Mary McAleese, bivša predsjednica Irske, izazvala je komešanje na ženskoj konferenciji u Rimu. U njenim uvodnim primjedbama na skupu održanom povodom međunarodnog dana žena, McAleese – koja je izrazito pro abortus i zagovora LGBT pokret – naziva Katoličku crkvu “jednim od posljednjih velikih bastiona mizogonije” i tvrdi da hijerarhija koja je “homofobična i protiv pobačaja nije crkva budućnosti”. Također žalila se kako žene imaju premalo vodećih položaja u Crkvi i kritiziraju institucionalno odbacivanje ženskih svećenika kao “kodiranu [glupost] prerušenu u teologiju “.
Tijekom skupa, McAleese je također inzistirala da “klerikalizirana Crkva neće preživjeti i da će to biti dobro.” Kao što se može vidjeti u ovom video isječku, McAleese je pozvala katolike da “sruše naše crkvene zidove mizogonije”. Bivša Irska predsjednica također je pozvala papu Franju da otkrije nalaz komisije o ženskim đakonima.
Ovu žensku konferenciju, pod nazivom “Zašto su žene bitne”, organizirala je udruga Glasovi vjere, a prisutnost Mary McAleese kao govornice bio je jedan od glavnih razloga zbog kojih ova skupina nije smjela biti ugošćena na području Vatikana. (Još jedna govornica bila je Ssenfuka Joanita Warry, lezbijska katolkinja koja brani LGBT prava u Ugandi.)
McAleese je međutim pisala papi, tražeći od njega razloge za odluku koju je donio kardinal Kevin Farrell, šef novog Dikasterija za laike, obitelj i život. papa Franjo, čini se, nije odgovorio na to pismo. Ali dva člana Glasova vjere pozvana su kako bi sudjelovali na ovotjednom predsinodalnom skupu 300 mladih u Rimu.
Druga sudionica predsinodalnoga skupa, američka državljanka, Nicole Perone, predložila je da se žene postave na vodeća mjesta u Crkvi. Prema izvješću [isusovačkog] magazina America:
Nicole Perone iz New Jerseya koja studira za magistra bogoslovlja na Sveučilištu Yale, govorila je o hitnoj potrebi za “kulturnim pomakom” u stavu Katoličke Crkve prema ženama. “Ženama se pružaju sve prilike u svjetovnom životu – mogu čak biti i predsjednik Sjedinjenih Država! – zašto ne i u Crkvi? Ne čini li Crkva sebi zlo što ne daje više mogućnosti ženama?” – upitala je. Pitala se zašto žene ne mogu biti imenovane vođama vatikanskih ureda kao što je Dikasterij za laike ili obitelj.
Važno je znati kako Glasovi vjere nekoliko godina za redom održavaju različite ženske konferencije na temu Vatikana. Predstavili su se 8. ožujka za međunarodni dan žena 2014., 2015., 2016., 2017., a samo je ovogodišnji događaj prebačen u aulu isusovačke kurije u Rimu, koja službeno nije dio Vatikana.
Bliska suradnja s Vatikanom također se ogleda u činjenici da je Caritas International – vatikanska institucija – primila žensku nagradu na konferenciji 2015. u Rimu. Ova je nagrada dodijeljena kako bi se počastile “žene kao sijači razvoja” koja je uključivala donaciju od 10.000 eura za projekte koji podupiru sigurnost hrane koju vode žene.
Na istoj konferenciji za 2015. bilo je prisutno nekoliko govornika koji su promicali ideju ženskih svećenika. Prema članku National Catholic Reportera, četiri su se žene – među kojima i Gudrun Seiler, novinarka njemačke sekcije Radio Vatikana – žalile kako je ova tema zatvorena:
Na primjer, dok se temu ženskog ređenja raspravljalo samo tangencijalno, sve četiri žene su govorile o neskladnom nedostatku žena u crkvenim službama i na vodećim položajima u Katoličkoj hijerarhiji.
Sada se vratimo na dva od sudionika Glasnika vjere na ovotjednom predsinodalnom skupu u Rimu. Alina Oehler, koja je bila na ovogodišnjoj konferenciji 8. ožujka u Rimu, kasnije je napisala vatreno izvješće o govoru Mary McAleese, nazvavši ga “briljantnim” i rekavši kako je ovaj događaj “trenutak u njenom životu kojeg nikada ne će zaboraviti.” Dodala je: “I ja trpim zbog činjenice kako se žene često ne shvaćaju ozbiljno u Crkvi i kako su najvažniji i najvidljiviji položaji lidera još uvijek povezani sa svetim redovima”. U još jednom članku napisanom 2016. godine u njemačkim novinama, Die Zeit-Christ & Welt (broj 22/2016), Oehler je radosno podržala odluku pape Franje o uspostavi povjerenstva o ženskim đakonima. Dok priznaje da je papa Franjo zatvarao vrata ženskim svećenicima, ona se zalaže za “barem nešto, ali ne ništa”, u smislu da iako ženske đakonice ne bi mogle zadobiti ređenje, mogle bi primiti “svjetlo ređenja”, neku vrstu blagoslova, mjesto pravoga ređenja. U svjetlu dosadašnjih povijesnih primjera o tome kako su žene čak i savjetovale pape u prošlosti – npr. sv. Katarina Sijenska – Oehler se sada, međutim, pita da li bi ženski đakonat bio dovoljan “za veći utjecaj.” Nastavlja dalje:
Neki ljudi bi čak željeli da velike crkvene žene postanu kardinali i na taj način mogu birati papu. Franjo je rekao 2013. o ovoj ideji “onaj koji vidi žene kao kardinale pati malo od klerikalizma”. Ja bih se suprotstavila riječima kako osobito onaj koji želi isključiti žene s utjecajnih položaja, pati od klerikalizma.
Temeljno pitanje je ovo: budući da je Isus Krist utemeljio Katoličku crkvu kao sredstvo spasenja čovječanstva i utemeljio sedam Sakramenata kao glavna sredstva te svrhe, također je izabrao muškarce da dijele te Sakramenate – zašto bi žene imale utjecajnu ulogu zbog nečega što nisu pozvane činiti.