Ranije danas, objavili smo članak talijanskog novinara, vatikanista i pisca Marka Tosattia o vatikanskom odgovoru nadbiskupu Carlu Marii Viganòu. Izvorno objavljen 6. listopada (i preveden na engleski za 1P5), taj je članak prerano napisan kako bi se uzela u obzir druga faza vatikanskog komunikacijskog napada na Viganòa.
Ovaj potonji potez je došao jučer, u obliku otvorenog pisma kardinala Marc Ouelleta iz Quebeca u Kanadi.
U njegovoj posljednjoj javnoj izjavi objavljenoj krajem rujna, Viganò se s posebnom molbom obratio Ouelletu, pišući:
Posebno bih pozvao kardinala Ouelleta, jer sam kao nuncij uvijek radio u velikom skladu s njim, i uvijek sam imao veliko poštovanje i naklonost prema njemu. Sjetit će se kada me, na kraju moje misije u Washingtonu, primio u svojem stanu u Rimu uz dugi večernji razgovor. Na početku pontifikata pape Franje, on je zadržao svoje dostojanstvo, kao što je pokazao hrabrošću dok je bio nadbiskup Québeca. Kasnije, međutim, kada je njegovo djelovanje na dužnosti prefekta Kongregacije za biskupe bilo potkopano jer su preporuke za biskupska imenovanja dolazile direktno Papi od strane dvojice “prijatelja” homoseksualaca njegovog dikasterija, zaobilazeći kardinala, digao je ruke. Njegov dugi članak u L’Osservatore Romano-u, u kojem se izjasnio u korist više kontroverznih aspekata Amoris Laetitia, predstavlja njegovu predaju. Vaša Eminencijo, prije nego što sam otišao u Washington, Vi ste mi rekli o sankcijama pape Benedikta prema McCarricku. Imate na raspolaganju ključne dokumente koji inkriminiraju McCarricka i mnoge u Kuriji zbog njihovih prikrivanja. Vaša Eminencijo, pozivam Vas da svjedočite istinu.
Ouellet je odlučio odgovoriti – no ne kao prijatelj i kolega s kojim je Viganò tvrdio da su dijelili “veliko poštovanje i ljubav” – nego kao izdajica, nožem u leđa.
Ouellet započinje napad tvrdnjom da on odgovara s “papinskim dopuštenjem” – što znači uz papinski nadzor. Valja napomenuti da je Ouellet imao audijenciju kod pape samo dva dana nakon Viganòove najnovije izjave i prije izdavanja Ouelletovog otvorenog pisma. Možemo se samo pitati kako je papa, koji se navodno rastroji kad mu se oponira, i za kojeg se navodi da je “ključao od bijesa” zbog dubia, te koji je prisilio dugogodišnjeg Velikog majstora vitezova Malte da podnese ostavku nakon vjerodostojnog izvršavanja njegovih dužnosti i koji je u prošlosti ulazio u satelitske ratove protiv njegovih protivnika, dirigirao svome podređenome u pripremi njegovog odgovora (kao što je to ranije radio) odnosno je li Ouellet uopće napisao ovu izjavu.
(Podsjetimo se, također izvještaja, kako je Ouellet sam prijetio da će dati ostavku 2016. godine nakon što ga je papa Franjo počeo isključivati iz odluka koje je donosila Kongregacija biskupa, čiji je Ouellet prefekt.)
Ouelletov napad na Viganòa je neobično neobuzdan. On kaže da je stav bivšeg nuncija “nerazumljiv i iznimno zabrinjavajući”; on nagoviješta da Viganòove izjave sadržavaju “klevete i laži”; on kaže da je Viganòva tvrdnja da je Franjo prikrivao zlostavljanje i da treba podnijeti ostavku na papinstvo “nevjerojatna i bez ikakvog utemeljenja” te da je takva optužba “čudovišna i bez dokaza”. On nastavlja tvrdeći da je “odvratno” što Viganò “iskorištava klevetnički skandal seksualnog zlostavljanja … kako bi nanio nezaslužen i nečuven udarac moralnom autoritetu “njemu nadređenog, pape, te da je” sarkastično, čak i bogohulno “od Viganòa da završi svoju poruku “navodno pozivajući se na duhovnost dok se ismijava svetome ocu i stavlja sumnje u njegovu vjeru.”
“To ne može”, tvrdi Ouellet, “doći od Duha Božjega.”
Oullet nastavlja tvrdeći da Viganò završava svoj svećenički život u “otvorenoj i skandaloznoj pobuni” koja “nanosi vrlo bolnu ranu Kristovoj Nevjesti”. On nastavlja:
Kako bih mogao odgovoriti na Vaš poziv, osim da kažem: prestani živjeti tajno, pokaj se za svoju buntovnost i vratiti se boljim osjećajima prema svetome ocu, umjesto da njeguješ neprijateljstvo protiv njega.
Kako možeš slaviti Misu i spomenuti njegovo ime u Euharistijskoj molitvi?
Kako možeš moliti svetu Krunicu ili se moliti sv. Mihovilu Arkanđelu ili Majci Božjoj, dok osuđuješ onoga koga Gospa svakodnevno štiti i prati u njegovoj teškoj i hrabroj misiji?
On je tada optužio Viganòa, u zaključku, za poticanje “političke urote” protiv pape.
Pa ipak, unatoč svim ovim neobuzdanim optužbama, od ključne je važnosti da Ouellet ne negira Viganòvu središnju tvrdnju: da je kardinal McCarrick bio stavljen pod neki oblik ograničenja pape Benedikta zbog izvješća o njegovu skandaloznom ponašanju. Ne poriče ni da je Franjo bio obaviješten o tome. Umjesto toga, nastoji umanjiti značenje sankcija i Franjinog neuspjeha da djeluje.
“Od bivšeg je kardinala”, priznaje Ouellet, govoreći o McCarricku, “koji je umirovljen u svibnju 2006. godine, zatraženo da ne putuju niti da javno nastupa kako bi se izbjegle nove glasine o njemu.” On osporava pojam da takva ograničenja tehnički predstavljaju “sankcije”, no ne [osporava] da su bile poduzete mjere. Nadalje, on odbacuje neuspjeh pape Franje da djeluje u vezi s informacijama koje mu je dao Vigano o McCarricru, govoreći:
Mogu samo zamisliti količinu verbalnih i pisanih informacija koje su tom prigodom pružene svetom ocu o tolikom broju osoba i situacija.
Čisto sumnjam da je papa imao takav interes o McCarricku, kao što biste htjeli da vjerujemo, s obzirom na činjenicu da je do tada bio 82-godišnji nadbiskup emeritus koji nije imao ulogu sedam godina.
Opet: nema poricanja, samo skrivanje i opravdanje. Na taj se način, kako kaže Robert Moynihan iz Inside the Vatican u njegovom pismu br. 65, potvrđuje Viganòova tvrdnja: “Ova potvrda dolazi od autoritativnog izvora”, piše Moynihan. “To daje podršku Viganovoj općoj vjerodostojnosti.”
Ostatak pisma, zapravo, samo služi za odvraćanje. Omjer signala naspram šumova je nesrazmjeran. Jedina bit ove izjave je potvrda Viganòova tvrdnji, ali ih Ouellet snažno želi umanjiti. Ubojstvo karaktera koji ispunjava ostatak pisma je čista pretpostavka i mišljenje, a vjerojatno odražava vatikansko stajalište više nego Ouelletovo. Pismo, koje tvrdi da ima “papinsko dopuštenje”, bez sumnje je proizvod direktnih uputa samoga Franje.
Konačna misao: Što god drugi mislili o ovoj postojećoj drami, tvrdim da je Viganò već izgubio sve: svoje dobro ime, osjećaj sigurnosti, sposobnost da živi u svojoj zemlji. Ipak, on ustraje. Što on tu dobiva? Zašto bi to učinio ako to nije istina? Oni koji žele potkopati njegovu vjerodostojnost suočavaju se sa zastrašujućim zadatkom. Zašto bi se čovjek na kraju svoga života, koji je mogao tiho živjeti u mirovini s poštovanjem svojih crkvenih kolega, izlagao zlobnim javnim napadima i ismijavanju samo zbog laži?
https://onepeterfive.com/ouellet-answers-vigano-blade/
Iako je u gornjem tekstu zadržana izvorna terminologija, onoga kojega danas nazivaju papom, na HKZ-u nazivamo njegovim pravim imenom – lažni prorok.