Zakonitost smrtne kazne je istina de fide tenenda, definirana redovnim i univerzalnim Učiteljstvom Crkve, na stalan i nedvosmislen način. Tko prihvati da je smrtna kazna u sebi zlo, pada u herezu.
Učenje Crkve jasno je izraženo u pismu od 18. prosinca 1208. godine, u kojem je Innocent III osudio Waldensku poziciju s tim riječima, kako je izvijestio Denzinger:
“De potestate saeculari asserimus, quod sine peccato mortali potest iudicium sanguinis vrač, dummodo ad inferendam vindictam non odio, sed iudicio, ne incaute, sed consulte procedat”
To znači: “S obzirom na svjetovnu moć, potvrđujemo da može izvršiti prosudbu krvi bez smrtnog grijeha, pod uvjetom da u izvršenju kazne nastavlja, ne iz mržnje, nego razborito, ne na preciznom načelu, već s oprezom. “(Innocent III, DS 795/425).
Isto je stajalište potvrdio i Katekizam Tridentskog vijeća (III dio, 328), glavni katekizam Svetoga Pija X (III dio, 413) i novi Katekizam Katoličke crkve (br. 2267). Lažni prorok je sada potpisao recenziju koja modificira Katekizam s ovom novom formulacijom:
Crkva podučava, u svjetlu Evanđelja, da je “smrtna kazna nedopustiva jer je napad na nepovredivost i dostojanstvo osobe”.
Prema prefektu Kongregacije za nauk vjere, kardinalu Luis Ladariji, novi tekst slijedi korake u nauku Ivana Pavla II, u enciklici Evangelium vitae, ali postoji radikalna razlika. Ivan Pavao II., u Evangelium vitae, smatra da Crkva, u sadašnjim povijesnim okolnostima, treba favorizirati ukidanje smrtne kazne, ali potvrđuje da smrtna kazna nije po sebi nepoštena.
Lažni prorok umjesto toga smatra da je smrtna kazna nedopuštena sama po sebi, otvoreno negirajući istinu nepogrešivo definiranu učiteljstvom Crkve.
Novi reskript lažnog proroka izražava teološki evolucionizam, osuđen od Sv. Pija X u Pascendiju, i Pija XII u Humani generis, koji nema nikakve veze s homogenim razvojem doktrine. Uvjet za razvoj dogme zapravo je da nova teološka izjava ne proturječi prethodnom nauku Crkve, već se ograničavaju na to da ga čine više eksplicitnim i produbljuju.
Konačno, kao u slučaju osude kontracepcije, ovdje se ne bavimo teološkim mišljenjima koja se mogu legitimno raspravljati, već moralnim istinama koje pripadaju Depositum fidei i stoga moraju biti prihvaćene, od onih koji hoće biti katolici. Nadamo se da će teolozi i crkveni pastiri intervenirati što prije kako bi javno ispravili ovu najnoviju grobnu pogrešku lažnog proroka.
Onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok. Ovo pravilo također primjenjujemo u prijevodima tekstova, kao i u vijestima koje prenosimo i obrađujemo, a u kojima se spominje lažni prorok.