Euharistija – Bergoglio

Dirljiv je trenutak kada skupina djece pristupa svojoj Prvoj Pričesti. Vraća nam to živa sjećanja na naše djetinjstvo i nevinost. Tek koji dan nakon Prve Ispovjedi – često iskrenije nego kod mnogih odraslih – njihove su duše pročišćene i bijele kao na dan njihova Krštenja, kako bi ih Isus našao dostojnima Njega. I tada, kad veliki dan dođe, u djeci se rađa veliko iščekivanje, koje se može iščitati u njihovim pažljivim pogledima, njihovom iznenađujućem stupnju sabranosti i u molitvama koje su izrečene u tišini njihovih nevinih srdaca. Konačno, prilaze oltaru, kako bi primili njihovog Kralja i Gospodina u najvećem od svih Sakramenata – On ulazi da se nastani u njihovim dušama i započne duboko prijateljstvo s njima, prijateljstvo koje će s pomoću milosti trajati kroz cijeli život, završavajući u vječnosti.

U ovom važnom trenutku, kojega se svi mi katolici sjećamo s dubokim osjećajima, obilje nebeskih milosti je izliveno i neopisiv osjećaj prisutnosti Samoga Boga unutar nas, po prvi puta, ostavlja na nas vrlo dubok dojam.

Je li moguće tumačiti ovo ničim usporedivo očitovanje Božjeg Milosrđa na način koji odudara od njegovog pravog značenja i iskriviti pravi pojam primanja Tijela i Krvi Gospodnje? Budimo pažljivi da ne bismo ni zaboravili, niti iskrivili pravo značenje toga što se dogodilo na dan naše Prve Pričesti i što se događa svaki put kada želimo i kada smo spremni primiti Dobroga Gospodina.

Franjo

“Kažu da ne treba puno govoriti o svojim osobnim stvarima, ali ne mogu odoljeti. Govorimo o zajedništvu…o zajedništvu među nama. I danas sam tako zahvalan Gospodinu, jer prije sedamdeset godina, na današnji dan, imao sam Prvu Pričest. Kod Prve Pričesti moramo shvatiti što to znači ući u zajedništvo s drugima, u zajedništvo s našom braćom i sestrama u Crkvi, ali također i u zajedništvo s onima koji pripadaju drugim zajednicama, ali vjeruju u Isusa. Zahvalimo Gospodinu za naše Krštenje, zahvalimo Gospodinu za naše zajedništvo, kako bi ovo zajedništvo postalo udruženo zajedništvo sa svima, svi zajedno.” (Opća audijencija, 8.listopada 2014.)

 

Nauk Učiteljstva

I Što je Euharistija?

 

Sveto Pismo

Isus se objavljuje kao kruh života

Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s Neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s Neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću Ja dati Tijelo je Moje – za život svijeta. (Ivan 6, 48-51)

Oni koji primaju Euharistiju imaju vječni život

Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete Tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje Tijelo Moje i pije Krv Moju, ima život vječni; i Ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je Moje jelo istinsko, Krv je Moja piće istinsko.”(Ivan 6, 53-55)

Na Posljednjoj Večeri Isus je ustanovio Sakrament Svoga Tijela i Krvi

I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je Krv Moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“ (Matej 26, 26-28)

Tridentski katekizam

Euharistija je tajna vjere i istinski Sakrament: Ovo ( Euharistija ) je istinski Sakrament i jedan od sedam koje je Sveta Crkva oduvijek savjesno štovala i častila. Jer kada se izvrši posvećenje kaleža, to nazivamo otajstvom vjere. (Tridentski katekizam, o Sakramentu Euharistije)

Katekizam Svetog Pia X

Čudesna pretvorba kruha i vina u Tijelo Isusa Krista: Euharistija je sakrament u kojemu je, po čudesnoj pretvorbi cijele supstancije kruha u Tijelo Isusa Krista i vina u Predragocjenu Krv, istinski, stvarno i supstancijalno prisutno Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo istoga Gospodina Isusa Krista, pod prilikama kruha i vina, kao naša duhovna hrana. (Katekizam svetog Pia X, poglavlje 4, br 598)

Kompendij Katekizma Katoličke Crkve

Istinski znak jedinstva, sveza ljubavi i pashalna gozba: Euharistija je bitno Žrtva Tijela i Krvi Gospodina Isusa, koju je On ustanovio kako bi ovjekovječio Žrtvu Križa, kroz vjekove, sve do svoga povratka u slavi. Tako je on svojoj Crkvi povjerio ovu uspomenu svoje Smrti i Uskrsnuća. Ona je znak jedinstva, sveza ljubavi, pashalna gozba na kojoj se Krist blaguje, duša se ispunja milošću i daje nam se zalog buduće slave. ( Kompendij Katekizma Katoličke Crkve, br. 271 )

Sveti Toma Akvinski

Najvažnija žrtva: Ovaj Sakrament je odgovarajuće ustanovljen na večeri kada je Krist posljednji put razgovarao sa svojim učenicima ( prije smrti ). Prije svega zbog toga što ovaj Sakrament sadrži u sebi, a to je Sam Krist, koji je u Euharistiji sakramentalno prisutan. Drugo, bez vjere u Muku, nikada ne bi moglo biti spasenja, prema Rimljanima 3,25: ”Njega je Bog izložio da Krvlju svojom bude pomirilište po vjeri”. Stoga je bilo nužno da kroz sva vremena ostane među ljudima nešto što će ukazivati na Muku Gospodnju, glavni Sakrament, kojega je u Zakonu predstavljalo pashalno janje. Stoga i Apostol govori u 1. Korinćanima 5,7 “Žrtvovan je Krist, pasha naša.” Ali njen nasljednik u Novom Zavjetu je Sakrament Euharistije, koji je podsjećanje na Muku koja je sada prošlost, baš kao što je ona bila predslika Muke koja je imala doći. I zbog toga, kako govori papa Aleksandar I: ”Između svih žrtava, ne može biti veće od one Tijela i Krvi Gospodnje, a ne može biti ni snažnijeg prikazanja; naš je Gospodin ustanovio ovaj Sakrament, opraštajući se sa svojim učenicima.” ( Summa Theologica IIIq, 73, a.5 )

Tridentski koncil

Odmah nakon posvećenja Gospodin je stvarno prisutan pod Euharistijskim prilikama: Ova vjera je uvijek bila dio Crkve Božje, da odmah nakon posvećenja, pravo Tijelo našega Gospodina i Njegova prava Krv, zajedno sa Njegovom Dušom i Božanstvom bivstvuje pod prilikama kruha i vina. Nadalje, istinito je da je prisustvo pod jednom prilikom, jednako kao i pod obje. Jer Krist sav i potpuno postoji pod prilikama kruha i pod svakom česticom te prilike, jednako tako sav Krist je prisutan pod prilikom vina kao i njegovih čestica. (Tridentski koncil, 13. Sjednica, Dekret o Euharistiji, 11.listopada 1551.)

Inocent III

Ono što je vidljivo razlikuje se od biti( suštine ) koja je stvarno prisutna: Mysterium fidei ( Tajna vjere ) dodaje se s obzirom da se ondje vjeruje drugo od onoga što je vidljivo. Jer vidljive su prilike kruha i vina, a vjeruje se istina Tijela i Krvi Kristove, te snaga jedinstva i ljubavi. Moramo stoga točno razlikovati tri stvari koje su različite u ovom Sakramentu, a to su: vanjska forma, Istina Tijela i duhovna snaga. Forma je u kruhu i vinu, istina u Tijelu i Krvi, snaga u jedinstvu i ljubavi. (Inocent III, Pismo Cum Marthae circa, Ivanu, nadbiskupu Lyona, 29. Studenog 1202.)

Sveti Augustin

Žrtva oltara je ovjekovječena u poslušnosti Kristu: Krist naš Gospodin koji je u svojoj Muci prikazao za nas ono što je u Svom Rođenju od nas primio – postajući tako zauvijek veliki svećenik – naložio je da se prikazuje Žrtva koju sada gledamo, a to je Žrtva Njegovog Tijela i Krvi. U stvari, iz Njegovog Tijela probodenog kopljem, potekla je Krv i Voda kojom se opraštaju naši grijesi. Sjećajući se ovog Milosrđa i radeći na svome spasenju ( koje je Bog koji radi u tebi ), sa strahom i drhtanjem, pristupimo kao dionici ovom oltaru. Prepoznajmo u kruhu Ono što je visjelo na Križu i u kaležu Ono što je poteklo iz Boka. ( Sveti Augustin, propovijed na Uskrs 228 B, O sakramentima )

Istinu koju Crkva stoljećima propovijeda treba vjerovati: Iako razum ne može obuhvatiti, niti riječi mogu izraziti stvarnost, nužno je držati kao istinito ono što se od starine vjerovalo i propovijedalo kao prava katolička vjera u cijeloj Crkvi. ( Sveti Augustin, Protiv Julija, knjiga 6, pogl. 5 )

Benedikt XVI

Vjera Crkve je bitno Euharistijska vjera: Tajna vjere! Ovim riječima koje se izgovaraju odmah nakon riječi posvećenja, svećenik proglašava tajnu koja se slavi i iskazuje svoje divljenje pred supstancijalnom promjenom kruha i vina u Tijelo i Krv Gospodina Isusa, stvarnošću koja nadilazi svako ljudsko shvaćanje. Euharistija je tajna vjere par excellence: srž i sažetak naše vjere ( Katekizam 1327 ). Vjera Crkve je bitno Euharistijska vjera i ona se na poseban način hrani za stolom Euharistije. ( … ) Iz ovog razloga Sakrament Oltara je uvijek u središtu života Crkve: “Zahvaljujući Euharistiji Crkva se uvijek iznova preporađa.” ( Benedikt XVI, homilija na Misi ustoličenja u Rimu, 7. Svibnja 2005. ) Što je življa euharistijska vjera naroda Božjeg, to je dublje njegovo sudjelovanje u crkvenom životu, u trajnom predanju misiji koju je Krist povjerio Svojim učenicima. (Benedikt XVI. Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, br.6, 22. Veljače 2007.)

Sveti Toma Akvinski

Sakrament koji je potvrđen Kristovim riječima: Hilarije govori ( De Trinitatis 8 ):”Nema mjesta sumnji kad je riječ o istini Kristovoga Tijela i Krvi, jer sada, po objavljenju samog Gospodina i po našoj vjeri, Njegovo Tijelo je hrana istinska i Njegova Krv je piće istinsko.” I Ambrozije govori ( De Sacramentis ): “Kao što je Gospod Isus Krist istiniti Božji Sin, tako je istinito i Tijelo Kristovo koje uzimamo i Krv Kristova koju pijemo.” Prisutnost Kristovog pravog Tijela i Krvi u ovom Sakramentu ne može se zapaziti osjetima, niti razumjeti, već jedino vjerom utemeljenom na Božanskom autoritetu. Tako komentirajući Luku 22,19: “Ovo je Tijelo Moje koje će se za vas predati”, Ćiril govori: ”Ne sumnjaj da je ovo istina, već radije uzmi Spasiteljeve riječi s vjerom, jer On, s obzirom da je Istina, ne može lagati.” (Summa Theologica III.q., 75, a.1)

 

II O pravim učincima primanja Euharistije i crkvenom jedinstvu koje proizlazi

 

Sveto Pismo

Po Euharistiji Isus ostaje u nama: Tko jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, u Meni ostaje i Ja u njemu. Kao što je Mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji Mene blaguje živjet će po Meni. (Ivan 6, 56-57)

Benedikt XVI

Krist izlazi u susret muškarcima i ženama i postaje njihova hrana: U Sakramentu Oltara, Gospodin izlazi u susret nama, muškim i ženskim stvorenima na Božju sliku i priliku ( usp. Postanak 1,27 ), i postaje naš pratitelj duž puta. U ovom Sakramentu Gospodin uistinu postaje naša hrana, kako bi utažio našu glad za istinom i slobodom. Budući da nas samo istina može osloboditi. (usp. Ivan 8, 32), Krist postaje za nas hrana istine. ( Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 22. Veljače 2007. )

Katekizam Katoličke Crkve

Temelj života u Kristu: Sveta Pričest povećava naše jedinstvo s Kristom. Glavni plod primanja Euharistije u Svetoj Pričesti jest prisnije sjedinjenje s Isusom Kristom. Doista, Gospodin govori: ”Tko jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, ostaje u Meni i Ja u njemu.” ( Ivan 6,56 ). Život u Kristu ima svoje utemeljenje u Euharistijskoj gozbi: ”Kao što Mene šalje živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji Mene blaguje, živjet će po Meni.” ( Ivan 6,57 ). ( Katekizam Katoličke Crkve 1391 )

Sveti Ivan Zlatousti

Najuzvišeniji Sakrament koji nas isprepliće s Isusom Kristom: Ono pred čime Anđeli dršću kada promatraju i ne usuđuju se olako, bez strahopoštovanja niti pogledati, zbog bljeska koji odande dolazi; s time smo mi hranjeni, s time smo mi združeni, i učinjeni smo jednim tijelom i jednom krvlju sa Kristom. ( … ) On Sam hrani nas svojom vlastitom Krvlju i u svakom smislu govoreći, isprepliće nas sa Samim Sobom. ( Sveti Ivan Zlatousti, Homilije na Evanđelje po Mateju, homilija 82, br.5 )

Tridentski Katekizam

Sakramentalno jedinstvo koje odgovara jedinstvu Mističnog Tijela: Ali iako su dva elementa, kruh i vino, koji sačinjavaju čitav Sakrament Euharistije, ipak vođeni autoritetom Crkve, mi ispovijedamo da nisu mnogi Sakramenti već samo jedan. Drugačije, ne bi mogao biti točan broj od sedam Sakramenata, kako je oduvijek bilo određeno. (…) Štoviše, budući da snagom Sakramenta nastaje jedno mistično tijelo ( Crkva ), stoga, da bi sam Sakrament odgovarao onome što proizvodi, mora biti jedan. ( Tridentski katekizam, Sakrament Euharistije )

Ivan Pavao II

Euharistija je vrhunac našega posličenja Isusu Kristu: Sudioništvo u Euharistiji, Sakramentu Novoga Zavjeta ( usp. 1 Korinćanima 11, 23-29 ) vrhunac je našega posličenja ( asimilatio ) Isusu Kristu. ( Veritatis Splendor, br.21, 6.kolovoza 1993. )

Ova gozba stvara intimno zajedništvo između čovjeka i Boga: Mi smo postali Krist. Jer ako je On glava, mi smo udovi, On i mi s njime, čitav smo čovjek. Sveti Augustin jasno govori ( Traktat 21 o Ivanovom Evanđelju ) uzdiže intimno zajedništvo koje nastaje između čovjeka i Boga u otajstvu Crkve, zajedništvo koje na našem putovanju kroz povijest, nalazi svoj najviši znak u Euharistiji. Zapovijedi ‘Uzmite, jedite…’ ‘Pijte…’ ( Matej 26 ) koje je Isus dao svojim učenicima u sobi na gornjem katu kuće u Jeruzalemu, zadnje večeri svoga zemaljskoga života. ( usp. Marko 14,15 ), vrlo su bogate značenjem. Univerzalno simboličko značenje vrijednosti te gozbe na kojoj je ponuđen kruh i vino ( usp. Izaija 25,6 ), već samim tim ukazuje na zajedništvo i bliskost. Drugi još jasniji detalji, ističu Euharistiju kao gozbu prijateljstva i saveza s Bogom. ( Opća audijencija, 18. Listopada 2000. )

Sveti Toma Akvinski

Tko god prima ovaj Sakrament postaje jedno s Kristom i pritjelovljuje se Njegovim udovima: U ovom Sakramentu, kao i u drugima, sam Sakrament kao takav, znak je stvarnosti na koju upućuje. Ovdje imamo dvostruku sakramentalnu stvarnost kako prije rekosmo ( vidi pitanje 73. Članak 6 ): jedna je značenjem i sadržajem, Sam Krist, dok je druga značenjem, ali ne sadržajem, Kristovo mistično tijelo, a to je zajedništvo sa Svetima. Stoga, tko god prima ovaj Sakrament, iskazuje njime, da je postao jedno s Kristom i pritjelovljen njegovim udovima. (Summa Theologica III, q.80, a.4)

Kroz Euharistiju djeca Crkve ujedinjuju se međusobno: Ovaj Sakrament nosi trostruku znakovitost. Prva je u odnosu na prošlost, utoliko u koliko je uspomena Muke našega Gospodina, koja je bila istinska Žrtva, kako smo prije rekli ( vidi q.48, a.3 ) i iz poštovanja prema tome je nazvana Žrtvom. U odnosu na sadašnjost imamo drugo značenje, a to je ono crkvenog jedinstva, u kojemu se ljudi okupljaju po ovome Sakramentu i iz poštovanja prema tome zovemo ga Pričest ( lat. Communio ) ili Synaxis ( grč. ). Jer Damaščanin kaže: “Zovemo ga Pričest jer se po njemu prisjedinjujemo Kristu ( čest, čestica=dio, pričestiti=postati dio ) zbog toga što uzimamo od Njegovog Tijela, kao i od Njegovog Božanstva, ali i zato što se po Njemu ujedinjujemo i ujedinjeni smo jedni s drugima.” ( Sv.Ivan Damaščanski, Izlaganje pravovjerja )( Summa Theologica III, q.73, a.4 )

Katekizam Katoličke Crkve

Euharistija doprinosi jedinstvu vjernika: Crkva je ‘zajednica svetih’: ovaj izraz odnosi se prvenstveno na ‘svete stvari’, iznad svega na Euharistiju u kojoj je ‘jedinstvo vjernika koji čine jedno tijelo u Kristu jednako zastupljeno i ostvareno.’ ( Lumen Gentium 3 )( Katekizam Katoličke Crkve, br. 960 )

Benedikt XVI

Euharistija je u korijenu Crkve kao tajna zajedništva: Zbog toga je kršćanska starina koristila iste riječi Corpus Christi, govoreći o Kristovom Tijelu Rođenom od djevice Marije, Njegovom Euharistijskom Tijelu i o Crkvi kao Njegovom Tijelu. Ovaj podatak iz tradicije pomaže nam ispravno vrednovati nerazdjeljivost Krista i Crkve. Gospodin Isus, prikazujući Sama Sebe kao Žrtvu za nas, u svom je daru učinkovito ukazao na otajstvo Crkve. Znakovito je da druga euharistijska molitva, zazivajući Branitelja, formulira molitvu za Crkvu govoreći ‘smjerno Te molimo da nas pričesnike Tijela i Krvi Kristove, Duh Sveti sabere u jedno’. Ove riječi pomažu nam da jasnije vidimo da je res ( lat. Stvarnost ) Sakramenta Euharistije jedinstvo vjernika unutar crkvenog zajedništva. Euharistija se tako nalazi u korijenu Crkve kao tajna zajedništva. ( Benedikt XVI, Apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, br. 15, 22.veljače, 2007. )

Sveti Augustin

Učinjeni udovima Kristovim postanimo ono što primamo: Euharistija je, u krajnjoj liniji, naša dnevna hrana. Ali mi je moramo primati ne samo kao okrjepu za Tijelo, već i kao podršku duhu. Učinak koji je prikladan ovoj hrani i koji ima proizići je jedinstvo, kako bi, ugrađeni u Tijelo Kristovo i učinjeni Njegovim udovima, mi postali ono što primamo. ( Sveti Augustin, propovijed 57, O molitvi Gospodnjoj, br.5 )

Oni koji ne ustraju u svetu življenju biti će lišeni ovoga kruha: Kada govorimo: ’kruh naš svagdašnji daj nam danas’, ovo možemo razumjeti kao savršenu uputu na Euharistiju, hranu svagdanju. Posljedično, vjernici znaju što primaju i za njih je dobro primiti ovaj kruh svagdašnji, koji je potreban u ovom životu. Oni mole za sebe kako bi postali bolji i ustrajali u dobru, u vjeri i u uspravnu životu. Ovo oni žele, ovo oni traže u molitvi, jer ako ne ustraju u dobru življenju, oni će ostati bez ovoga kruha. Dakle što znači ‘ kruh naš svagdašnji daj nam danas’? Da živimo tako, kako ne bi bili odvojeni od oltara. ( Propovijed 58, O molitvi Gospodnjoj, br. 5 )

 

III Heretici nisu dio mističnog Tijela Kristovog

 

Pio XI

Sveti Ivan Apostol zabranjuje svaku povezanost sa onima koji ispovijedaju iskrivljenu verziju Kristova nauka: Svi znaju da je Ivan osobno Apostol ljubavi, onaj koji u Evanđelju otkriva tajne Svetog Srca Isusovog i koji nikada nije prestao utiskivati u pamet svojih učenika novu zapovijed ‘ljubite jedni druge’, ali je u cijelosti zabranjivao svako općenje sa onima koji su ispovijedali osakaćenu i iskrivljenu verziju Kristova učenja:’ Ako tko dolazi k vama i ne donosi tog nauka, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga.’ (Pio XI, Enciklika Mortalium animos, br.9, 5. siječnja, 1928.)

Lav XIII

Udovi koji su odijeljeni od mističnog tijela ne mogu biti ujedinjeni s Kristom Glavom:

Raštrkani i odijeljeni udovi nemaju mogućnost prionuti uz glavu kako bi s njom činili jedno tijelo. Jer Sveti Pavao kaže: ”Svi udovi tijela, iako mnogi jedno su tijelo, tako i Krist.”(1 Korinćanima 12,12). Zbog toga je, uči dalje on, ovo mistično tijelo povezano i raste dalje zajedno. Glava, Krist, od kojega sve Tijelo, usklađeno i povezano svakovrsnim zglobom zbrinjavanja po djelotvornosti primjerenoj svakomu pojedinom dijelu ( Efežanima 4, 15-16 ). I tako udovi, odijeljeni jedan od drugoga, ne mogu biti ujedinjeni sa jednom i istom glavom. ( Lav XIII, Satis Cognitum, br.9, 26.lipnja 1896. )

Crkva je uvijek isključivala iz redova svoje djece one čija su se vjerovanja razlikovala od njenih u bilo čemu: Crkva, utemeljena na ovim principima i pozorna u svojoj službi, u ničemu nije pokazivala veću revnost i nastojanja, kao u očuvanju cjelovitosti vjere. Stoga je Ona smatrala buntovnicima i isključivala iz redova svoje djece sve one koji su, u bilo kojoj točki nauka, imali uvjerenja različita od Njenih. ( Satis Cognitum, br.9, 26.lipnja 1896. )

Pio IX

Nužnost osude onih koji su se odijelili od vjere Kristove: Još u počecima rane Crkve, zbog nužnosti da se vjera izabranih iskuša, poput zlata u vatri, Apostol, izabrana posuda, upozoravao je vjerne, da ako bi se pojavio netko tko bi mijenjao ili nadopunjavao Evanđelje Kristovo, šireći lažne nauke i izdajući polog vjere, čak i ako bi to bio anđeo koji bi naviještao nešto drugo nego je naviještao on, bilo bi nužno osuditi ga. ( Pio IX, Apostolsko pismo, Ad Apostolicae Sedis, 22. kolovoza 1851. )

Pio XII

Heretici su izvan Mističnog Tijela Kristovog: Zahvaljujući Spasiteljevom beskrajnom Milosrđu, mjesto postoji, ovdje u Njegovom Mističnom Tijelu za sve one koje On, od početka nije isključivao od gozbe ( usp. Matej 9,11, Marko 2, 16, Luka 15,2 ). Jer nije svaki grijeh, kako god mogao biti težak, takav u svojoj naravi da odvaja čovjeka od tijela Crkve, kao što to čini raskol, krivovjerje i otpad. ( Pio XII, Enciklika Mystici Corporis, br.22, 29. lipnja, 1943. )

 

IV Istine koje se tiču Euharistijske vjere koje naviješta Crkva

 

Sveti Augustin

Euharistiju dostojno prima onaj koji izbjegava lažni nauk: Primajte dakle i jedite Tijelo Kristovo, vi koji ste sada postali udovi Kristovi u Tijelu Kristovom; primajte i pijte Krv Kristovu. Kako ne biste bili odijeljeni, jedite ono što vas ujedinjuje; da je ne biste malo cijenili, pijte cijenu plaćenu za vas. ( … ) Ta ako imate život u Njemu, bit ćete s Njim jedno tijelo. Ovaj Sakrament, na kraju krajeva, ne daje vam Tijelo Kristovo kako bi vas potom dijelio u Njemu. Vi dakle počinjete primati ono što ste već započeli biti, pod pretpostavkom da Ga ne primate nedostojno, jedući i pijući svoju vlastitu osudu. A primate Ga dostojno, ako se držite podalje od kvasca loših nauka, kako bi bili ‘beskvasni kruhovi čistoće i istine’ ( 1. Korinćanima 5,8 ) ( Propovijed na Uskrs 228 B, O sakramentima, nos. 3-5 )

Sveti Antun Padovanski

Potrebno je čvrsto vjerovati u Euharistiju i ustima je ispovijedati: Što čini sveopća Crkva danas? Ono što Joj je pripremio na današnji dan Krist na brdu Sion; sjajnu i bogatu gozbu, s dvostrukim bogatstvom, vanjskim i nutarnjim i u izobilju. On nam je dao Svoje pravo Tijelo, puno svake duhovne snage, iznutra i izvana ispunjeno milosrđem i zapovjedio je da bude dano onima koji vjeruju u Njega. Zbog toga mora svatko čvrsto vjerovati i usmeno ispovijedati da je Tijelo, koje je rođeno od Djevice, visjelo na križu, položeno u grob, uskrsnulo treći dan i uzašlo na Nebo s desne Ocu, On, danas, uistinu dao Svojim Apostolima i Crkva Ga svakoga dana uistinu posvećuje i dijeli Ga vjernicima. (Propovijed o Večeri Gospodnjoj, Sermo Allegoricus 2, br.6, španjolski)

Tridentski katekizam

Nijedan kršćanin ne smije biti u neznanju o tajnama koje krije Sveta Euharistija: Vraćamo se sada detaljnijem objašnjenju onih istina koje se tiču Euharistije, a o kojima vjernici  nipošto ne smiju biti ostavljeni u neznanju. Pastiri, budni na opomenu Apostola, da su oni koji ne razlikuju Tijela Gospodnjega krivi za težak prijestup, imaju na prvom mjestu poučiti vjernike o nužnosti, koliko je moguće većeg, odvajanja misli i razuma od vlasti osjeta. Jer ako se vjeruje da ovaj Sakrament sadrži samo ono što je moguće dohvatiti osjetima, to može dovesti do pada u strašno nepoštovanje. Vodeći se vidom, dodirom, mirisom i okusom i ne nalazeći ništa osim pojave kruha i vina, oni bi naravno sudeći došli do zaključka da ovaj Sakrament ne sadrži ništa više od kruha i vina. Njihov se um stoga mora, što je više moguće, povući od podčinjenosti osjetima i probuditi na promatranje silne moći i snage Božje. Katolička Crkva čvrsto vjeruje i ispovijeda da u ovome Sakramentu, riječi posvete, ostvaruju tri čudesna i zadivljujuća učinka. Prvi je prisustvo pravoga Tijela Krista Gospodina, istog onog koje je rođeno od Djevice i sada sjedi s desne Očeve u Nebu. Drugi, koliko god bio odbojan osjetima, je taj, da od supstancije elemenata ( kruha i vina ) u Sakramentu ne ostaje ništa. Treći koji se može zaključiti iz prethodna dva, iako ga riječi posvete jasno iskazuju je, da vanjska svojstva ( miris, okus, boja ) koji se mogu očima vidjeti ili drugim osjetima zapaziti, opstoje sada na čudesan i neopisiv način neovisno o svoj biti. Sva svojstva kruha i vina mi možemo vidjeti, ali ona su ovdje bez svoje biti i opstoje neovisno o njoj, jer substancija kruha i vina tako je promijenjena u Tijelo i Krv Kristovu, da ona u potpunosti to prestaje biti. ( Tridentski katekizam, O Sakramentu Euharistije )

Tridentski koncil

Na početku sveti sabor otvoreno i iskreno ispovijeda da se poslije posvećenja  kruha i vina, u blagoslovljenom Sakramentu Svete Euharistije, uistinu, stvarno i bitno [kan. 1], pod prilikama tih vidljivih tvari, nalazi Gospodin naš Isus Krist, pravi Bog i čovjek. ( … )  Doista je najnedostojnija zloba, kad se to značenje od nekih svadljivih i zlih ljudi ( želi svesti ) na izmišljene i prazne izraze, kojima se niječe istina Tijela i Krvi Kristove, koje se okreće protiv općeg shvaćanja Crkve, koja je kao “stup i uporište istine” ( 7 Tim 3,15 ); takvo tumačenje izmišljeno od bezbožnih ljudi treba odbaciti kao đavolsko, a s uvijek zahvalnom i predanom dušom treba priznavati to najdragocjenije Kristovo dobročinstvo. ( Tridentski koncil, 13. Sjednica, 11. Listopada 1551. )

Sveti Augustin

Krivo tumačenje znakova rezultat je zablude: Rob je znaka, svaki onaj koji odaje počast bilo kojem znakovitom objektu kojemu ne zna značenje. S druge strane, onaj koji koristi ili časti znak koji je od Boga ustanovljen ili dan i čiju snagu i simboliku razumije, ne časti znak koji je vidljiv i vremenit, već ono na što taj znak upućuje. ( … ) Ali sada, nakon što je tako jasno zasjao znak našega oslobođenja, u uskrsnuću našega Gospodina, nismo više opterećeni teškim teretom opsluživanja čak ni onih znakova koje razumijemo, već nam je znak Sam Gospodin i apostolsko služenje predalo nam je umjesto mnogih obreda tek nekoliko i ovi su konačno vrlo laki za opsluživanje, veličanstveni u svom značenju i sveti u svojim pravilima. Takvi su na primjer Sakrament Krštenja, te slavlje Tijela i Krvi Kristove. I tko god i površno pogleda na ove propise, odmah zna na što upućuju i štuje ih ne u tjelesnoj obvezi već u duhovnoj slobodi. Dakle držati se slova i zamijeniti znakove za stvarnosti koje oni označuju, obilježje je slabosti i ropstva; kao što je i krivo tumačenje znakova posljedica zablude. ( … ) Čak je bolje i robovati nepoznatim, ali korisnim znakovima, negoli tumačiti ih krivo, jer kakva je korist izvući vrat ispod jarma ropstva, da bi ga podvrgli lancima zablude. ( Sveti Augustin, O kršćanskom nauku, knjiga III, pog.9, br. 13 )

Tridentski koncil

Sakrament ustanovljen u svrhu postizanja jedinstva: Osim toga on je želio da to bude zalog naše buduće slave i vječne sreće, a i znak onog jednog tijela kojemu je on postao glava ( usp. 1 Kor 11,3; Ef 5,23 ); želio je da sa svakim od nas bude povezan kao s udovima najtjesnijom vezom vjere, ufanja i ljubavi, kako bismo svi isto govorili i kako među nama ne bi bilo raskola. ( usp. 1 Kor 1,10). (13. Sjednica, 11. listopada 1551 )

Poricanje značenja Euharistije povlači za sobom ekskomunikaciju: Tko niječe da se u Presvetom Sakramentu Euharistije uistinu, stvarno i bitno nalazi Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista, zajedno s Dušom i Božanstvom, pa dosljedno čitav Krist, nego kaže da je Krist u tom Sakramentu kao u znaku ili u slici ili u snazi, neka bude kažnjen anatemom. Tko bi se pak usudio suprotno učiti, propovijedati ili uporno tvrditi, ili pak braniti u javnim raspravama, tim samim će biti izopćen. ( 13.sjednica 13.listopada 1551 )

Zabranjeno je vjerovati, poučavati ili propovijedati na način različit nego što čini Crkva: Sveti ekumenski i opći Tridentski sabor … premda se nije bez posebnog vodstva i upravljanja Duha Svetoga okupio sa svrhom da izloži pravo i staro učenje o vjeri i Sakramentima, te da donese lijek za sva krivovjerja i druga vrlo teška zla koja u ovo vrijeme teško muče Božju Crkvu i kidaju Je na mnoge i različite dijelove; ipak je ( sabor ) već od početka imao posebno u namjeri da potpuno iskorijeni kukolj strašnih zabluda i raskola, koje je posijao čovjek neprijatelj u ovim našim teškim vremenima, u vjerskom učenju, slavljenju i štovanju Presvete Euharistije ( usp. Mt 13,25 ), koju je inače naš Spasitelj ostavio u Svojoj Crkvi kao znak jedinstva i vjere, kojom je želio međusobno ujediniti i povezati sve kršćane. I tako isti sveti sabor, predajući ono zdravo i iskreno učenje o tom časnom i božanskom Sakramentu Euharistije, o kojem je Katolička Crkva poučena od samoga Gospodina našega Isusa Krista i njegovih Apostola, a koje je Ona, prosvijetljena od Duha Svetoga koji ju trajno upućuje u svaku istinu (usp. Iv 14,26), zadržala i koje će sačuvati do kraja vjekova, zabranjuje svim Kristovim vjernicima, poslije ovoga o Presvetoj Euharistiji  drugačije vjerovati, učiti ili propovijedati, osim ( onako ) kako je to ovim dekretom protumačeno i definirano. (13. sjednica, 11.listopada 1551.)

Sveto Pismo

Vidjeli ste a opet ne vjerujete: Reče im Isus: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k Meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u Mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste Me, a opet ne vjerujete. ( Ivan 6, 35,36 )

A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju: Mnogi od Njegovih učenika čuvši to rekoše: “Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?” A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: “Zar vas to sablažnjava?  A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.” Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. ( Ivan 6, 60-64 )

Tko drukčije naučava nadut je: A tko drukčije naučava i ne prianja uza zdrave riječi, riječi Gospodina našega Isusa Krista, i nauk u skladu s pobožnošću, nadut je, puka neznalica, samo boluje od raspra i riječoborstava, od kojih nastaje zavist, svađa, pogrde, zla sumnjičenja, razračunavanja ljudi pokvarene pameti i lišenih istine, što pobožnost smatraju dobitkom. ( 1 Tim, 6, 3-5 )

https://en.denzingerbergoglio.com/making-ones-first-communion-means-entering-into-communion-with-those-who-belong-to-other-communities-but-believe-in-jesus/

 

    

  

 

 

 

One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *