Temeljna riječ dana je “dijalog”.” Prizvan od strane crkvenih vođa poput istočnjačke mistične mantre, dijalog je rješenje svakog problema. Političari koji zagovaraju abortus tvrde da su dobri katolici? Trebamo dijalog. Svećenici promoviraju istospolne veze? Potreban je dijalog. Milijuni katolika napuštaju Crkvu? Potreban je dijalog. Bez obzira o kojem je pitanju riječ, dijalog omogućava da svijet pjeva u savršenom skladu.
Ali dijalog nije uvijek rješenje. Ponekad, je čak Crkva prihvatila suprotan pristup od dijaloga – razdruživanje – kao pravilan način adresiranja određenih problema. Razmotrite problem heretika i javnih grešnika unutar Crkve. Što bismo trebali učiniti kada netko tvrdi da je katolik (ili čak svećenik ili biskup), a ipak djeluje na način koji je u osnovi u suprotnosti s vjerom? Hoćemo li s njim razgovarati ili se udaljiti od njega?
Amputiraj dio kako bi spasio Tijelo
Ovo nikako nije problem koji je jedinstven u modernom dobu. Prvi kršćani također su se suočavali s tim. Njihov odgovor je jasan: heretik ili javni grešnik je izbačen iz Crkve. Znali su da je Crkva Tijelo Kristovo, a ako je jedan dio tijela obolio, bolje je odreći se tog djela nego dopustiti da zarazi cijelo Tijelo. Ovo je samo zdrav razum. Ako većinu svog vremena provodite s ljudima koji zloupotrebljavaju droge, vjerojatno ćete i sami početi koristiti drogu. Ako su vaši bliski prijatelji komunisti, postoji dobra šansa da ćete završiti citirajući Marxa i crvena će vam postati omiljena boja. Dopuštajući onima koji zagovaraju herezu ili javno promiču i čine nemoralnosti da nastave držati bitne pozicije u Crkvi, dovest će do toga da takva zla inficiraju cijelo Tijelo Kristovo.
Sv. Ivan Apostol je upozorio na opasnosti dopuštanja hereticima da budu u Crkvi. Napisao je: ”Ako tko dolazi k vama i ove nauke ne donosi, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja, prima dio u njegovim zlim djelima.” (2 Ivanova 10-11). Kada Sveti Ivan govori o nekome tko “ne donosi doktrinu”, govori o nekome koji prihvaća i podučava herezu. Njegova zapovijed je udaljiti se od heretika i ako ga itko prihvaća, dijeli s njim zlu radnju.” Drugim riječima, on je jednako kriv kao i heretik.
Sveti Pavao je još oštrije govorio o opasnostima prihvaćanja nemorala u Crkvi. Kršćanima u Korintu napisao je:
„Pisao sam vam u poslanici, da se ne miješate s bludnicima; A to ne rekoh za bludnike ovoga svijeta, ili lakomce, ili razbojnike, ili idolopoklonike; jer biste morali izaći iz ovoga svijeta. A sad vam napisah, da se ne miješate, ako je jedan, koji se brat zove, bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili psovač, ili pijanica, ili razbojnik; s takvima da i ne jedete! Jer što je meni stalo da sudim one, koji su izvan Ne sudite li vi one, koji su unutra? A one, koji su izvan, sudit će Bog. Uklonite zločinca između sebe! (1. Korinćanima 5, 9-13)
Par važnih točaka iz ove snažne i politički nekorektne poslanice. Prvo, Sv. Pavao govori o specifičnim kršćanima koji čine nemoralnosti. Oni su izbačeni iz Crkve. Također, i još šokantnije za moderne uši, sv. Pavao kaže da trebamo suditi onima koji u Crkvi griješe. Toliko o današnjoj doktrini tolerancije.
Evangelizacija i razdruživanje
Ali što je sa Isusovim zapovijedima o evangelizaciji svijeta? Nije li posao kršćanina doprijeti do grešnika i onih koji griješe i dovesti ih Kristu? Kako to možete učiniti ako se nikad ne povežete s njima? Ovdje je ključna razlika: pozvani smo evangelizirati one izvan Crkve, bez obzira koliko su bili daleko od Krista, ali smo pozvani da se odupremo – čak i protjeramo – one unutar Crkve koji uporno prihvaćaju herezu ili se upuštaju u nemoralnost. Sveti Pavao, veliki kršćanski evangelizator, išao bi do kraja zemlje kako bi doveo izgubljene ovce, ali nije imao strpljenja dopusti heretiku ili grješniku da inficira Crkvu iznutra.
Taj stav u praksi vidimo u ranoj Crkvi. Sredinom 2. stoljeća, popularni propovjednik Marcion je poučavao herezu. Jednog dana, Sveti Polikarp – učenik Sv. Ivana Apostola – upoznao je Marciona. “Znaš li tko sam ja?” Upita Marcion. Polikarp je odgovorio: “Da, jako dobro vas poznajem, ti si prvorođenče sotone!” Nije bilo tolerancije prema herezi kod Polikarpa; osobina koju je naučio od samog Sv. Ivana.
Usporedite taj stav s današnjim stavom o. Jamesa Martina, isusovačkog svećenika, koji je dobio veliki broj pratitelja na osnovu zagovaranja LGBT životnog stila, i koji već godinama propovijeda herezu i ohrabruje nemoral, ali ga mnogi u Crkvi podupiru. Čak i mnogi od onih koji prihvaćaju crkveno učenje o homoseksualnosti neodlučni su kako ne bi bili prekomjerno kritični prema njemu. Pogledajte samo istaknutog profesora Princetona i pravovjernog katolika Roberta Georgea koji se trudi promicati svoje prijateljstvo s o. Martinom. On brani svoje prijateljstvo kao važan “dijalog”. Dok je Georgeovo osobno pravovjerje neupitno, a njegovo uzvisivanje “dijaloga” u skladu s trenutnim etosom visokog obrazovanja, njegovo se javno prihvaćanje o. Martina čini u suprotnosti s direktivama sv. Pavla i sv. Ivana.
Opasnosti razdruživanja
U današnjoj Crkvi, optužba za “farizejstvo” odmah će se primijeniti na one koji uzmu pristup koji ovdje zastupam. Suvremenom umu, nikakav zločin nije veći od netolerancije “alternativnih životnih stilova” ili neobičnih uvjerenja. I istina je da postoje opasnosti koje treba izbjegavati kada je u pitanju razdruživanje s heretikom ili zloglasnim grešnikom. Jednostavno se može postati samo-pravedan i vidjeti gotovo sve kao “nečiste” ili nedostojne druženja. Ali ono za što se zalažem (i ono za što mislim da se Sv. Ivan i Sveti Pavao zalažu) posebno se odnosi na zloglasne i javne heretike i grešnike. Može se primijeniti na o. Martina, ali ne nužno na vašeg katoličkog prijatelja Peru koji zna manje o katolicizmu od prosječnog novinara s televizije. […]
Još jedna opasnost je mentalitet utvrde. Taj se pojam proteklih godina pretjerano koristio u kritiziranju Crkve nakon Tridenta, ali ipak je legitimna briga. Svaki katolik uvijek treba gledati prema van sa željom da evangelizira. Da, postoji vrijeme kad treba zaštititi tvrđavu, ali jedini dugoročni način da se pobijedi u ratu jest da se izađe na bojno polje. Povlačenje u našu tvrđavu osobito je opasno za tradicionaliste, koji u reakciji na pedeset godina napadanja unutar Crkve ponekad mogu vidjeti svakog ne-tradicionalnog katolika kao neprijatelja, postavljajući zidove svakome izvan prihvaćene zajednice.
Ove potencijalne opasnosti ne bi nas trebale učiniti neodlučnim u opiranju zlu dok napada našu Crkvu. Sveti Ivan i Sveti Pavao sablaznili bi se zbog tolerancije zla koju nalazimo u Crkvi danas. Moramo slijediti njihov primjer i odbaciti zlo u našoj sredini, pa čak i odbaciti zločince.
https://onepeterfive.com/dialogue-disassociation-heretics/