Prošlog kolovoza Franjo je komentirao poznati odlomak o Kruhu Života iz šestog poglavlja Evanđelja po Ivanu. Bogati teološki sadržaj ovog ulomka oduvijek je hranio vjeru štovatelja Euharistije i nadahnjivao veće razumijevanje neizmjernog dara Kristovog ostavljenog nama u Oltarskom Sakramentu. I još više, dubina ovih Kristovih riječi bila je polazišna točka bitnih doktrinarnih razmatranja kad je riječ o Euharistiji. Jednoglasno razumijevanje ovih objava kao pred slike Oltarskog Sakramenta, ostavilo nam je pravo blago komentara od strane Papa, Svetaca i crkvenih naučitelja, utemeljenih na jasnim i zanosnim Isusovim riječima: “Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba.“
Protestanti s druge strane, ulažu sve moguće napore da riječi objavljene od Našeg Otkupitelja u sinagogi u Kafarnaumu, protumače kao metaforu koja aludira na Njegovu skoru smrt. Je li to zbog toga što se ne žele hraniti i obožavati Isusa stvarno nazočnog u ovom velikom Sakramentu. U okviru ovog izlaganja nećemo pobliže istraživati ovaj problem, iako bi se puno toga moglo reći o nesretnosti onih koji zatvaraju svoje oči i tako ne prepoznaju Krista koji je stvarno nazočan u posvećenoj Hostiji.
Kako bilo, ovdje ćemo se pozabaviti sa jednim pitanjem koje je još i više zabrinjavajuće. Zašto Franjo, čovjek koji bi trebao upućivati Božje stado, izbjegava bilo kakvo povezivanje s Euharistijom kada komentira ovaj govor? Može li biti važnije teme za dobro vjernika nego što je Stvarna Prisutnost u Svetim Prilikama, osobito u kontekstu Evanđelja po Svetom Ivanu?
Zašto se Franjo udaljava od tradicije Katoličke Crkve usvajajući, kako ćemo vidjeti, protestantsko tumačenje. Je li moguće da spisima nebrojenih katoličkih pisaca koji ispravno tumače nauk sadržan u ovim redcima, manjkaju čvrsti argumenti? Bilo kako bilo, ti spisi postoje, vrlo su jasni i naši čitatelji moći će ih ovdje prostudirati kako bi imali bolji sud o ovoj važnoj stvari.
Franjo
Danas završava čitanje šestog poglavlja Ivanova Evanđelja, s govorom o “kruhu života”, kojeg je Isus izrekao nakon čuda umnoženja kruhova i riba. Na kraju toga govora, veliko oduševljenje koje je vladalo dan ranije je splasnulo, jer je Isus rekao da je Kruh koji je sišao s neba, i da će dati svoje tijelo kao hranu i svoju krv kao piće, jasno aludirajući tako na žrtvu vlastitog života. Te su riječi izazvale razočaranje kod ljudi, jer su ih držali nedostojnima Mesije, nedostojnima pobjednika. Neki su gledali Isusa kao Mesiju koji je trebao govoriti i djelovati tako da njegova misija bude uspješna, i da taj uspjeh bude odmah vidljiv. Ali upravo u ovome su bili u krivu: u načinu na koji su shvaćali Mesijino poslanje! Čak ni učenici ne mogu prihvatiti taj Učiteljev uznemirujući govor. Današnji odlomak izvješćuje o njihovoj nelagodi: “Tvrda je to besjeda! – rekli su – Tko je može slušati?” (Iv 6, 60).
U stvari, oni su dobro shvatili Isusov govor. On je tako dobar da ga ne žele slušati, jer je to govor koji dovodi u pitanje njihov način razmišljanja. Isusove su riječi uvijek za nas izazov, primjerice s obzirom na duh svijeta, na svjetovnost. Ali Isus nudi ključ za prevladavanje te teškoće; taj ključ se sastoji od tri elementa. Prvi je njegovo božansko porijeklo: On je sišao s neba i otići će “gdje je prije bio” (r. 62). Drugo: njegove riječi se može razumjeti samo po djelovanju Duha Svetoga, Onoga “koji oživljuje” (r. 63). Upravo nam Duh Sveti pomaže dobro shvatiti Isusa. Treće: pravi uzrok nerazumijevanja njegovih riječi je manjak vjere: “ima ih među vama koji ne vjeruju” (r. 64), kaže Isus. Naime od toga trenutka, “mnogi učenici odstupiše” (v. 66). Suočen s činjenicom da su mnogi odstupili, Isus nimalo ne popušta i ne ublažava svojih riječi, štoviše prisiljava na donošenje jasne odluke: ostati njim ili se odijeliti od njega, i kaže dvanaestorici: “Da možda i vi ne kanite otići?” (V. 67).
Tada Petar iznosi svoju ispovijest vjere u ime ostalih apostola: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga?” (r. 68.). On ne kaže “gdje ćemo ići?”, nego “kome da idemo?”. Osnovni problem nije ići i napustiti započeto djelo, već kome ići. Iz tog Petrova pitanja, mi shvaćamo da je vjernost Bogu pitanje vjernosti jednoj osobi uz koju se čovjek veže i zajedno s kojom kroči istim putem. A ta osoba je Isus. Sve što imamo na svijetu ne zadovoljava našu glad za beskonačnim. Trebamo Isusa, trebamo biti s njim, hraniti se za njegovim stolom, njegovim riječima života vječnoga! Vjerovati u Isusa znači staviti ga za središte, smisao našeg života. Krist nije nešto sporedno: on je “kruh živi”, nasušna hrana. Povezati se s njim, u stvarnom odnosu vjere i ljubavi, ne znači biti okovan, već duboko slobodan, uvijek na putu. Svaki se od nas može zapitati: tko je za mene Isus? Je li to ime, ideja, tek neka povijesna ličnost? Ili je doista ona osoba koja me ljubi, koja je dala svoj život za mene i kroči sa mnom? Tko je za tebe Isus? Jesi li s Isusom? Nastojiš li ga upoznati u njegovoj riječi? Čitaš li Evanđelje, čitaš li svakoga dana odlomak iz Evanđelja kako bi upoznao Isusa? Nosiš li malo Evanđelje u džepu, torbi, da ga čitaš, posvuda? Jer što smo više s njim to više u nama raste želja da ostanemo s njim.
Zanimljiva sličnost s Luterovim komentarima na ovaj odlomak Evanđelja.
Franjo: „Isus je rekao da je kruh koji je sišao s neba i da će dati svoje tijelo kao hranu i svoju krv kao piće aludirajući time jasno na žrtvu svog života.“
Luther: “Da je točno razumijevanje ovog evanđelja, to jest da ga treba razumjeti u smislu duhovnog jela i pića, pokazuju riječi koje je Gospodin izrekao na kraju poglavlja: „Duh je taj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio, duh su i život. Ovim riječima Krist želi reći da tjelesno jedenje tijela ne koristi, već vjerovati da je to tijelo Sin Božji koji je sišao s neba za moje spasenje i da je prolio svoju krv za mene, to koristi i to je život. Iz ovog razloga jesti tijelo Sina Božjega i piti Njegovu krv znači, kao što je već rečeno, ništa drugo nego da je Njegovo tijelo dano za mene i Njegova krv prolivena za mene i da je on pobjedio grijeh, smrt, đavla, pakao i svako drugo zlo za mene.“(propovijed na Ivana 6 izrečena na Tijelovo vjerojatno godine 1523.)
Šesto poglavlje Ivanovog Evanđelja Pape su uvijek tumačile kao jasan nauk u svjetlu Euharistije
Benedikt XI: U Euharistiji Isus nudi svoje vlastito tijelo i proljeva svoju vlastitu krv.
U Euharistiji Isus nam ne daje „nešto“, već Samog Sebe, on nudi Svoje vlastito Tijelo i proljeva Svoju vlastitu Krv. On nam tako daje puninu Svoga života i objavljuje konačan izvor ove ljubavi. On je vječni Sin dan nama od Oca. U evanđelju smo čuli kako je Isus, nakon što je nahranio mnoštvo umnažajući kruh i ribe, rekao onima koji su Ga slušali u sinagogi u Kafarnaumu: “Otac Moj daje vam kruh s neba; jer kruh je Božji onaj koji silazi s Neba i daje život svijetu.“(Ivan 6, 32-33) i čak izjednačuje Sebe, Svoje Tijelo i Krv sa tim kruhom: “Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba; tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke; kruh koji ću Ja dati Tijelo je Moje za život svijeta.“(Ivan 6, 51) Isus tako pokazuje da je on kruh života kojega vječni Otac daje čovječanstvu. (Benedikt XVI, Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis 2007-pog.7)
Primajući Tijelo i Krv Isusa Krista postajemo na svjestan način dionici Božanskog životaGospodin Isus koji je za nas postao hrana istine i ljubavi, govori o daru svoga života i uvjerava nas da „ tko god jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Ivan 6,51). Ovaj vječni život počinje u nama već sada zahvaljujući promjeni pokrenutoj u nama darom Euharistije: “Tako i onaj koji Mene blaguje, živjet će po Meni.“(Ivan, 6,57). Ove Isusove riječi pomažu nam razumjeti kako otajstvo vjerovano i slavljeno, sadrži jednu prirođenu snagu, stvarajući tako počelo novog života u nama i dajući oblik našoj kršćanskoj egzistenciji. Primajući Tijelo i Krv Isusa Krista mi postajemo dionici Božanskog života na jedan puno zreliji i svjesniji način. Ovdje također možemo primjeniti riječi svetoga Augustina iz njegovih Ispovjesti, o vječnome Logosu kao hrani naših duša. Naglašavajući otajstvenu narav ove hrane Augustin zamišlja Gospodina kako mu govori: “Ja sam hrana jakih, rasti i hranit ćeš se sa mnom. Ali nećeš ti mijenjati Mene, kao što se događa s hranom u tvom tijelu, nego ćeš ti biti promijenjen u Mene.“(Ispovjesti 7 knjiga, 10 glava). Nije Euharistijska hrana ta koja se mijenja u nama, već smo radije mi ti koji smo otajstveno promijenjeni Njome. Krist nas hrani sjedinjujući nas sa Sobom, uvlači nas tako reći u Sebe. (Benedikt XVI, homilija u Koelnu, Marienfield Esplanade, 21. Kolovoza 2005, apostolska pobudnica Sacramentum Caritatis, poglavlje 70)
Umnažanjem kruha Isus najavljuje Euharistijski kruh
Nakon čuda, narodu koji Ga je gledao (umnažanje kruha), sve se činilo kao dugo očekivani povratak mane, dara nebeskog kruha i zbog toga su Ga htjeli učiniti kraljem (Isusa). Ali Isus to ne prihvaća i povlači se u brda u samoću, na molitvu. Sutradan, na drugoj strani jezera, u sinagogi u Kafarnaumu, Isus objašnjava čudo – ne u smislu kraljevanja nad Izraelom putem svjetovne moći, na način kako je mnoštvo očekivalo, već u smislu darivanja sebe: “Kruh koji ću Ja dati, tijelo je Moje za život svijeta“(Ivan6,51). Isus nagovješta križ i sa križem pravo umnažanje kruha, Euharistijskog kruha – Njegovog potpuno novog načina kraljevanja, načina koji je upravo suprotan očekivanju ljudi. (Benedikt XVI, opća audijencija 24.svibnja 2006)
Ivan Pavao II
Euharistija nije metaforička hrana: „Tijelo je Moje jelo istinsko, Krv je Moja piće istinsko
“Euharistija je prava gozba u kojoj Krist nudi sama sebe nama za hranu. Kada je prvi put Isus govorio o ovoj hrani, njegovi slušatelji bili su zadivljeni i zbunjeni, što je nagnalo Učitelja da naglasi objektivnu istinu svojih riječi: “Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete Tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi.“(Ivan 6,53). Ovo nije metaforička hrana. „Tijelo je Moje jelo istinsko, Krv je Moja piće istinsko.“(Ivan 6,55) (Ivan Pavao II, Ecclesia de Eucharistia, br 16, travanj 2003)
Krist je dao sama sebe nama za hranu: „Ja sam kruh živi koji je sišao s Neba, tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke“
Svima ovdje prisutnima, svim Urugvajcima, Isus govori ovog popodneva „Ja sam kruh živi koji je sišao s neba, tko jede od ovoga kruha živjet će uvijeke; kruh koji ću Ja dati tijelo je Moje za život svijeta“(Ivan6, 51). Nakon dvadeset stoljeća povijesti, crkva je očuvala i uvijek će čuvati blago Euharistije kao svoj najdragocjeniji dar, kao izvor iz kojega izvire njen život i njena uloga u povijesti ljudskog roda. Ovim riječima izgovorenima u Kafarnaumu, Isus je obećao, da će oni koji jedu Njegov kruh, živjeti uvijeke. (Ivan Pavao II, homilija u Montevideu, 7.svibnja 1988.)
Pavao VI
S vjerom primiti dar Euharistije znači primiti Krista
Stoga kršćani rado slijede primjer svetoga Tome i pjevaju riječi: “Vid i opip, okus varaju se tu, al za čvrstu vjeru dosta je što čuh. Vjerujem u svemu, Kristu Bogu svom, istine nad ovom nema istinom.“ I sveti Bonaventura govori: “Nema poteškoće u tome što je Krist prisutan u sakramentu kao u znaku; velika poteškoća je u činjenici da je On stvarno u sakramentu kao što je i na Nebu. I stoga je posebno zaslužno ovo vjerovati.“ Nadalje, Sveto Evanđelje cilja na ovo kada govori o mnogim Kristovim učenicima koji su se okrenuli i napustili Našeg Gospodina nakon što ga čuše kako govori o jedenju Njegova Tijela i pijenju Njegove Krvi. „Tvrd je to govor“ rekoše, „tko ga može slušati?“. Petar naprotiv, upitan žele li i dvanaestorica također otići; odgovara Isusu brzim i čvrstim iskazom svoje vjere i vjere drugih Apostola ovim veličanstvenim riječima: “Gospodine kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“ (Ivan 6, 61,69) (Enciklika Mysterium fidei, br 3, 3.rujna 1965)
Euharistija je naš izvor nade kao što je Isus rekao u Ivanovu evanđelju
Draga braćo u Kristu, sa svom sigurnošću našeg bića, mi vjerujemo da će vas ove istine voditi i održati u vašoj apostolskoj službi, u radosnom iščekivanju dolaska Našega Gospodina Isusa Krista. Euharistija je naš izvor nade jer naš zalog života. Sam Isus je rekao: „Ja sam kruh života… tko god jede od ovoga kruha, živjet će uvijeke“ (Ivan 6, 48,51). Usred svih problema modernoga svijeta, mi ostanimo postojani u ovoj nadi. Naš optimizam se temelji, ne na nerealnom poricanju nebrojenih i očitih poteškoća i protivljenja koja priječe Kraljevstvo Božje, već na shvaćanju da je u Euharistiji Pashalno Otajstvo Gospodina Isusa zauvijek djelatno i pobjedonosno nad grijehom i smrću. (obraćanje biskupima SAD-a tijekom vizitacije ad limina, 15.lipnja 1978.)
Katekizam Katoličke Crkve
Prvi nagovještaj Euharistije u Evanđeljima nalazimo u šestom poglavlju Ivanova Evanđelja
Prvi nagovještaj Euharistije podijelio je učenike baš kao što ih je prvi nagovještaj Muke sablaznio: “Tvrd je to govor, tko ga može slušati?”(Ivan 6,60). Euharistija i Križ su kamenja spoticanja. Radi se o istom otajstvu koje nikada ne prestaje biti povod za podjelu. “Da ne kanite i vi otići?”(Ivan 6,67). Gospodinovo pitanje odzvanja kroz vjekove kao poziv, pun ljubavi, na otkrivanje onoga koji ‘ima riječi života vječnoga’ i kako bi u vjeri primili dar Euharistije, a to znači primiti samog Gospodina.(Katekizam Katoličke Crkve 1336)
Isusove Riječi u sinagogi u Kafarnaumu pripremaju Ustanovljenje Euharistije
Tri sinoptička Evanđelja i sveti Pavao predaju nam izvještaj o Ustanovljenju Euharistije; sveti Ivan sa svoje strane prenosi Isusove Riječi iz sinagoge u Kafarnaumu koje pripremaju ustanovu Euharistije: Isus naziva Sama Sebe ‘kruhom života koji je sišao s neba’(Katekizam Katoličke Crkve 1338)
Život u Kristu ima svoje utemeljenje u Euharistijskoj gozbi
Sveta Pričest povećava naše jedinstvo s Kristom. Glavni plod primanja Euharistije u Svetoj Pričesti jest prisnije sjedinjenje s Isusom Kristom. Doista, Gospodin govori: ”Tko jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, ostaje u Meni i Ja u njemu.”(Ivan 6,56). Život u Kristu ima svoje utemeljenje u Euharistijskoj gozbi: ”Kao što Mene šalje živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji Mene blaguje, živjet će po Meni.”(Ivan 6,57).(Katekizam Katoličke Crkve 1391)
Tridentski koncil – 19. ekumenski
Čvrstom vjerom vjerujemo u Euharistiju: Naš Gospodin Isus Krist dao nam je svoje Tijelo za jelo (Ivan 6,48)
I konačno, ova sveta sinoda, očinskom ljubavlju, opominje, potiče, zaklinje i moli ‘darom premilosrdnog Srca Boga našega’(Luka 1,78), da se svi koji se diče kršćanskim imenom, konačno slože i budu istog mišljenja oko ovog ”znaka jedinstva”, “sveze ljubavi”, simbola zajedništva, te da budu pažljivi na uzvišenost i bezgraničnu ljubav Našega Gospodina Isusa Krista koji je dao Svoju vlastitu ljubljenu dušu kao cijenu našega spasenja i dao nam ‘Svoje Tijelo za jelo’ (Ivan 6,48),; neka vjeruju i časte ova sveta otajstva Njegovoga Tijela i Krvi, sa takvom ustrajnošću i čvrstinom vjere, sa takvom pobožnošću duše i sa takvim poštovanjem i klanjanjem koje će ih osposobiti za često primanje toga ‘nadnaravnog kruha’ (Matej 6,11), kako bi im uistinu bio život duše i trajno zdravlje uma, te kako bi ojačani njegovom snagom, na kraju puta ovog bijednog hodočašća mogli stići u svoju nebesku domovinu te stvarno blagovati kruh anđeoski (Psalam 77,25) kojega sada blaguju pod svetim velom. (Tridentski koncil, 13. zasjedanje, 2.listopada 1551.)
Sveti Lav Veliki
Pozvani smo biti dionici Svetoga Stola bez ikakve sumnje u stvarnost Kristova Tijela i Krvi
Ljubljeni, ispovijedajte ovu vjeru svim svojim srcem i odbacujte zlobne laži heretika, kako vaši postovi i milostinja ne bi bili okaljani nekom zarazom u kojoj je zabluda. Jer samo je tada prinos naše žrtve čist i darovi našeg milosrđa sveti, kada mi kao oni koji ih prinosimo, razumijemo ono što činimo. Jer kada Gospodin kaže: ‘ako ne jedete Tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi.’(Ivan 6,53), pozvani smo time biti dionici Svetoga Stola bez ikakve sumnje u stvarnost Kristova Tijela i Krvi. (Sveti Lav Veliki, propovijed na Blagdan posta sedmog mjeseca)
Sveti Ivan Damaščanski
Gospodin je rekao ‘Ovo je Tijelo Moje’, a ne ovo je slika Tijela Moga
Dakle kruh sa stola, te vino i voda, nadnaravno su promijenjeni zazivom i prisutnošću Duha Svetoga u Tijelo i Krv Kristovu i nisu dvoje već jedno i isto (….) već su sami kruh i vino promijenjeni u Božje Tijelo i Krv (…) kruh i vino nisu tek slike Tijela i Krvi Kristove (Bože sačuvaj!), već samo posvećeno Tijelo Gospodnje, jer Gospodin je rekao: ’Ovo je Tijelo Moje’, a ne ovo je slika Tijela Moga i ‘Krv Moja’, a ne slika Krvi Moje (Sveti Ivan Damaščanski, Izlaganje prave vjere, knjiga 4)
Sveti Toma Akvinski
Isus nas ujedinjuje sa Samim Sobom u ovom Sakramentu preko istine Svoga Tijela i Krvi
Ipak, kroz vrijeme našeg hodočašča, On nas nije ostavio bez svoje tjelesne prisutnosti, već nas ujedinjuje sa Samim Sobom u ovom sakramentu preko istine Svoga Tijela i Krvi. Stoga on kaže: ’Tko jede Moje Tijelo i pije Moju Krv, ostaje u Meni i Ja u njemu’(Ivan 6,57). I zato je ovaj sakrament znak najveće ljubavi i zalog naše nade, zbog tako bliskog sjedinjenja Krista s nama. (Summa Theologica, III q, 75 a.1)
Cijelo Tijelo Kristovo je u Euharistiji
Snagom sakramenta sadržano je u njemu, pod prilikama kruha, ne samo meso, već čitavo Tijelo Kristovo, to jest kosti, živci i sve ostalo i ovo je očito iz forme ovog sakramenta s obzirom da nije rečeno ’Ovo je Moje meso’ već ‘Ovo je moje Tijelo’. Prema tome kada Gospodin kaže ‘Tijelo je Moje jelo istinsko’, riječ tijelo ovdje označava čitavo tijelo, jer prema ljudskim običajima to se čini prilagođenije za jelo, jer se ljudi obično hrane mesom životinja, ali ne kostima i sličnim. (Summa Theologica III q, 76, a. 1, sol2)
Crkva je uvijek shvaćala i propovijedala Euharistiju kao istinsku duhovnu hranu
Benedikt XVI
Euharistija je hrana za dušu
Dajmo hvalu Bogu za dar kruha, jer kako je Euharistija hrana za dušu, tako je kruh naš svagdašnji hrana za tijelo. Neka Gospodin blagoslovi ovogodišnju žetvu i sve one koji rade oko nje. (Benedikt XVI, opća audijencija s poljskim hodočasnicima, 19. kolovoza 2009.)
Ivan Pavao II
Crkva se hrani ovim ‘živim kruhom’ Euharistijom
Ne mogu dopustiti da ovaj Veliki Četvrtak 2003. g prođe, a da se ne zaustavim pred Euharistijskim licem Kristovim, te cijeloj Crkvi novom snagom ukažem na središnju ulogu Euharistije. Iz Nje Crkva crpi svoj život. Ovim živim kruhom Ona se hrani. Kako ne osjetiti potrebu naglašavanja poziva svima, da to ponovno iskuse? (Ivan Pavao II, enciklika Ecclesia de Eucharistia, br.7, 17. travnja 2003.)
Pavao VI
Krist je duhovna hrana vjernika, pod prilikama kruha i vina
Dotičući se nekih pitanja u svezi Svete Misne Žrtve, ohrabreni smo nešto reći i o sakramentu Euharistije, budući se oboje i Žrtva i Sakrament odnose na isto otajstvo i ne mogu biti odvojeni jedno od drugog. Gospodin se žrtvuje na nekrvan način u Žrtvi Svete Mise i on posadašnjuje Žrtvu Križa, te primjenjuje njegovu spasonosnu snagu, u trenutku kada postaje sakramentalno prisutan -riječima posvećenja – kao duhovna hrana vjernika pod prilikama kruha i vina. (Pavao VI, enciklika Mysterium fidei, br. 34, 3. rujna 1965.)
Ivan XXIII
Isus hrani naše duše Svojim Tijelom i Krvlju
Prema riječima Božanskog učitelja, Euharistija daje pravi život čovjeku. ‘Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete Tijela Sina Čovječjega i ne pijete Krvi Njegove, nemate života u sebi. ‘Tko god jede Moje Tijelo i pije Moju Krv ima život vječni.’ Ovo su vrlo jasne i svečane riječi. Isus svojim Tijelom i Krvlju hrani naše duše, kako bi živjele njegovim životom. (Ivan XXIII, poruka nacionalnom Euharistijskom kongresu Brazila, 2. travnja 1960.)
Pio XII
Crkva nas na Misi hrani Kruhom Anđeoskim
Ovdje nalazimo bolji i prikladniji način za uzdizanje srca k Bogu. Od početka, svećeništvo Isusa Krista je živa i trajna stvarnost, kroz sve vjekove do kraja vremena, budući da liturgija nije ništa više ni manje nego izvršavanje ove svećeničke uloge. Kao i Njena Božanska Glava, Crkva je uvijek prisutna među svojom djecom. Pomaže im i upravlja ih na putu prema svetosti, kako bi se jednog dana mogli vratiti Ocu u Nebo, obučeni u lijepu odjeću nadnaravnog. Svima koji su rođeni za život na zemlji, ona daje drugo, nadnaravno rođenje. Naoružava ih Duhom Svetim za borbu protiv neumoljivog neprijatelja. Okuplja sve kršćane oko svojih oltara, pozivajući ih i potičući na slavljenje Svete Mise, hraneći ih Kruhom Anđeoskim kako bi ih učinila još jačima. Ona čisti i tješi srca koja je grijeh ranio i okaljao. (Pio XII, Enciklika Mediator Dei, br. 32, 20. studeni 1947.)
Pio X
Krist je često naglašavao važnost, čestog jedenja Njegovog Tijela i pijenja Njegove Krvi
Želja koncila, u potpunosti slijedi onu želju kojom je Krist naš Gospodin gorio kada je ustanovio Božanski Sakrament. Jer On Sam je više puta i jasnim riječima naglašavao važnost čestog jedenja Njegovog Tijela i pijenja Njegove Krvi, a osobito ovim riječima: ’Ovo je kruh koji je sišao s neba; ne kao mana koju jedoše vaši očevi i pomriješe. Tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke.’(Ivan 6,59). Iz ove usporedbe Hrane Anđeoske sa kruhom i sa manom, Njegovi su učenici mogli lako razumjeti da kao što se tijelo dnevno hrani kruhom i kao što su se židovi dnevno hranili manom u pustinji, isto tako kršćanska duša može dnevno lomiti od ovog Nebeskog Kruha i biti osnažena njime. Štoviše, potaknuti smo u Gospodnjoj molitvi da tražimo ‘kruh naš svagdašnji’, a pod tim riječima Sveti oci Crkve jednoglasno uče, ne treba razumjeti samo materijalni kruh koji je hrana tijelu, već i Euharistijski kruh koji treba postati naša dnevna hrana. (Pio X, dekret Sacra Tridentina, 20. prosinca 1905.)
Tridentski koncil (19. ekumenski)
Isus je htio da ovaj Sakrament bude primljen kao duhovna hrana dušama
Naš je spasitelj dakle, pred odlazak s ovoga svijeta Ocu, ustanovio ovaj sakramenat u kojemu je izlio, takoreći, bogatstva svoje božanske ljubavi za čovjeka, ostavivši ‘spomen čudesima svojim’(Ps.111), te nas je uputio da ga blagujemo ‘Njemu na spomen’, te da ‘smrt Njegovu navješćujemo dok On ne dođe’ suditi svijetu.(1 Kor. 11,23). Uz to želio je da ovaj sakrament bude priman, kao duhovna hrana za duše (Mt.26,26), kojom se mogu hraniti i jačati, živeći životom Njega koji je rekao: ’Koji Mene blaguje živjet će po Meni’(Ivan 6,58), te kao protuotrov kojim mogu biti oslobođeni dnevnih pogrešaka i očuvani od smrtnih grijeha. Nadalje, On je htio da ovaj Sakrament bude zalog naše buduće slave i naše vječne sreće, te tako bude znakom jednoga tijela kojemu je On Sam glava (1 Kor. 11,23, Ef. 5, 23), a mi međusobno kao udovi ujedinjeni najčvršćom vezom vjere, nade i ljubavi, kako bi svi mogli isto govoriti, da ne bude razdora među nama (1 Kor, 1,10) (Tridentski koncil, 13. sjednica, 2.listopada 1551.)
Sveti Ćiril Jeruzalemski
Euharistija, Kruh Nebeski i Čaša Spasenja
U Starom Zavjetu također je postojao prinos kruha, ali je ovo s obzirom da pripada Starom Zavjetu, prestalo. Međutim u Novom Zavjetu, tu je Kruh Nebeski i Čaša Spasenja koji posvećuju dušu i tijelo; jer kako se Kruh odnosi na naše tijelo, tako se Riječ obraća našoj duši. (Sveti Ćiril Jeruzalemski, Katehizis, Čitanje 22.)
Onaj kojemu je dužnost poučavanje vjernika, ne smije ispuštati istine vjere
Pio VI
Propust u svezi dogme o transupstancijaciji svojstven je hereticima i opasan
S obzirom da su se pojavili indiskretni i sumnjivi propusti u ovoj istini, Crkva ju je zaštitila jednako, člankom vjere kao i riječima posvećenim od Crkve (dogmom), jer tu se ne radi o diskusiji, čisto skolastičkom pitanju, već o opasnom i ponižavajućem izlaganju katoličke istine u svezi dogme o transupstancijaciji, kakvo je svojstveno hereticima. (Pio VI, Konstitucija Auctorem fidei, 28. kolovoza 1774)
Grgur XVI
U učenju Crkve ništa ne smije biti mijenjano, moraju biti očuvani jednako iskaz i značenje
Doista, ostvarit ćete ovo savršeno, kako narav vaše službe i nalaže, ako budete bdjeli nad sobom i nad naukom, razmatrajući ove riječi ”Crkva je uvijek na udaru neke novotarije”(Sveti Celestin, papa, poslanica biskupu Galliaru) i upozorenje pape Agatona “Ništa što je već postavljeno ne smije biti zanemareno, ništa mijenjano, ništa dodano, već sve očuvano jednako u iskazu kao i u značenju.” (Sveti Agaton, papa, poslanica caru). Neka dakle jedinstvo, koje je sagrađeno na Petrovoj stolici, kao na čvrstom temelju, bude čvrsto. Neka za sve bude obrana i sigurnost, sigurna luka i riznica bezbrojnih blagoslova. (Sveti Inocent, poslanica 11, Konstantu). Nasuprot smjelosti onih koji žele osporiti prava Svete Stolice ili naštetiti jedinstvu crkava koje su pod Petrovom vlašću, usadi u svoj narod žarko povjerenje u papinstvo i istinsko poštovanje prema njemu. (Grgur XVI, enciklika Mirari Vos, 15. kolovoz 1832.)
Lav XIII
Određene točke crkvenog nauka ne mogu biti ispuštene, ako bi se priveli oni koji su odlutali – oni se moraju vratiti onim putem koji je naznačio Krist, a ne nekim drugim
Osnovni princip ovih novih mišljenja je ovaj – u cilju lakšeg privlačenja onih koji su odlutali od nje, Crkva treba oblikovati svoj nauk više u skladu s duhom vremena i popustiti u nekima od svojih vjekovnih ozbiljnosti, te učiniti neke ustupke ovim novim pogledima. Mnogi misle da ovi ustupci trebaju biti napravljeni ne samo s obzirom na način života, već čak i u naučavanju koje pripada pologu vjere. Oni tvrde da bi bilo zgodno, u cilju privođenja onih koji su odlutali od nas, ispustiti određene točke u nauku Crkve koje su od manje važnosti i ublažiti značaj koji im je Crkva oduvijek davala. Ovakav smjer doveo bi prije do odvajanja katolika od Crkve negoli bi priveo one koji su se udaljili. Ništa nam nije toliko na srcu koliko vratiti one koji su se otrgnuli iz zagrljaja Kristova, ali za njih ne postoji drugi put osim onoga kojega je naznačio sam Krist. (Lav XIII, Enciklika Testem benevolentiae, 22. siječnja 1899)
Nitko ne može tumačiti Sveto Pismo nasuprot shvaćanja Crkve, a nipošto protiv uvriježenog tumačenja Otaca
Vatikanska sinoda, usvojila je učenje Otaca kada je obnovila Tridentski dekret o tumačenju Božje Riječi i proglasila je svoj stav; da u pitanjima vjere i morala, koja se tiču izgradnje u kršćanskom nauku, treba vjerovati da je pravi smisao Svetog Pisma onaj koji je Majka Crkva čuvala i čuva, te da je njena prvenstvena povlastica suditi o pravom smislu i tumačenju Pisma; te stoga nikome nije dopušteno tumačiti Sveto Pismo suprotno od ovog smisla, a nipošto protiv jednoglasnog slaganja Otaca.(Leo XIII, enciklika Providentissimus deus, studeni 1893)
Zaobilaženje nauka Crkvenih Otaca i Koncila, otvara vrata opasnim tumačenjima
Biblija je stoga, temeljni i najpristupačniji izvor svetog govora. Međutim oni koji se postavljaju kao glasnogovornici novotarija, ne crpe sadržaj svojih govora sa izvora žive vode, već radije naivno i zavedeno posežu u šuplje bunare ljudske mudrosti i posljedično, zaobilaze nauk nadahnut od Boga – ili nauk Crkvenih Otaca i Koncila – izlažući imena i ideje profanih, suvremenih pisaca, a te ideje vrlo često otvaraju vrata dvosmislenim i vrlo opasnim tumačenjima. (Lav XIII, citiran od Svetog Pia X u mottu propriu Sacrorum antitismum, 1.rujna 1910.)
Pio X
Oni koji prelaze granice određene od Svetih Otaca i Crkve, upadaju u vrlo ozbiljne zablude
Sa uistinu žalosnim rezultatima, naše vrijeme, izgubilo je svaku mjeru u svojoj potrazi za konačnim uzrokom stvari, često usvajajući novotarije sa takvim žarom da je odbacilo naslijeđe ljudskog roda. Tako ono upada u vrlo ozbiljne zablude, koje su tim ozbiljnije koliko se tiču svetih autoriteta; tumačenja Svetog Pisma i glavnih otajstava vjere. Činjenica kako također i mnogi katolički autori idu preko granica određenih od Otaca i same Crkve, krajnje je žalosna. U ime višeg znanja i povijesnog istraživanja (kako oni kažu), oni traže nekakav razvoj dogmi, koji u stvari nije ništa drugo nego korupcija tih dogmi. (Pio X, Dekret Lamentabili sane exitu, 3.srpnja 1907.)
Papa mora budno bdjeti nad pologom vjere odbacujući svjetovne novotarije
Služba, božanski nam povjerena, hranjenja Gospodinova stada, u sebi ima osobito ovu dužnost, dodijeljenu od Krista, a ta je, čuvati s najvećom budnošću polog vjere koji je ostavljen svetima, odbacujući svjetovne novotarije u riječi i protivljenju takozvanog znanja. Nikada i nije bilo vremena kada ova pažnja vrhovnog pastira nije bila potrebna katoličkom tijelu; jer zahvaljujući nastojanjima neprijatelja ljudskog roda, nikada nije nedostajalo ‘ljudi koji iskrivljuju nauk’ (Dj, 20,30), ‘praznorječnih i zavodnika’ (Tit 1,10), ‘zavodnika i zavedenih’ (2 Tim, 3,13) (Pio X, Enciklika Pascendi Dominici gregis, br.1, 8.rujna 1907.)
Za moderniste ništa nije nepromjenjivo
Tako dakle, časna braćo, za moderniste, jednako autore kao i propagatore, nema ničega čvrstog, ničeg nepromjenjivog u Crkvi. (Pio X, Enciklika Pascendi Dominici gregis)
Benedikt XV
Budite oprezni naspram onih koji stalno traže nešto novo, osobito u načinu na koji obnašaju vjerske dužnosti
Želja nam je, ne samo da katolici zaziru od zabluda modernizma, nego i od tendencija ili onoga što se naziva duh modernizma. Oni koji su zahvaćeni tim duhom, razvijaju veliku odbojnost prema svemu što odiše starinom i postaju strastveni tražitelji novina u svemu; od načina na koji obnašaju vjerske dužnosti, do upravljanja katoličkim institucijama, sve do osobne pobožnosti. Stoga, naša je želja da se zakon naših predaka i nadalje drži svetim; neka ne bude inovacija; čuvajte ono što nam je predano. U pitanjima vjere koja se moraju nepovrjedivo očuvati kao zakon svakako, ali i u stvarima koje su podložne promjeni neka nam ovo bude vodilja, jer čak i u takvim slučajevima vrijedi pravilo ‘Stare stvari na nov način’ (Benedikt XV, Enciklika Ad beatissimi apostolorum, br.25, 1.studenog 1914.)
Oni koji potkapaju katolički nauk, omalovažavaju Pismo
Niti svetom Pismu ne manjka raznih kritičara; možemo zapaziti neke koji, premda se drže određenih okvira, toliko vrijeđaju prave temelje, da u stvari dovode u pitanje temeljne biblijske istine i potkopavaju katolički nauk koji su nam oci ostavili u suglasju. (Benedikt XV, Enciklika Spiritus Paraclitus, 15. rujan 1920.)
II Vatikanski koncil (22.ekumenski)
Učiteljstvo mora služiti Riječi Božjoj
Ova učiteljska uloga nije iznad Riječi Božje, već je u njenoj službi, poučavajući samo ono što nam je predano, pobožno osluškujući, savjesno čuvajući i vjerno razlažući, u skladu s božanski dodijeljenim dopuštenjem i pomoću Duha Svetoga, crpeći iz onog pologa vjere kojega predlaže vjerovati kao božanski objavljenog. Jasno je dakle, da su sveta tradicija, Sveto Pismo i učiteljski autoritet Crkve, u skladu s mudrim Božjim planom, tako povezani i združeni da jedno ne može stajati bez drugog, te da sve zajedno, a svako na svoj način, pod djelovanjem Duha Svetog, učinkovito doprinose spasenju duša. (Dogmatska konstitucija Dei Verbum, br. 10, 18.studeni 1965.)
Čvrsto se držimo tradicije kako usmene tako i pisane
I tako, Apostolsko propovijedanje, koje je na poseban način izneseno u nadahnutim knjigama, ima biti očuvano, neprekinutim nizom propovjednika, sve do kraja vremena. Stoga su Apostoli, i sami prianjajući uz ono što su primili, upozoravali vjerne da se čvrsto drže tradicije koju su čuli, bilo usmeno ili pisano (vidi 2.Sol.2,15), te da se bore za očuvanje vjere koju su primili jednom i zauvijek. (vidi Juda 1,3) Dogmatska konstitucija Dei Verbum.
Pavao VI
Velika odgovornost očuvati nepromijenjenim sadržaj katoličke vjere kojega je Gospodin povjerio Apostolima
Također, inzistiramo na velikoj odgovornosti koja je danas na nama, a koju dijelimo s našom braćom u episkopatu; očuvati nepromijenjenim sadržaj katoličke vjere kojega je gospodin povjerio Apostolima. I dok se prenosi u mnoge izričaje, ovaj sadržaj ne smije biti ni umanjen ni osakaćen. Obučen u mnoge izvanjske forme prikladne svakom čovjeku i jasno izrečen teološkim izričajem koji uzima u obzir različita kulturološka, socijalna ili rasna okruženja, on mora ostati sadržajno katolički, baš kako ga je crkveno učiteljstvo primilo i prenosi. (Pavao VI, Apostolska eksortacija Evangelii nuntiandi, br.65, 8. prosinca 1975.)
Crkva strogo čuva autentičnu objavu
Možemo stoga razumjeti, zašto Katolička Crkva, jučer i danas, daje toliku važnost strogom očuvanju autentične Objave, držeći je nepovrjedivim blagom; i zašto ima tako strogo shvaćanje svoje temeljne dužnosti u obrani i prenošenju nauka vjere na nedvosmislen način; pravovjerje je njena prva briga; pastoralno poučavanje njena primarna i predostrožna uloga; apostolsko propovijedanje utvrđuje u stvari temeljne principe njenog propovijedanja; i mandat Apostola Pavla – Depositum custodi (Čuvaj ono što ti je povjereno 1.Tim. 6,20, 2.Tim 1,14) predstavlja za nju takvu obvezu, da bi njena povrjeda bila izdaja. Poučavajući, Crkva ne uvodi svoj nauk; ona je svjedok, ona je tumač, prijenosnik; i u pogledu istina koje se odnose na kršćansku poruku ona se može nazvati konzervativnom, nepopustljivom. Onima koji traže popuštanje vjere, kako bi više odgovarala hirovima promjenjivog mentaliteta vremena, ona odgovara zajedno s Apostolima ‘Non possumus, mi ne možemo’ (Dj, 4,20) Pavao VI Opća audijencija 19. siječnja 1972.)
Pontifikalna Biblijska komisija
Oni koji poučavaju ne smiju nikada zastraniti od ustaljenog nauka ili tradicije Crkve ni u najmanjoj mjeri
Oni koji poučavaju kršćanski puk u svetim propovijedima, moraju biti veoma obazrivi. Neka se iznad svega drže nauka, imajući na umu opomenu Svetog Pavla ‘Pazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju’ (1 tim. 4,16). Ova krepost razboritosti treba biti njegovana osobito kod onih koji se bave izdavaštvom. Neka pažljivo iznose nebeska bogatstva Božanske Riječi kako bi vjernici bili ražareni i potaknuti da usklade svoje živote s Njom. Neka drže svojom svetom dužnošću, da nikada ni u najmanjoj mjeri ne zastrane od ustaljenog nauka ili tradicije Crkve. Oni bi doista trebali iskoristiti sve prednosti biblijske znanosti do kojih su došli noviji studiji. Ali neka u potpunosti izbjegavaju ishitrene opsake inovatora. (Pontifikalna Biblijska komisija, upute u svezi povijesne istinitosti Evanđelja, br.4, 21. travnja 1964.)