegovom licu. U načinu na koji je zurio u okupljeno mnoštvo. Nešto … nije bilo u redu s njegovim očima. Ono što sam vidio – što sam mislio da sam vidio – bilo je nešto drugo, nešto što je gledalo kroz tu nečitljivu masku. Nešto trijumfalno, bahato, prezirno, cerilo se na vrhuncu teško dobivene bitke. Bilo je nevjerojatno čudno.

Kad se osvrnem na fotografiju tog trenutka, vidim da nema raspoznatljiv izraz na njegovom licu. Ono što sam vidio bilo je, mislim, ne toliko nešto fizičko, nego više duhovno. Doživio sam to, uz rizik pretjerivanja, kao nadnaravno iskustvo. Toliko sam se bio uzrujao, da sam se morao boriti s valom mučnine.

Četiri godine kasnije, potvrđujem ovu spoznaju. Ne toliko kroz postojanost osjećaja, nego kroz nadmoćne dokaze. Ako je 2016. bila prijelomna godina, u 2017. se brana razbila. Amoris Laetitia je podigla uloge u borbi za duše Crkve na razinu da je čak i većina najtvrđih ultramontanista, u svakom slučaju onih poštenih, sada prisiljena priznati da smo suočeni s ozbiljnim problemom. Ako je nešto tako značajno poput vjerojatno heretične apostolske pobudnice koja ugrožava Svete Sakramente podiglo alarm, tu su bili i bezbrojni manje objavljivani primjeri krivovjerja od te kobne noći prije četiri godine da bi trebalo ukloniti sve sumnje o ozbiljnost krize.

Iskreno govoreći, bilo bi izvan ljudskih mogućnosti proizvesti toliko zbrke i izobličenja u tako kratkom vremenskom periodu. A možda je i bilo. Đavao, nakon svega, nije stvorenje sirove snage, nego majstor suptilnosti i zavođenja, koji vrlo rado iskorištava spremne instrumente.

Bez obzira na podrijetlo ove pobune u samom srcu – i glavi – Crkve, nalazimo se u strmoglavom trenutku. Za one koji ostaju neuvjereni, vjerojatno ne postoji nikakva količina dokaza koja bi ih mogla promijeniti. Strane su podijeljene. Borbeni postavi zauzeti. Početna faza angažmana je zaključena.

Eskalacija programa

Jedan od najvažnijih trenutaka objave u Franjinom pontifikatu dogodio se u razgovoru s bliskim Papinim prijateljem i njegovim piscem iz sjene, nadbiskupom Victorom Manuelom Fernándezom u svibnju 2015. godine:

„Papa ide sporo jer želi biti siguran da će promjene imati veliki utjecaj. Sporost je potrebna kako bi se osigurala učinkovitost promjena. On zna da postoje oni koji se nadaju da će sljedeći papa sve vratiti na početak. Ako idete polako stvari je teže vratiti na početak.”

Novinar zatim nastavlja pitanjem ne pomaže li njegovim protivnicima kada znaju da Franjo kaže da bi njegov pontifikat mogao biti kratak. Fernández je odgovorio: „Papa mora imati svoje razloge, jer on vrlo dobro zna što radi. On mora imati cilj koji oni još ne razumiju. Morate shvatiti da on ima za cilj reformu koja je nepovratna. Ako jednog dana on osjeti da mu ponestaje vremena i da nema dovoljno vremena da učini ono što ga je Duh tražio, možete biti sigurni da će se ubrzati.“ [Naglasak dodan]

Ovi komentari, izrađeni prije gotovo dvije godine, dali su rani uvid u strategiju koja je vodila program do sada. “Reforma koja je nepovratna” je upravo tema koja je ponovljena od strane drugih bliskih Papinih suradnika. Kardinal Oscar Andres Maradiaga Rodriguez je koristio upravo iste riječi u siječnju 2015. Oni su nam objavljivali svoje namjere. Mnogi jednostavno nisu bili voljni vjerovati da oni misle ono što govore. Kao “nepovratna reforma” pokazalo se ništa manje negoli teška i namjerna doktrinarna izobličenja, krivovjerni pristup katoličkom razumijevanju grijeha i Sakramenata, razbijanje postojećih struktura, pravila, granica i institucija, i stvorena zbunjenost koja metastazira u Mističnom Kristovom Tijelu s vječnim posljedicama za duše.

Netko bi se zapitao: kad bi sam Sotona dizajnirao napad unutar Crkve, kako bi se to razlikovalo od onoga što proživljavamo danas?

S godinama rastućeg otpora koji se proširio od sporadičnih izraza zabrinutosti od strane nekoliko zainteresiranih laika do uključivanja na najvišim razinama Crkve, situacija na terenu je daleko drugačija u 2017. nego što je bila u 2015. Franjo više nije “dašak svježeg zraka”, kakvim ga se nekada smatralo. Umjesto toga, njegovi nepromišljeni govori u neprekidnom nizu intervjua i propovjedi muče vjernike. Njegova stalna prigovaranja onima koji jednostavno pokušavaju živjeti svoj katolicizam u pobožnosti, u kombinaciji s naizgled beskrajnom energijom za inovativnost, samo-kontradikciju i promjene odbijaju ljude koji su mu pokušali izreći pošten sud. Čak su i neki od najstrpljivijih katoličkih komentatora napokon stigli do neizbježnog zaključka da je ovaj pontifikat najpodesnije opisati “katastrofalnim”.

Pomak u Strategiji

Kako se “populistička” faza ovog papinstva sada povlači od pogleda, došlo je do suptilne promjene u komunikacijskoj strategiji iz Vatikana koja je upravo kalkulativna. Kritičari ovog papinstva, kojih je nekada bilo samo nekolicina, sada su značajno narasli u broju. Njihovi napori da se odupru tim institucionalnim pogreškama, ojačali su i postali gotovo jednako neumoljivi kao i papinski program. Odbacivanje Amoris Laetitia je uključilo reakcije iz cijelog spektra laika i klerikalnih redova u Crkvi. Teološka dubia izdana od četvorice značajnih kardinala kojom se ispituje pozicija Pape po pitanju tradicionalnog katoličkog nauka bila je najmjerodavniji odgovor, no teološko neodobravanje podignuto protiv pobudnice od strane 45 teologa, znanstvenika, i svećenika predstavljalo je repliku s još težom kaznom. Katolički lideri poput Josefa Seiferta, Judea Doughertya i Roberta Spaemana dodali su svoje značajne glasove u rastući zbor. Udarci koje je svojedobno lako otklanjao vatikanski aparat počinju padati – i žariti.

Na prvu subotu u veljači, Rimljani su se probudili i otkrili grad prekriven čudnovatim plakatima, prikazujući mrkoga Franju. Ispod su bile riječi:

A, Franjo, intervenirao si u kongregacije, uklanjao svećenike, obezglavio Malteški red i Franjevce Bezgrješne, ignorirao kardinale … no gdje je tvoje milosrđe?

Pozivanje na milosrđe bila je poruga koju je svaki katolik mogao razumjeti. Franjo je upravo završio s ‘Godinom Milosrđa’, u kojoj je crkva instruirana doprijeti do grešnika u duhu radikalnog oprosta. No bila je to i godina u kojoj je Papa Argentinac nastavio svoju politiku gnječenja svojih kritičara s kazališnim prezirom.

Franjo je pokušao, možda na pretjeran način, ublažiti ovaj incident. U nedavnom intervjuu za Die Zeit, on je prilično neuvjerljivo sa smijehom reagirao na ovaj spektakl, hvaleći čak i lukavost onih koji su ga optuživali:

Franjo je rekao da je miran, dodajući: “Shvaćam kako se moj način rješavanja stvari nekim ne sviđa, to je potpuno u redu. Svatko može imati svoje mišljenje. To je legitimno i ljudski obogaćujuće. “

Kada ga je novinar upitao jesu li plakati obogaćujući, Franjo je odgovorio: “Rimski dijalekt plakatima je odličan. To nije napisao bilo tko s ulice, nego pametne osobe”. Novinar upita: “Netko iz Vatikana?”, na što se Franjo našalio: “Ne, rekao sam pametna osoba (smijući se).” “U svakom slučaju, to je sjajno!”, zaključio je on. To je tako sjajno, da je u tijeku talijanska kaznena istraga “konzervativnih krugova za koje se vjeruje da su odgovorni” za plakate. A kada je u istom mjesecu objavljena parodija izdanja L’Osservatore Romano, kojom se također satirično govorilo o Franji, Vatikan je pokrenuo vlastitu policijsku istragu po istom pitanju. Ako je vjerovati učestalim glasinama, Franjina reakcija na kritike kada je iza zatvorenih vrata je daleko manje optimistična nego kada ga snimaju kamere. I kao što je pokazalo naše opsežno praćenje dubia, Franjo nema grižnje savjesti uporabiti surogate kako bi napao svakoga tko stoji na putu.

Ove reakcije nam govore nešto vrlo važno: otpor nije beskoristan. On ima svoj učinak. Stvarnost za katolike je da smo dosegli točku zasićenja – nazovimo je vrhunac Franje – i odavde nema kamo drugdje, nego prema dolje. To znači da revolucionari koji su preuzeli kontrolu nad Svetom Majkom Crkvom, imaju daleko manje koristi u ovom trenutku od uporabe suptilnosti; malo će steći takvim pristupom kao i nastavkom potrage za popularnosti; samo čvrsto cementiranje programa koji je već u tijeku prije nego ovaj pontifikat postane, jer je to neizbježno, predmet (nesretnih) sjećanja. Fernández nas je upozorio da će se stvari ubrzavati, kako se vrijeme bude skraćivalo. No, tempo promjena ionako oduzima dah, čak je i neoprezan, tako da je probudio vjernike iz višedesetljetnog samozadovoljstva. Možda upravo zato oni oprezniji crkveni karijeristi koji su posvetili bezbrojne godine inkrementalnoj, stalnoj crkvenoj promjeni sada priželjkuju Franjin odlazak. Oni su pokrenuli oružje koje sada ne mogu kontrolirati, i koje sada šteti njihovim ciljevima kao i ciljevima njihovih protivnika.

U međuvremenu, ostali temeljni aspekti katoličkog naučavanja i identiteta su istovremeno ugroženi. Vidjeli smo kako se stari crkveni nauk o smrtnoj kazni i nauk o paklu uzurpira proturječjima. Sve češće se postavljaju pitanja o mogućnosti ženskog đakonata.

Šaputanja su počela o opuštanju zahtjeva za celibatom među svećeništvom latinskoga obreda. Pod vodstvom Franje, Vatikan je otišao toliko daleko da slavi nasljeđe Martina Luthera koje je prethodno osudio uoči 500-te obljetnice cijepanja kršćanstva od strane tog zakletog heretika. Sam Papa je potaknuo, kroz popustljive i nejasne odgovore, primanje Svete Pričesti od strane pojedinih protestanata, što je kršenje dugogodišnje sakramentalne discipline kao i kanonskog prava. Na toj istoj putanji, sada smo čuli učestale glasine o planiranoj reviziji Svete Mise koja će se prilagoditi ekumenskoj molitvi koja se može slaviti zajedno s protestantima – mogući odgovor na rastući pritisak u Crkvi (koji više nije samo šuškanje) za međupričešćivanjem. To ne dolazi kao iznenađenje od Pape, koji je pokazao svoje protivljenje evangelizaciji (prozelitizmu, kako on to zove), a koji pokazuje očitu nebrigu za Euharistijom, pred kojom kao što je poznato rijetko klekne. Neki su se pitali da li je to plod nekog tjelesnog oštećenja, no on je pokazao da je u stanju kleknuti u drugim prigodama, kao što je bilo pri pranju nogu muslimanima na Veliki četvrtak. (Najsvježiji primjer njegovog čudnog euharistijskog stava su slike s njegovih duhovnih vježbi prošloga tjedna u Aricciji.)

Teološka razmišljanja pape Franje uključuje ideju da ne postoji katolički Bog; da su ateisti također otkupljeni; da čudo umnažanja kruhova i riba nije bila stvarno čudo umnažanja; da Isus voli kad mu kažemo da smo sagriješili i da ćemo još više griješiti, da je prva i najveća zapovijed ljubav prema bližnjemu, te da je Blažena Djevica Marija htjela optužiti Boga da je lažov – da spomenemo samo nekoliko.

A tu su i vidljivi simboli ovog papinstva: Franjin zagrljaj komunističkih lidera, simbola i režima, odbacivanje onih koji žele osigurati svoje granice i osigurati svoju ekonomsku sigurnost. Njegov autoritarni pristup upravljanju, od brutalnog suzbijanja Franjevaca Bezgrješne preko rastuće diktature milosrđa, do pustošenja Kongregacije za bogoštovlje i Papinske akademije za život, napada na Institut za brak i obitelj „Ivan Pavao II“, te sustavnog uklanjanja kardinala Burkea sa svih pozicija kurijalnog utjecaja kao i demontiranja suvereniteta Malteških vitezova i dekapitacije njihovoga vođe pa opet do okrivljavanja Burkea za cijelu aferu. Pogledajte i njegov zagrljaj mnoštva likova koji su uključeni u seksualne devijacije, uključujući, ali ne ograničavajući se na navodne homoseksualne administratore njegovoga papinskog kućanstva, mons. Battistu Riccea, o kome je slavno rekao: “Tko sam ja da sudim?” Njegovo imenovanje svećenika poznatog po usporedbi homoseksualnoga odnosa s Euharistijom na mjesto konzultora Papinskog vijeća za pravdu i mir. Njegova blagost prema crkvenim seksualnim zlostavljačima kao što je Fr. Inzoli i onima koji su omogućavali klerikalna seksualna zlostavljanja poput kardinala Daneelsa. Na sličan se način čudimo njegovom imenovanju nadbiskupa Paglie na čelno mjesto Papinske akademije za život i Rimskog kampusa Instituta za brak i obitelj, čovjeka za kojeg se otkrilo da je naručio homo-erotske freske u svojoj katedrali prije deset godina i koji je upravo ovaj mjesec javno pohvalio “radikalnog, ljevičarskog ateista koji je želio legalizirati prostituciju i koji simpatizira pedofile.” Također je vidljivo papinsko zagovaranje nesputanih migracija usred njegovog izravnog poricanja postojanja islamskog terorizma ili da je islam ideologija koja zagovara nasilje; njegovo dopuštanje korištenja Bazilike sv. Petra za ekološki light show na blagdan Bezgrešnog Začeća. Njegove višestruke točke povezanosti s Georgeom Sorosom, njegov rad s UN-ovim promicateljem kontrole broja stanovništva Jeffreyem Sachsom, njegova bliskost s talijanskom zagovarateljicom pobačaja Emmom Bonino, njegov poziv Paulu Ehrilichu, promicatelju globalne kontrole populacije i prava na pobačaj da govori u Vatikanu, i tako dalje.

Izbori za predsjednika SAD-a 2016. godine skrenuli su pažnju na stvarnost lažnih vijesti, web stranica stvorenih od političke ljevice kako bi se širile lažne informacije i diskreditirali oni koji ih dijele. Nedavni Wikileaks izvori su pokazali da slične strategije mogu biti razmještene na društvenim mrežama i komentarima, s ciljem stvaranja konfuzije i poremećaja. Dok sve više dokaza izlazi o  povezanosti Vatikana s progresivnim, globalnim elitama – uključujući i nove tvrdnje da su te političke snage izvršile pritisak na papu Benedikta XVI da podnese ostavku – unakrsno širenje metodologije seli iz područja spekulacije u sferu vjerojatnosti.

Da ne bude zabune: dani ovog papinstva su odbrojeni – i dok iščezava, opasnost za vjeru će se samo povećati. Trebat će desetljeća da se popravi šteta koja je već učinjena. I dok ima puno manje za izgubiti u odnosu na ono što tek treba ostvariti, ne može se očekivati zadrška od Franje i njegovih saveznika – osobito kada nema garancija da će imati nasljednika istomišljenika na sljedećoj konklavi. Vrijeme da se učvrsti nepovratna promjena u Crkvi je sad.

Prošli su dani kada je naš primarni zadatak bio uvjeriti katolički svijet da postoji problem. Problem je bio prepoznat od strane onih koji imaju oči da vide, a dok se skidaju rukavice, moramo shvatiti da smo David neprijateljskome Golijatu. I dok se kardinali suprotstavljaju kardinalima, biskupi protive biskupima – a temelji katoličkoga vjerovanja postaju predmet spoticanja – za Crkvu kakvu je danas poznajemo malo je vjerojatno da će preživjeti u jednome komadu.

Pripremite se. Pravi rat samo što nije počeo.

http://www.onepeterfive.com/four-years-later-reflections-unprecedented-pontificate/

2 komentara

  1. Nada petojevic

    Papa je uvijek imao i imace podvala i neprijatelja od sotone i njegovih sluga. Nase je dase zanjeg molimo i cekamo kranji ishod jer vrag nikad nece pobjediti Bozi plan. Ako ovaj nije”pravi papa” zlo cese otkriti samo. Zalisno je da mnogi takizvani katolici jedv acekaju nesto lose o papi ilu crkvi pa da to iz “plemenitih” razloga stsve ns sva zvona. 😢

    • ILIJA

      HVALJEN ISUS I MARIJA DRAGA NADO SESTRO U KRISTU NIJE DA ĆE SE RAZOTKRITI NEGO JE VEĆ RAZOTKRIVENO SVAKI KOMENTAR OD GOSPODINA MARIJA PAŽLJIVO PROČITAJ UOSTALOM ČITAJ ZNAKOVE VREMENA BOŽJI BLAGOSLOV ŽELIM TEBI I TVOJOJ OBITELJI HVALJEN ISUS I MARIJA

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *