Zašto se tradicionalni katolici suprotstavljaju upotrebi gitare u crkvenoj glazbi? Zašto, općenito, mislimo da je popularni, suvremeni glazbeni stil nespojiv s duhom liturgije?
Uzimam kao polaznu točku slijedeće riječi Svetog Pavla: “Ne izjednačujte se s ovim svijetom, nego se promijenite obnovljenjem mišljenja svojega, da kušate, što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno.” (Rim 12,2).
Moj osnovni prigovor popularnom idiomu gitarske glazbe u crkvi, bez obzira jesu li pjesme sentimentalne ili poletne, jest da to nije ništa drugo nego usklađivanje naših umova sa svjetovnim dobom, umjetničkim, psihološkim i duhovnim standardom našeg vremena. To je neka vrsta oponašanja Boba Dylana i Billya Joela – iako takvi “pučki” pjevači izgledaju pristojno u usporedbi sa zvučnim zagađenjem, nasilnim mljevenjem i bijedno senzualnom, glazbom koju mnogi mladi sada slušaju.
Kao da je masovna “rock himna” implicitno prepoznata kao novi standard izvrsnosti, kojemu se i glazba za Božje obožavanje mora prilagoditi. Bogu se, također, treba udvarati ljubitelj petrolejske lampe; mora Ga se nagovarati i prenemagati se zbog grijeha i milosti, baš kao što popularni pjevači nagovaraju i prenemažu se o bilo kojem uzroku – ratu u Vijetnamu, siromaštvu Trećega svijeta, epidemiji AIDS-a. Zvuk mora lamatati prema baladama sjetnih očiju ili hop – cup radosnoj maci. Kako god opisali glazbu, njeno podrijetlo i sličnost sa svjetovnim oblicima je nepogrešiva.
Ovo nije prvi put da smo suočeni s ovim problemom u povijesti crkvene liturgijske glazbe. Posljednja velika epidemija glazbenog sekularizma bila je u doba operne glazbe, koja je trajala u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, kada je skoro cijela crkvena glazba pometena u strogom opernom stilu, slabo maskiranom rođaku zamornih epova i predvidljivih romansa igranih na pozornici svake noći, kada se publika okupljala uglavnom kako bi čula prekrasne glasove vodećeg tenora ili soprana.
Kada je papa Pio X. tražio reformu crkvene glazbe, mislio je na njezinu resakralizaciju, oporavak od svjetovnosti opere. Želio je vratiti glazbu koja je stvorena za Crkvu i njezinu liturgiju, spokojnu i kontemplativnu glazbu koja usmjerava pozornost ne na izvođače nego na božanske tajne, potičući atmosferu kontemplativne molitve – glazbu mnogih raspoloženja i načina, nježno i suptilno pobuđujući emocije, ali uvijek u službi nečega većeg od sebe, nečeg u biti ne-emotivnog: “racionalno bogoštovlje” (logikē latreia) o kojem Sveti Pavao govori u pismu Rimljanima (12,1). Za Pavla “pravo obrezanje” pripada onima koji “duhom Boga služe i hvale se u Kristu Isusu, a ne uzdaju se u tijelo” (Filipljanima 3,3).
Ovo je bitno: iako su naša krštena tijela hram Duha i moramo se klanjati srcem i glasom, naše bogoštovlje nije na razini tijela, ne radi se o senzualnom njihanju i pokretima, već o duhovnoj žrtvi i adoraciji služenoj dobro discipliniranim tijelom čije su strasti obuzdane i čije su emocije pročišćene.
Slava istinske katoličke svete glazbe jest da ona ima moć da nas pokrene, u skladu s dostojanstvenim “plesom” liturgije, na sve veću ljubav prema Gospodinu našim srcem, umom, dušom i snagom. To je stoga ponizni instrument čovjekove divinizacije, njegovo postajanje sličnim Bogu – u milosti i ljubavi. Glazba bi trebala pomoći, ili barem ne ometati, progresivno sazrijevanje duše na putu kroz terezijanske odaje, u njenom napornom usponu na Karmel, do vrha, transformirajućeg sjedinjenja, mističnog braka.
Glazba koja ostaje stilistički na razini senzualnosti, stimulirajući i podupirući “svakodnevne” emocije unutar duša slušatelja, nije glazba prikladna za božansko štovanje, jer ne pomaže duši da sazrijeva duhovnim dostojanstvom, ne pročišćava strasti i ne podiže um na nebeski plan postojanja. Doista, neformalni, razgovorni stil slavljenja Mise u kombinaciji s popularnim glazbenim idiomom će dovesti do zakržljale psihe, umjetno produljene adolescencije emocija, ne poštujući duhovnu savršenost koju Gospodin namjerava prenijeti kroz svete obrede i otajstvene Sakramente Crkve. Ona ne pruža optimalno okruženje za to stišavanje srca, to smirivanje hiperaktivne volje što Sveta Terezija smatra neophodnom pripremom za iskušenja i blagoslove koje je Bog namjerio dušama koje ustraju kroz prve tri odaje. Duša, kaže ona, se mora sve više otvarati, ne ulazeći u neku vrstu mentalnog aktivizma koji gotovo onemogućava Boga koji govori “još uvijek malim glasom” da suvereno djeluje, na Njegovu vlastitu inicijativu.
Kršćanin mora razviti povećanu sposobnost čekanja i slušanja, prihvaćanja i primanja, i konačno, ugoditi Bogu, predajući se Njegovoj nježnoj invaziji duše, uživajući u toplini Njegove svjetlosti. Gregorijansko pjevanje i bizantsko pjevanje, polifonija i homofonija koju su nadahnuli i suvremena sakralna glazba u istoj tradiciji imaju potrebne kvalitete svetosti, umjetničke izvrsnosti i univerzalnosti koje vjerodostojna crkvena liturgija posjeduje i zahtijeva. Ništa sekularno, banalno, površno ili bučno nije dostojno svetog, besmrtnog, fenomenalnog, životvornog otajstva Krista.
https://www.lifesitenews.com/blogs/guitar-music-has-no-place-in-the-catholic-mass.-heres-why