Diktator papa: Poziv hijerarhiji na otpor

Diktator papa: Poziv hijerarhiji na otpor

“Kad pastir postane vuk, prva dužnost stada je da se brani. Prava djeca Svete Crkve, u takvim vremenima, su oni koji hodaju u svjetlu svoga krštenja, a ne kukavičke duše koje, pod žalosnom izlikom podvrgavanja silama koje su na vlasti, odgađaju njihovo suprotstavljanje neprijatelju u nadi da će primiti upute koje nisu niti neophodne niti poželjne.”

Dom Prosper Guéranger

Liturgijska godina, Svezak. IV

“Izabrali smo vas da provedete reforme, a ne da sve uništite!” To je, kako prenose pouzdana izvješća kardinal Leonardi Sandri, kolega Argentinac i zagovornik pape Franje na konklavi 2013. godine, doslovce urlao papi Franji iza zatvorenih vrata u Vatikanu. Sandri je bio jedan od brojnih Bergoglijevih pristaša na konklavi, za koje se sada kaže da doživljavaju “kupačko kajanje”, što je nedavno dokumentirano u eksplozivnom bestseleru „Papa diktator“.

O toj je knjizi, upravo Robert Royal – naznačujući sve veću uzbunu o bergoglianskom debaklu u katoličkom mainstreamu, napisao: “Oko 90 posto [knjige] je jednostavno neosporno i objašnjava tko je Franjo i što smjera.” A slika koja se pojavljuje u snažnom profilu u „Papi diktatoru“, kao što izvještava LifeSiteNews, jest ” diktator, gladan moći i manipulativni [koji] slavi abdikaciju Benedikta XVI.” jer je znao što to znači: da će se 2013. godine napokon ostvariti plan iz 2005. da mu se daju Petrovi ključevi.

Franjo, piše Royal, “ne mari puno za uspostavljene postupke, presedane, pa čak i pravne strukture unutar Crkve …. Kada se glava Crkve ne osjeća da ga obvezuje tradicija ili nepristrani zakoni koje je naslijedio, što onda? “Zaista, što onda? Diktator Papa čak se osjeća slobodnim zatražiti da se Molitva Gospodnja promijeni kako bi odražavala njegovo nezadovoljstvo Božjim riječima: “I ne uvedi nas u napast [et ne nos inducas in tentationem], za koje je Franjo odlučio, nakon 2000 godina da “nisu dobro prevedene”. Očigledno se pod Franjom gubi (imajući u vidu nesređenu mješavinu dijelova stvari koje je pročitao i koji čine njegovu teologiju) razlika između grijeha, pogrešnog čina i iskušenja koje proizlazi iz pohote ili onoga što je sveti Toma zvao fomes ili tjelesne sklonosti grijehu, koju nam milost omogućava nadzirati vladavinom razuma nad strastima.

Ali sada smo svjedoci jedinstvenog, najgoreg čina tiranije u čitavoj povijesti papinstva. Crkva je vidjela brojne pape koji su zloupotrijebili svoju moć, a Aleksandar VI. bio je najpopularniji primjer. Ali nikada, prije Franje, nije postojao papa koji se usudio ugnjetavati sam Magisterij, pokušavajući ga prilagoditi svom krivom osobnom mišljenju. Objavljivanjem u Acta Apostolicae Sedis (AAS), Franjo je službeno izjavio da “autentični magisterij” uključuje smjernice biskupa Buenos Airesa za provedbu poglavlja 8 Amorisa Laetitia (AL), koje je izričito odobrio u svom pismu za njih kao jedino ispravno tumačenje njegove volje. Smjernice su objavljene u AAS-u zajedno s Franjinom privatnom poslanicom koja se iznenada proglašava “apostolskim pismom”.

Normalističkoj pripovijesti upravo je oduzet bilo kakav raspoloživi argument da ništa nije previše strašno neodgovarajuće u ovom pontifikatu. Od nas se očekuje da vjerujemo da “autentični magisterij” – odnosno jedino i samo AL – uči ono što smjernice nedvosmisleno izjavljuju, isključivo u oslanjanju na AL:

Kada konkretne okolnosti nekog para to čine izvedivim, pogotovo ako su oboje kršćani koji žive vjeru, može se predložiti da se obvezuju živjeti u kontinenciji ….

U drugim složenijim okolnostima, kada nije moguće dobiti izjavu o ništavosti, gore navedena mogućnost ne može, zapravo, biti održiva. Ipak, istodobno je moguće poduzeti put razlučivanja ….  ukoliko se shvati da u konkretnom slučaju postoje ograničenja koja umanjuju odgovornost i krivnju (poglavlje 301-302), pogotovo kada osoba smatra da će pasti u naknadnu grešku oštećujući djecu nove zajednice, Amoris Laetitia otvara mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i Euharistije (usp. bilješke 336 i 351).

Kako bi to Franjo htio, “autentični magisterij” je upravo po prvi put u dvije tisuće godina, proturječio sam sebi:

  • Prihvaćanje javnih preljubnika u “drugom braku” Svetoj Pričesti, koji je Ivan Pavao II., u skladu s cijelom tradicijom, nazvao “intrinzično nemogućim” s obzirom na njihovo objektivno stanje u životu, sada se smatra mogućim ovisno o okolnostima – to jest situacijskoj etici koja se primjenjuje na štetu Šeste zapovijedi.
  • Zahtjev da se ljudi upleteni u takve zajednice obvezuju na život u kontinenciji prije nego što ih se može osloboditi i [omogućiti] sudjelovanje u Presvetom Sakramentu – moralna norma koja obvezuje “bez iznimke” jer je ukorijenjena u Božanskom zakonu – odjednom je svedena na samo “prijedlog” koji možda nije “izvediv” ili “održiv” u “konkretnim okolnostima parova”.
  • Valjano poništenje istinski nevaljanog braka, sine qua non, za ulazak u bračne odnose s drugim bračnim drugom, sada se izostavlja u “složenijim okolnostima … kada nije moguće dobiti izjavu o ništavosti”, put koji je otvoren za de facto razvod u Katoličkoj crkvi.
  • Beznačajni slogan “puta razlučivanja” zaodjenuo je golo odobrenje službenoj toleranciji preljubničkih seksualnih odnosa u sakramentalnom životu Crkve.
  • Ni više ni manje nego rimski papa, svojim imenom podupire nečuvenu tvrdnju, da djeca koja proizlaze iz preljubničkog odnosa, veselo nazvanog “novom zajednicom”, mogu biti “oštećena” ako bi partneri u preljubu bili dužni prekinuti preljub kako bi bili oslobođeni i primili Svetu Pričest – očito jer bi se “nova zajednica” raspustila bez preljubničkih odnosa i mogao bi nastati drugi razvod!
  • Poučavanje Ivana Pavla II., Benedikta XVI., Kodeksa kanonskoga prava, Katekizma Katoličke crkve i cijeloga 2000-godišnjeg Magisterija, se navodno ukida, Franjinom pukom voljom, koji besramno i dapače lukavo primjenjuje natpis “autentični Magisterij” svojim novotarijama u lažnom korištenju crkvene učiteljske vlasti u očiglednu svrhu pokušaja stišavanja svakog protivljenja njegovoj nepodnošljivoj zlouporabi Petrove službe.
  • Prije sedamnaest godina, za vrijeme vladavine Ivana Pavla II., Papinsko vijeće za tumačenje zakonodavnih tekstova potvrdilo je nepromjenjivu istinu koja je izražena u Kanonu 915, koji zabranjuje davanje svete Pričesti onima koji “tvrdoglavo ustraju u očitom teškom grijehu.”
  • Ova zabrana, primjećuje Papinsko vijeće, primjenjuje se na razvedene i “ponovno vjenčane”, ne samo kao disciplinski zakon podložan opozivu ili modifikaciji, nego “proizlazi iz Božanskoga zakona i nadilazi domenu pozitivnih crkvenih zakona; [te] potonji ne mogu uvesti zakonske promjene koje bi bile protivne nauku Crkve”.

Franjo, međutim, navodno nije napravio ništa manje od izmišljanja izuzetaka u Božanskom zakonu koji se protive doktrini Crkve. Naravno, pokušaj je ništavan i nazivlje “autentičnog magisterija” je lažno. No, posljedice ovoga Pape, u igri s učiteljskom službom Crkve kako bi promovirao polu-pečene teološke pojmove kao što je “razlučivanje” (pojam kojeg posuđuje od sv. Ignacija Lojolskog, ali ga lišava njegovog izvornog značenja) su katastrofalne.

Tijekom protekle godine kardinal Burke i nekoliko drugih članova hijerarhije pozvali su Franju da “razjasni” njegovu nakanu u smislu AL. Ta pojašnjenja sada su dana: Franjo namjerava, ako je moguće, promijeniti nepromjenjivo poučavanje Crkve glede neopozive moralne norme ukorijenjene u Božanskom zakonu. Čak i ako je pokušaj ništavan i nema utjecaja pred čovjekom i Bogom – nemoralni zakon nije uopće zakon – Franjo očito želi nametnuti svoju volju tako što će se usuditi prizvati “autentični Magisterij” kao paravan za svoje apsurdne novitete. Nijedan papa prije njega nije se usudio učiniti takvu stvar.

Sada se mora pitati: gdje su kardinali i biskupi? S jednom ili dvije plemenite (ali nedosljedne) iznimke, njihov odgovor na bergoglijanski debakl dosada se kreće od tišine, preko aktivnog suučesništva, do u najboljem slučaju, naricanja zbog sve kaotičnijeg stanja Crkve, istodobno moleći Papu da “pojasni” njegove već savršeno jasne namjere. U ovom trenutku nastavak moljenja bergoglijevskog “pojašnjenja” samo može stvoriti dojam neiskrenosti, dok je stalna šutnja o papinskom podrijetlu ove sadašnje katastrofe, stalni ukor cijeloj hijerarhiji koji znaju ono što svi znamo: da je u epicentru kaosa najsvojevoljniji papa kojeg je Crkva ikada morala podnositi.

Nastavljanje neaktivnosti, dok prepuštaju laicima i nekolicini dobrih svećenika da sami brane kako znaju i umiju stalno naučavanje Crkve od zlostavljanja tiranina na Petrovoj stolici, prijeti hijerarsima nasljeđem srama i strašnoj odgovornosti pred Pravednim Sucem. Njihov neuspjeh u obrani Vjere kroz otpor onome za koga dobro znaju da je napada gotovo svakodnevno, sve se više pretvara u optužnicu za bojažljivost pred opasnosti bez presedana za Crkvu i evanđeoski poziv kojeg su pred Bogom odgovorni predvoditi.

Vrijeme za “razboritost” davno je prošlo. Razboritost je sada zamijenjena običnom kukavnošću. Sada je vrijeme za hijerarhijsko djelovanje, prije nego što šteta u Crkvi postane nepopravljiva. Članovi hijerarhije naizgled opsjednuti papinskom tiranijom, koju Crkva nikad prije nije vidjela, moraju odmah ustati i dati hrabar odgovor izazovu kojeg je davno dao monsinjor Klaus Gamber, kada je monumentalna crkvena kriza još uvijek bila u onome što se sada može smatrati samo preliminarnim stadijem:

Gdje su u našoj Crkvi vođe koji nam mogu pokazati pravi put? Gdje su biskupi, dovoljno hrabri da odrežu kancerozni rast modernističke teologije koja se sama ubrizgava i koja se gnoji u slavljenju najsvetijih otajstava, prije nego što se rak proširi i uzrokuje još veću štetu? Ono što nam treba danas je novi Atanazije, novi Bazilije, biskupi poput onih koji su se u četvrtom stoljeću hrabro borili protiv arijanizma kad je gotovo cijela kršćanska zajednica podlegla herezi.

Neće li niti jedan od hijerarha ustati da brani Crkvu kao “novi Atanazije, novi Bazilije”? Čak se i najbolji među njima nastavljaju ograničavati na generalizirane pritužbe na konferencijama ili u intervjuima o opasnom stanju Crkve ili u najhrabrijem slučaju “zbunjenosti” koju je Franjo prouzročio ne “objašnjavajući” ono što je upravo razjasnio. Oni izbjegavaju apsolutno nužnu, izravnu i javnu objavu pogreške i njenog izvora. Ta pogreška prijeti da preplavi Crkvu, dok se oni u najboljem slučaju uzrujavaju oko situacije čiji je očigledni uzročnik – bezobzirni Papa zaljubljen u svoje vlastite ideje i ispunjen prezirom prema Tradiciji – kojeg su oni, čini se, nesposobni identificirati.

Zabrinuti kler i laici diljem katoličkog svijeta rade ono što mogu obzirom na njihove uloge. No usred te “konačne bitke” za brak i obitelj na koju je sestra Lucija upozorila pokojnog kardinala Caffarru u svjetlu Treće fatimske tajne, unutar ljudskog elementa Crkve samo kardinali i biskupi posjeduju božanski darovanu moć da odbiju napad na brak, obitelj i samu cjelovitost vjere, kojeg sada, po prvi puta u povijesti Crkve, vodi rimski Papa.

Ovaj neupitno apokaliptični razvoj nameće hijerarhiji – prvenstveno i najvažnije u Crkvi – dužnost djelovanja. Prava ljubav prema Crkvi, štoviše prava ljubav prema samome Franji, zahtijeva od njih ništa manje od onoga što je bilo potrebno od Sv. Pavla kada je prvi papa pao u pogrešku koja je ugrozila samu misiju Crkve: da se direktno odupru Petru (Gal 2:11). Gospo Fatimska, posreduj da dobiju milost hrabrosti da učine ono što trebaju učiniti i što mogu učiniti. Naše nade i molitve su s njima kao najistaknutijim instrumentima Božanske Providnosti u ecclesia Dei adflicta.

Gospe Fatimska, moli za nas!

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3608-the-dictator-pope-a-call-to-hierarchical-opposition

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *