Misija je ostvarena. Nakon četiri godine pontifikata, ovo je ocjena kardinala koji su doveli Jorge Maria Bergoglia na izbor za papu.
Operacija koja je proizvela ‘Franjin fenomen’ ima korijene duboko u prošlosti, još davne 2002. godine kada je po prvi put „L’Espresso” otkrio i napisao kako je tada malo poznati nadbiskup Buenos Airesa skočio na vrh kandidata za papinstvo, ne nominalnih, nego pravih kandidata.
Temelji su položeni na konklavi 2005. godine kada je bio nitko drugi nego Bergoglio onaj kojemu su se slijevali svi glasovi od onih koji nisu željeli Josepha Ratzingera za papu.
U luku je uplovio na konklavi 2013. godine, u velikoj mjeri jer su mnogi od njegovih birača još uvijek vrlo malo znali o tome argentinskome kardinalu, svakako ne znajući da će Crkvi uputiti „udarac šakom u trbuh” o kojemu je prije nekoliko dana govorio njegov poraženi suparnik iz Sikstinske kapele, milanski nadbiskup Angelo Scola.
Između Bergoglia i njegovih birača nije postojao i ne postoji potpuni sporazum. On je papa proglasa više nego ostvarenja, aluzija više nego definicija.
Tu je, međutim jedan ključni faktor koji ispunjava očekivanja povijesne prekretnice Crkve sposoban nadoknaditi simbolični odmak od „dvije stotine godina” u odnosu na suvremeni svijet, kako je osudio Carlo Maria Martini, kardinal koji se volio nazivati „ante papom”, odnosno najaviteljem onoga koji ima doći. A to je faktor „vremena.” Što je za Bergoglia sinonim za „iniciranje procesa.” Odredište njemu malo znači, jer je ono što je bitno – putovanje.
A u stvari je upravo tako. S Franjom je Crkva postala otvoreno gradilište. Sve je u pokretu. Sve je fluidno. Nema više dogme koja drži. Sve se može preispitati i djelovati u skladu s tim.
Martini je upravo bio najoštriji um tog kluba St. Gallena koji je projektirao Bergogliev uspon na papinstvo. Uzeli su ime po švicarskom gradu u kojemu se klub sastajao, a uključivao je kardinale Waltera Kaspera, Karla Lehmanna, Achillea Silvestrinija, Basila Humea, Cormaca Murphy-O’Connora, Godfrieda Danneelsa. Od odvih su samo dvojica, Kasper i Danneels, još uvijek na čelu, nagrađivani i tretirani s najvišim obzirom od strane pape Franje, unatoč činjenici da predstavljaju dvije nacionalne crkve u neredu, njemačku i belgijsku, dok je ovaj drugi čak bio diskreditiran 2010. godine pošto je pokušao zataškati seksualne nepodopštine jednog od svojih biskupa štićenika, čija je žrtva bio njegov mladi nećak.
Bergoglio nikada nije kročio u St. Gallen. No kardinali ovoga kluba su ga usvojili kao svojega idealnoga kandidata, a on se savršeno prilagodio njihovome planu.
Svatko u Argentini ga pamti vrlo različito od načina kako se kasnije sam objavio svijetu kao papa. Šutljiv, povučen, tmurnoga izraza, rezerviran čak i prema masama. Niti jednom nije pustio riječ ili gestu neslaganja s vladajućim papama Ivanom Pavlom II i Benediktom XVI. Upravo suprotno. Hvalio je u pisanom obliku encikliku „Veritatis Splendor” osobito tvrdo se protivio permisivnoj „situacijskoj” etici koja se povijesno pripisuje isusovcima. Bez žaljenja je osuđivao Luthera i Calvina kao najgore neprijatelje Crkve i čovjeka. Pripisivao je đavlu prijevaru zakona u korist homoseksualnog braka.
No onda je poslao natrag kući katolike koji su se okupili ispred parlamenta na molitvenom bdijenju protiv prijetećeg odobrenja toga zakona „kako bi se izbjegle mješovite poruke“. Kleknuo je i bio blagoslovljen u javnosti od strane protestantskoga pastora. Stvarao je prijateljstva s nekim od njih, ali i sa židovskim rabinom.
Iznad svega ohrabrivao je svoje svećenike da ne uskraćuju pričest bilo kome, bilo da su u braku ili izvanbračnoj zajednici, ili rastavljeni i ponovno oženjeni. Bez puno buke i bez donošenja ove odluke javno, tadašnji je nadbiskup Buenos Airesa već onda radio ono što su pape u to vrijeme zabranjivali, ali što je kasnije omogućio nakon što je postao papa.
U St. Gallenu su znali i uzimali u obzir. A kada je Bergoglio izabran, svijet je znao prepoznati ga odmah od prvog trenutka prema onome što je stvarno bio. Sada bez velova.
http://www.onepeterfive.com/man-elected-pope/