Prošli tjedan, od 5. do 6. srpnja, održan je veliki međunarodni skup u Vatikanu kojim se obilježavala treća godišnjica objavljivanja enciklike Laudato Si. Naslov skupa bio je “Spasenje zajedničkog doma i budućnost života na Zemlji”.
Skup je organizirao novi Dikasterij za promidžbu cjelovitog ljudskog razvitka kojeg su predvodili kardinal Peter Kodwo Appiah Turkson, Caritas Internationalis i Globalni katolički klimatski pokret.
Na njemu su sudjelovali političari, znanstvenici, ekonomisti i predstavnici nevladinih organizacija, od kojih su svi očito uvjereni ili na neki način promicatelji ekologije i borbe protiv klimatskih promjena.
Ne ću izravno govoriti o specifičnim sadržajima skupa, jer je to tema o kojoj smo već mnogo puta u zadnje vrijeme govorili. Umjesto toga, mislim da je vrijedno govoriti o osobito čudnovatom detalju koji je kao vijest objavljen tijekom konferencije za tisak održane prilikom ovoga skupa.
Budući da je “potrebno voditi davanjem dobrog primjera” – objasnili su šefovi vatikanskog dikasterija – i zato što skup posvećuje dovoljno vremena za raspravu o “dobrim praksama” – Dikasterij za promidžbu cjelovitog ljudskog razvitka je najavio da će postati prvi ‘plastic-free’ vatikanski odjel (bez plastike).
Budući da je plastika novi “neprijatelj broj 1”, uporaba je zabranjena u svim uredima dikasterija: svi zaposlenici i dužnosnici sada će donositi od kuće staklene posude za piće, koristit će samo metalni pribor za jelo, itd.
A budući da su katolici po prirodi misionari, namjera [dikasterija] je proširiti ovu inicijativu na sve vatikanske urede. Ali to nije sve: zbog svoje beskrajne želje za dobrom, tajnik dikasterija je također najavio cilj da postane “ugljično neutralan” ili neutralan s gledišta emisije ugljikovog anhidrida koji se – prema teoriji koja vidi ljudsku djelatnost kao glavnog uzročnika klimatskih promjena – navodi kao uzrok globalnog zatopljenja.
Tako ćemo sada imati monsinjore i zaposlenike dikasterija koji su predani kvantifikaciji, smanjivanju i nadoknadi vlastitih emisija ugljičnog dioksida. Iako je primamljivo i jednostavno, izbjeći ću komentiranje na koji način bi mogli smanjiti “emisije” monsinjora direktno rješavajući problem.
Pretpostavimo na trenutak – iako se s time ne slažem – da je teorija klimatskih promjena temeljena na ljudima ispravna. Je li Katolička crkva stvarno treba pokrenuti ekološke kampanje? Je li to razlog zbog kojeg je Krist uspostavio Crkvu? Osloboditi čovječanstvo od plastike? Je li misija Crkve spasiti planet?
Nemoguće je ne osjećati neku nelagodu u raspravi o mjerodavnim kardinalima i biskupima koji govore istim jezikom kao i Svjetska organizacija za zaštitu prirode ili agencije Ujedinjenih naroda, štoviše jezik koji je inspiriran neo-poganskim ideologijama i masonskim globalističkim političkim projektima.
Neugodno je čuti riječ “proročanstvo” koja se koristi vezano za uklanjanje plastike, korištenje solarnih panela i odvojenih kontejnera za recikliranje otpada.
Zabrinjavajuće je vidjeti kršćansko svjedočanstvo reducirano na “dobre prakse” i “davanje dobrog primjera”.
Čovjek ima dojam da se na nekim razinama, umjesto ‘plastic-free’ crkve, ono što se zapravo traži jest ‘Christ-free’ crkva, crkva “bez Krista”, u kojoj se Isus smatra neugodnom zaprekom susreta s ljudima.
Govoreći sa svoje vlastite točke gledišta – a time i na pozitivan način – jedan od službenika Svjetske organizacije za zaštitu prirode u svojim je komentarima na skupu naglasio kako je u naslovu “Laudato Si” – a time i naslovu skupa – napravljen izbor da govori o “našoj zajedničkom domu”, a ne o “stvaranju”, koji je vjerski pojam: “Izbor da ne koristimo vjersku terminologiju u naslovu prvi je znak velikog otvaranja dijalogu sa svim osobama dobre volje”.
Ili, drugim riječima: izbjegavamo govoriti o stvaranju, koje ima hijerarhijski poredak; izbjegavamo govoriti o Bogu Stvoritelju koji je izvor naše odgovornosti prema stvorenju – to bi bio razlog podjela.
Govorimo umjesto toga o biološkoj raznolikosti, o spašavanju životinja i biljaka, te o zabrani plastike. Tako ćemo se svi razumjeti.
Ali kad smo došli do ove točke, očito je da smo već postali ‘Christ-free’.