Travanj 2018., navršilo se dvije godine od kada je Amoris Laetitia objavljena; promičući bogohuljenje i hereze pod krinkom “magisterija”.
U proteklih dvadeset i četiri mjeseca, diktatorski autor ovog otrovnog teksta učinio je sve što je u njegovoj moći kako bi se vidjelo da su takozvani “pastoralni postupci” koje ona inspirira, potpuno integrirani u život Opće Crkve.
Nedavno je ova priča unaprijeđena izdavanjem još jednog “magisterijskog” teksta – Gaudete et Exsultate – čija je jedina svrha promicanje Amorisa Laetitiae i daljnje zastrašivanje bilo kojeg kardinala ili biskupa koji bi se čak usudio razmišljati o očitom; naime, da Jorge Bergoglio ni izdaleka nije čak katolik, a kamoli vikar Isusa Kristu.
Dva dana kasnije, Franjo se susreo s takozvanim “Misionarima Milosrđa”, 1.000 svećenika kojima je odobrio besmislen mandat da oproste grijehe navodno “rezervirano za Svetu Stolicu” iako takve stvari ne postoje.
“Misionari Milosrđa” (MM) u početku su poslani iz Rima – s jednogodišnjim mandatom koja je od tada proširen na neodređeno vrijeme – na Pepelnicu 2016. godine; otprilike malo prije objavljivanja Amoris Laetitia, a sada su u službi njene provedbe.
U svom obraćanju MM-u 10. travnja. 2018., Franjo je iznio svoju namjeru da ukloni Sakrament Ispovijedi, ovaj put još jednom prikrivajući i uvrćući Sveto Pismo kako bi izrekao što god odgovara njegovoj dijaboličkoj maštariji.
Na primjer, navodi prispodobu o izgubljenom sinu, govoreći:
Crkva ne može, ne smije i ne želi stvoriti nikakve prepreke ili poteškoće kojima mnogi ometaju pristup Očevom oproštenju. Izgubljeni sin nije morao prolaziti kroz torture: on je bio primljen od Oca, bez prepreka.
Nije li to šarmantno kada „papa“ koristi sarkazam u svojoj biblijskoj egzegezi? Kako skromno!
Prispodoba o izgubljenom sinu pripovijeda da “dok je još bio daleko, otac ga je vidio i bio je pun suosjećanja za njega; potrčao je do svoga sina. I zagrlio ga je.“
A onda je Franjo stigao do zone udarca:
Ponekad se, na žalost, može dogoditi da svećenik, sa svojim ponašanjem, umjesto da se približi pokorniku, odbacuje ga. Na primjer, kako bismo obranili cjelovitost evanđeoskog ideala, koraci koje osoba čini iz dana u dan zanemaruju se. Ovo nije kako se Božja milost hrani. Prepoznavanje pokajanja grešnika znači širenje otvorenih ruku, imitirajući oca prispodobe koji pozdravlja svoga sina kad se vraća kući (Lk 15,20); to znači ne dopustiti mu da čak završi svoje riječi.
Zaustavimo se ovdje na trenutak.
Prvo, zapažamo savršeni zmijoliki pojam obrane cjelovitosti evanđeoskog ideala; s riječima “obraniti” i “cjelovitost”, što je značilo da odvrati naivce da prihvate laž da je Evanđelje samo ideal – znate, kao kršćanski brak, kako je to više puta opisano u Amoris Laetitia.
Ovaj napad na Ispovijed započeo je s Amoris Laetitia, sugerirajući da nije nužna čvrsta izmjena i dopuna riječi. Sada, Franjo potiče svećenike da vjeruju da pokajnik ne mora ni govoriti; tj. sve što mora učiniti je pojaviti se!
„To me uvijek zapanjivalo: otac mu nije dopustio da dovrši riječi, zagrlio ga je. Imao je pripremljeni govor, ali ga je [otac] zagrlio. To znači ne dopustiti mu da završi čak i riječi koje je pripremio kako bi se ispričao, jer je ispovjednik već shvatio sve, ojačan iskustvom da je grešnik.“
U Bergoglijevoj inačici prispodobe koja se primjenjuje na Ispovijed, izgubljeni sin kao pokornik vratio se kući svoga oca toliko dugo da dobije vrući obrok i još nešto očevog blaga; bez namjere da iza sebe ostavi svoj život tjeskobe.
Zaključno, iako bih želio da na ovom prostoru mogu izvijestiti više ohrabrujuće vijesti, ne smijemo zaboraviti razlog zbog kojeg se jednostavno moramo oduprijeti rješavanju ovog šarlatana i njegovih laži na svakom koraku:
Za Slavu Božju i spasenje duša.
https://akacatholic.com/two-years-later-the-amoris-laetitia-juggernaut-rolls-on/