Franjo proširuje lažni magisterij

Ako postoji sumnja da je burna vladavina pape Bergoglija neusporediva, zapravo apokaliptična prijetnja integritetu vjere, ta sumnja ne može preživjeti objavu 450 stranica sažetih privatnih razgovora Bergoglija s Woltonom, francuskim sociologom, tijekom izvanredne serije privatnih audijencija u Vatikanu, [pod naslovom] “Papa Franjo: Susreti s Dominique Woltonom: politika i društvo”.

Kao što je uobičajeno tijekom protekle četiri i pol godine, u ovoj mega-zbirci Bergogljevih razmišljanja čovjek iz Argentine nam govori ono što on misli, za razliku od onoga što Crkva neprestano podučava na temelju onoga što je Bog objavio. Bergoglio je već u jednom od njegovih zloglasnih intervjua izjavio da je ono što on misli Magisterij: “Ja stalno dajem izjave, propovijedam. To je Magisterij. To je ono što mislim, a ne ono što mediji kažu da mislim. Provjerite, vrlo je jasno.”

U Politici i društvu susrećemo ove dragulje Bergoglijeve misli, prema dosadašnjim objavljenim izvadcima:

  • Moralnost ne uključuje propise o ispravnom i pogrešnom:

“Kako mi katolici poučavamo moral? Ne možete ga naučiti s propisima kao što su: ‘Ne možete to učiniti, morate to učiniti, moraju, ne mogu, moraju, ne mogu.’

“Moralnost je posljedica susreta s Isusom Kristom. To je posljedica vjere, za nas katolike. A za druge, moralnost je posljedica susreta s idealom, ili s Bogom, ili sa sobom, ali s boljim dijelom sebe. Moral je uvijek posljedica … “

Toliko o Deset zapovijedi, evanđeoskim upozorenjima o vječnim posljedicama nepridržavanja moralnih propisa, uključujući one koji se odnose na preljub, bludništvo i sodomiju, kao i svaki Katekizam Crkve o moralnim pitanjima. Bergoglio misli drugačije, a Magisterij je ono što on misli!

Tvrdnja da je “moralnost posljedica”, a ne zapovijed, je klasičan modernistički opskurizam. Sam Bog je izričito izrekao određene moralne propise koji vezuju sve ljude da čine dobro i suzdržavaju se od zla: ” Tko ima zapovijedi Moje i drži ih, on je onaj, koji me ljubi (Iv 14,21).”

  • Grijesi tijela su “manji”:

“Najmanji grijesi su grijesi tijela … Najopasniji su grijesi uma …”

“Ali ostali grijesi su najozbiljniji: mržnja, zavist, ponos, ispraznost, ubojstvo drugoga, uzimanje života … o tome se zaista ne priča toliko”.

Dakle, prema papi Bergogliju, zavist zbog bogatstva bližnjega je gora od činjenja preljuba sa susjedovom ženom. I toliko o upozorenju našeg Gospodina i stalnom podučavanju Crkve da se grijesi tijela mogu počiniti upravo kao “grijesi uma” putem nečistih misli.

  • Osuđivanje seksualne nemoralnosti je “osrednjost”:

“Postoji velika opasnost za propovjednike, da padnu u osrednjost. Osuđujući samo moralnost, oprostite na izrazu, pod pojasom. Ali nitko ne govori o drugim grijesima poput mržnje, zavisti, ponosa, ispraznosti, ubojstva drugoga, uzimanja života. Ulazak u mafiju, davanje ilegalnih ugovora … “Jeste li dobri Katolici? Onda mi dajte ček.”

Tipičan bergoglijanski argument strašila. Nijedan ispovjednik ne osuđuje “samo” seksualne grijehe, ignorirajući ubojstvo i druge ozbiljne grijehe. Ako išta, danas je gotovo suprotno: seksualni grijesi su široko svedeni na minimum i opravdani u ispovjedaonici – baš kao što ih Bergoglio minimizira i opravdava – dok su nepravedni prekršaji protiv “društvene pravde” beskrajno i ponosno osuđeni od strane modernih svećenika i prelata koji su se predali seksualnoj revoluciji.

Kao što je Gospa Fatimska upozorila vidjeoce iz Fatime, više duša je prokleto zbog grijeha tijela nego bilo tko drugi. No, prema Bergogliu, “sklapanje nezakonitih sporazuma” gore je od preljuba i bludništva.

  • Moralna pravila nisu uniformne zabrane poput onih koje su farizeji smislili:

“Iskušenje je uvijek ujednačenost pravila … uzmite na primjer apostolsku pobudnicu Amoris Laetitia. Kad govorim o obiteljima u teškoćama, kažem: ‘Moramo dati dobrodošlicu, pratiti, prepoznati, integrirati …’, a onda će svatko vidjeti otvorena vrata. Ono što se zapravo događa jest da ljudi čuju kako drugi kažu: ‘Ne mogu primiti zajedništvo’, ‘Ne mogu to učiniti:’ Tu se nalazi kušnja Crkve. Ali “ne”, “ne”, “ne!” Ova vrsta zabrane je ista s Isusom i farizejima … “

Govor je istovremeno djetinjast i demagoški: to znači da je stara crkva uvijek u iskušenju da kaže ne, ne, ne! Uaaa! Fuuuj! Baš kao i farizeji, kod kojih Bergoglio nikada nije primijetio da su tolerirali razvod, dok ih je naš Gospodin osudio zbog njihove institucionalizacije preljuba. Ali Bergoglio zna značenje milosrđa, što uključuje Svetu Pričest za javne preljubnike. On će nadvladati crkvenu “kušnju” da kaže ne, ne, ne nemoralnom ponašanju. Huraaa za Bergoglija!

Kakva je uvreda ovog nadmenog, vulgarnog, pape koji vrijeđa sjećanje na velike rimske pape koji su branili istine vjere pred neprijateljskim svijetom pod rizikom vlastitog života. To što održava sliku poniznosti predstavlja jednu od uspješnih fantazija u odnosima s javnošću suvremene povijesti, omogućenu samo suradnjom Fake News industrijskog kompleksa koji obuhvaća planet.

  • Svećenici i mladi ljudi koji inzistiraju na jedinstvenim, moralnim zapovijedima bez izuzetka su bolesni:

“Kruti svećenici, koji se boje komunicirati. To je oblik fundamentalizma. Kad god naletim na krutu osobu, pogotovo ako je mlada, kažem sebi da je bolesna.”

Na koga Bergoglio misli pod “krutom osobom”? Naravno, on je to potpuno razjasnio svojom beskrajnom strujom sitnih vrijeđanja: promatrački katolik koji smatra da negativni propisi prirodnog zakona ne priznaju izuzetke.

Posebno primijetite mržnju prema “krutoj” mladeži, koja prijeti megalomanskoj Bergoglijevoj viziji “transformirane” Crkve. Ti arogantni mladi ljudi (nema “slušanja mladih” ovdje!) prijete nagovještenjem obnove ortodoksije i ortoprakse nakon što Bergoglio ode u grob. Sada moraju biti marginalizirani tako što ih se proglašava ludima u maniri sovjetske propagande.

  • S Amoris Laetitia Franjo vodi bitku protiv moralne krutosti “ne, ne, ne”:

“To zatvoreno, fundamentalističko razmišljanje kao ono s kojim se Isus suočio je “bitka koju danas vodim za pobudnicu”.”

Eto ga, kao da to već nismo znali, Franjo se bori protiv stalnog naučavanja Crkve u vezi s preljubom i drugim kršenjima Šeste zapovijedi, za koje on smatra da su sitni grijesi slični takvim grijesima kao što je »lažiranje sporazuma«.

  • “Građanske zajednice” za homoseksualce su prihvatljive:

“‘Brak’ je povijesna riječ. Uvijek u čovječanstvu, a ne samo unutar Crkve, između muškarca i žene … ne možemo to promijeniti. To je priroda stvar. To su. Nazovimo ih “građanske zajednice”.

Svatko tko misli da je Bergoglio ovdje branio tradicionalni brak vjerovat će sve. Ovaj je komentar oduševio pro-homoseksualni, pseudo-katolički propagandni stroj, New Ways Ministry, kojeg je 1999. godine osudila Kongregacija za nauk vjere. Njihova web stranica likuje:

Međutim, ono što je ovdje novo je, njegovo prihvaćanje građanskih zajednica istospolnih parova …. Papa Franjo nije nikada, kao papa, objavio svoj pristanak na građanske zajednice tako eksplicitno. (On je podupirao zajednice kao kompromis u njegovom protivljenju jednakosti braka kada je bio nadbiskup u Argentini. Kao papa, on je izdao dvosmislenu izjavu o građanskim zajednicama, što je izazvalo više pitanja nego uvjerenosti u njegov stav.) Ova nova izjava o njegovoj podršci je divovski korak naprijed.”

Nitko ne osporava stvarnost: Bergoglio je uklonio brane “homoseksualnome braku”, označenome kao “građanska zajednica”, kojem će se Crkva, slijedeći njegov primjer, prestati suprotstavljati dok god on bude papa. Toliko o suprotnom poučavanju Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. o dužnosti svakoga Katolika da se suprotstavi i odbije provoditi bilo koji oblik pravnog priznanja “homoseksualnih zajednica” jer “država nije mogla dati pravni položaj takvim zajednicama bez propusta u svojoj dužnosti da promovira i brani brak kao instituciju koja je bitna za opće dobro “.

  • Nema pravednog rata:

“Ne volim koristiti pojam “pravedan rat”. Čujemo ljude kako kažu: “Ja  ratujem, jer nemam drugog načina da se branim.” No, nijedan rat nije pravedan. Jedina pravedna stvar je mir.”

Kao što je već sada jasno, što god se od crkvenog nauka Franji ne sviđa, on to jednostavno izbaci. Jer, na kraju krajeva, kako nam je predočio, Magisterij je ono što on misli. Toliko o suprotnom učenju Svetoga Augustina, crkvenog oca i crkvenog naučitelja, Svetoga Tome Akvinskog, 2000-godišnjem Magisteriju, pa čak i Katekizmu Ivana Pavla II. (§§ 2307-2317) koji afirmiraju crkvenu doktrinu o pravednome ratu.

Podsjetimo da je Bergoglio, suprotno tisućljetnom nauku Crkve o obdržavanju objavljene istine Svetoga Pisma, izjavio da je “smrtni grijeh” nametanje smrtne kazne, koja bi trebala biti univerzalno ukinuta i koji je čak zatražio ukidanje doživotne kazne jer je to “skrivena smrtna kazna”. Nikad nije tražio ukidanje pobačaja, iako u ovom intervjuu priznaje da je to ubojstvo nevinih, nasuprot osuđenim kriminalcima.

  • Sekularna država je dobra stvar:

“Laička država je zdrava stvar. Postoji zdravi laicizam. Isus je rekao: Dajte caru carevo, a Bogu Božje.”

To da taj car mora predati Bogu stvari koje su Božje, čini se da se Bergoglio nije sjetio. S obzirom da tradicionalno učenje Crkve o Kristovom socijalnom kraljevstvu upravo nije ono što Bergoglio misli, on ga je izbacio iz njegovog lažnog “magisterija” intervjua i zrakoplovnih tiskovnih konferencija. On dopušta, međutim, da:

u nekim zemljama kao što je Francuska, ovaj laicizam previše nosi nasljeđe prosvjetiteljstva, što stvara zajedničko uvjerenje da se religije smatraju subkulturom. Vjerujem da bi Francuska – ovo je moje osobno mišljenje, a ne službeno crkveno – trebala “podići” malo razinu laicizma, u smislu da mora reći da su religije također dio kulture. Kako to izraziti u laičkim terminima? Kroz otvorenost prema transcendenciji. Svatko može pronaći svoj oblik otvorenosti.”

Primijetite kako samo kad izražavanja blage kritike svjetovne države, Bergoglio s naporom napominje da je to samo njegovo osobno mišljenje, a ne crkveno učenje – očito pod pretpostavkom da službeni crkveni nauk prihvaća svjetovnu državu bez najmanje rezerve! Što se tiče “otvorenosti prema transcendenciji”, ona samo znači da bi svjetovna država trebala priznati da su sve religije, bez obzira što podučavaju, dio kulture”.

Kako se čitatelji bez sumnje pitaju: “Što katolik treba učiniti kada se suoči s beskrajnim buncanjem ovoga čovjeka koji u istom intervjuu priznaje da se u četrdesetima podvrgavao psihoanalizi “kod židovskog psihoanalitičara. Mjesecima sam jednom tjedno išao njenoj kući da razjasnim neke stvari”?

Prije svega, očigledno moramo zadržati vjeru usprkos Bergoglijevim nemilosrdnim napadima na nju.

Drugo, nikad ne smijemo ni na trenutak davati prešutnu suglasnost lažnome nauku ovoga čovjeka, sasvim suprotno, prema našem mišljenju, raskrinkajte ga i osudite ga na svakom koraku kao Kristovi vojnici i pripadnici vojujuće Crkve, kako se nitko – osobito među našom obitelji i prijateljima – ne bi uljuljkao u prihvaćanje Bergoglijevih pogrešaka. Mora se suočavati s pravovjernim katolicima svakodnevno, koje očito prezire i nastoji proganjati svojom jeftinom demagogijom, do te mjere da  pomaže sekularnoj državi koju apsurdno smatra “zdravom” u njenom sve opsežnijem lovu na vještice u potrazi za “govorom mržnje” i “grupama mržnje”.

Treće, moramo razmotriti stvarnu mogućnost da smo s ovim Papom ušli u neistraženi teritorij u povijesti papinstva: Petrovu stolicu zauzima čovjek za kojeg se čini da je valjano izabran za papinstvo, univerzalno je priznat kao Petrov nasljednik, a ipak je, de facto, vrsta antipape kada su u pitanju njegove riječi i djela. Što je još gore, čak ni prave antipape iz prošlosti nisu izgovorili laži i nečistoće koje iz Bergoglia izlaze poput rijeke.

 Ovaj zapanjujući spektakl trebao bi nas ispuniti strahom zbog prijetnje koju postavlja Crkvi, našoj djeci, bezbrojnim drugim dušama i svijetu. On bi nas trebao potaknuti da se molimo za izbavljenje Crkve od ovog pontifikata, ali i da molimo za samog Franju, unatoč legitimnom bijesu kojeg izaziva i emotivnom odgovoru koji se budi u tijelu na njegove budalaštine. To, međutim, ne bi trebala biti prigoda za razdragano likovanje kako to čine sedevakantistički komentatori, koji uživaju u onome što oni smatraju krajnjom potvrdom njihovih teza da nismo imali legitimnog papu od Pia XII.

Ono čemu sada svjedočimo je nešto drugo osim pukog sedevakantizma. Što je to točno, samo će povijest odgovoriti. Ali sigurno je nešto što Crkva nikad prije nije vidjela. Znajući to, trebali bismo na odgovarajući način biti upozoreni na ono što se u ovom trenutku čini da je dramatično nebesko rješenje za Bergoglijev debakl koji je u potpunosti bez presedana.

http://remnantnewspaper.com/web/index.php/articles/item/3394-francis-expands-the-fake-magisterium

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *