Globalna peticija biskupima: Tražimo klecala za vjernike koji primaju Svetu Pričest klečeći

Danas želimo ponovno pokrenuti inicijativu koja nam se čini poželjnom i legitimnom, u trenutku u kojem je svijest o Svetom neprestano ugrožena, također unutar Crkve, drugim brigama i prioritetima, često vezanim uz prolaznu modu. Ovdje prenosimo pismo bivšeg prefekta Kongregacije za Bogoštovlje, kardinala Canizaresa, sada nadbiskupa Valencije, poslano njegovim svećenicima u siječnju, kojega možete naći u časopisu Nuova Bussola Quotidiani. Među drugim stvarima, nadbiskup je napisao, pozivajući se na nedavno pastoralno pismo:

„U ovom istom pismu, prisjećam se kako primiti znak mira i kako primiti Pričest. Priznajem da sam nekada ljut dok gledam ljude koji prilaze, bez sabranosti ili divljenja, bez ikakve geste obožavanja, kao da dobivaju kolačić ili nešto slično. Inzistiram na onome što sam rekao u pismu o Euharistiji: osoba smije primiti Pričest direktno na usta, ili u ruke i pred svećenikom tako da stavi u usta. No, moram nadodati da je najusklađeniji oblik s otajstvom Tijela Kristova na usta i klečeći. Dok ovo govorim ne pokušavam se vraćati u prošlost; nego samo navodim ono što je u skladu s [prirodom] Pričesti.“

I upravo sada je upućen zahtjev svim Katoličkim biskupima i svatko može pokazati svoju potporu potpisujući ga:

http://www.citizengo.org/it/142088-chiediamo-gli-inginocchiatoi-i-fedeli-che-vogliono-ricevere-gesu-eucarestia-ginocchio?tc=gm

Pismo upućeno biskupima Katoličke Crkve

Tražimo klecala za vjernike koji bi htjeli primiti Euharistijskog Isusa klečeći; peticija je promovirana od strane “Odbora ujedinjenih s Euharistijskim Isusom preko najsvetijih Marijinih ruku.”

U vezi primanja Pričesti u ruku

Kako bi razumjeli važnost načina primanja svete Pričesti, nužno je započeti sa sažetim razmišljanjem o značaju Mise, tijekom koje kruh i vino postaje Tijelo i Krv Kristova. Dokument Sacrosanctum Concilium Drugoga vatikanskog sabora, potvrđuje dvije centralne stvari: Misu kao žrtvu i Pravu Prisutnost. Osim toga, formulacija Katekizma Katoličke crkve, pod vodstvom [kardinala] Ratzingera, preporučuje ove Katoličke konotacije o Euharistiji. Bio je to papa koji je zaključio Sabor, Pavao VI., koji se čak osjećao sklon objavljivanju Enciklike u kojoj je ponovno potvrdio žrtveni karakter Mise i legitimnu valjanost Euharistijskog klanjanja vjernika izvan Mise.

U međuvremenu su nacionalne biskupske konferencije dobile mogućnost da se prihvati Euharistija na ruku, (Znamo da su mimo i protiv Pavla VI biskupska konferencija Nizozemske i Njemačke uvele Pričest na ruku. Kasnije im se pridružila Francuska, a tek onda je došla dozvola iz Vatikana, da se izbjegne skandal i šizma – komentar HKZ) eliminirane su oltarna pregrada i klecala, Svetohraništa su prebačena iz središta crkava, unatoč činjenici da je Katekizam (još 1992.) iznova naglasio da bi Svetohranište trebalo biti smješteno “na osobito vrijednom mjestu u crkvi i trebalo bi biti konstruirano na takav način da naglašava i očituje istinu stvarne prisutnosti Krista u Presvetom Sakramentu.” Što se tiče pitanja o primanju Euharistije, treba se prije svega sjetiti da se u saborskim dokumentima – uključujući one koji čine najnaprednije izjave o najznačajnijim inovacijama predloženim u liturgiji – ne govori se o Pričešćivanju u ruku. Ipak, smatra se da je to nešto što je sabor želio iako sabor o tome nije razmatrao. U stvarnosti, primanje Svete Euharistije u ruku ostaje nešto što može dozvoliti Apostolska Stolica. Kada su talijanski biskupi odobrili Pričešćivanje na ruku (s većinom od samo dva glasa), bilo je onih, poput predsjednika biskupske konferencije, koji je očito bio protiv toga i bio vrlo zabrinut, koji je preporučio vjernicima, posebice djeci i adolescentima, da moraju biti sigurni da su njihove ruke čiste. Umjesto da zaustave zlostavljanje, od samog su se početka bavili samo pokušajima ograničavanja opsega obeščašćenja. Upravo je ova generacija katoličke mladeži, odrasla u 80-im i 90-im godinama koja je (izuzev suprotnih tendencija onih u molitvenim skupinama povezanih s Tradicijom ili ukazanjima u Međugorju) pokazala određenu nezainteresiranost glede predanosti i klanjanja Svetoj Euharistiji, bez ikakve percepcije o tome Tko se prima. Dokument o kojem je riječ – Uputa o euharistijskoj Pričesti – je iz svibnja 1989. godine, a slijedi ga dekret Talijanske biskupske konferencije, koji ga sadrži, od 19. srpnja 1989., a koji je stupio na snagu 3. prosinca te godine, prve nedjelje došašća.

Tekst Upute o Euharistijskoj Pričesti o ovom novom načinu primanja posvećene hostije objašnjava: “danas se čini osobito prigodnim prići u procesiji oltaru i primiti Euharistijske čestice stojeći u gesti poštovanja, ispovijedajući s “Amen” Vjeru u Kristovu Sakramentalnu prisutnost”. Podsjećamo da je ovdje riječ o dozvoli. Putem upute Memoriale Domini objavljene od strane Svete kongregacije za bogoštovlje 29. svibnja 1969. Sveta Stolica je dopuštala pojedinačnim biskupskim konferencijama da zatraže od svećenstva da se uvede u praksu primanje Pričesti u ruku. Mogućnost ne obvezuje! Ipak, to nije nerelevantno pitanje, jer se ne odnosi samo na Stvarnu Prisutnost Isusa. Stoga nije samo puka praksa tradicionalista; to je prilično središnje pitanje cijele Crkve koja bi trebala prije nego što se bavi ekološkim pitanjima ili pitanjem useljenika, čuvati i štititi Euharistijskog Gospodina tom ljubavlju i vjernošću kojom je sveti Josipa štitio malog Isusa. U Euharistiji, zapravo, iz ljubavi prema dušama, Isus postaje ranjiv kao kada je bio maleno dijete, napadnut ubojstvenom mržnjom Heroda.

Ovaj je aspekt oblikovao biskup Schneider kao ius Christi, to jest, Kristov zakon. Čak je nedavno, komentirajući ovu Schneiderovu intuiciju, kardinal Burke, zahvalno rekao: “podsjećajući na ukupnu poniznost ljubavi Krista koji nam se daje u malenoj Hostiji, osjetljive prirode, biskup Schneider podsjeća na našu pozornost na ozbiljnu obvezu zaštitite i obožavanja našeg Gospodina. Zapravo, u Svetoj Pričesti, On, preselivši Njegovu neprekidnu i neizmjernu ljubav prema čovjeku, postaje najmanji, najslabiji i najizloženiji među nama. Oči Vjere prepoznaju Stvarnu Prisutnost u ulomcima, čak i najmanjim, Svete Hostije, i tako nas vode do ljubavi klanjanja. “Kao što je to rekao Sveti Toma Akvinski, Isus je doista prisutan cjelovit i potpun u najmanjem fragmentu posvećene Hostije. Veliki dominikanski teolog potvrdio je da je Euharistija Sveta i stoga je mogu dodirivati ​​samo posvećene ruke; upućivao je na praksu primanja Pričesti samo na jezik, tako da bi podjelu Gospodnjega Tijela vršio samo zaređeni svećenik. To je zbog nekoliko razloga, među kojima Anđeoski Naučitelj spominje i poštovanje prema Sakramentu, koji se “ne smije dotaknuti ničim što nije posvećeno: i zato su korporal, kalež, a također i ruke svećenika posvećene, kako bi mogli dotaknuti ovaj Sakrament. Nije dopušteno da ga bilo tko drugi dodiruje izvan slučajeva nužde: ako, na primjer, pada na tlo ili u sličnim situacijama.”

Eksperiment koji je proveden u Sjedinjenim Državama pokazao je da prilikom stavljanja Pričesti na ruku, različiti fragmenti, teško vidjeti s golim okom, ostaju prvo utisnuti u dlan ruke, a zatim padaju na zemlju. Osim toga, uz rizik neprestanog obeščašćenja, postoji i problem “crnih misa” i sotonskih krugova, koji, gotovo zapanjeni novom praksom, sada lakše kradu Hostiju i odnose. Nedavno su se u Crkvi pojavili različiti izolirani no značajni glasovi, koji su pozivali na razmišljanje o uzrokovanoj šteti i riziku pričešćivanja u ruku. Osobito je vrijedno spomenuti višegodišnji rad već spomenutog biskupa Schneidera, pomoćnog biskupa Astane, koji je u nekoliko eseja prevedenih na različite jezike hrabro osudio velike opasnosti pričešćivanja na ruku. Tako je i Benedikt XVI., iako se izrazio u prilog obje prakse (kako klečeći tako i na ruku), uvijek htio dati prednost praksi primanja klečeći za vrijeme Pontifikalne Mise. Još nedavno, u Milanu je govorio prefekt Kongregacije za Bogoštovlje (dakle broj jedan osoba za katoličku liturgiju) s jasnim riječima o opasnostima Pričešćivanja u ruku. Također vrijedno je spomenuti u Italiji o. Giorgia Maffeia, koji se dugo borio za ovo. Podnio je mnoge žalbe na koje su se oglušili, u kojima je uz vjerodostojnu svećeničku gorljivost pozivao svoju braću svećenike, kao što je, primjerice, u jednom od njegovih različitih priloga o ovoj temi napisao: “S praksom pričešćivanja na ruku, ulomci ostaju na rukama vjernika, koji ih obično ni ne gledaju, ne brinu ni ne primjećuju, tako da ulomci završavaju na tlu gdje ih se gazi, izbacuje i obeščašćuje. To je dobro poznato, i svi svećenici to dobro znaju, jer, kao što je već rečeno, imaju svakodnevno iskustvo.

Također, mladi svećenici, koji su bili upućeni da pričešćuju u ruke, te da ne koriste tanjurić za pričešćivanje, upozoravaju i na taj problem gubitka ulomaka Hostije, čak i kada se ne dotakne. Vjernici imaju manje iskustva u tome i manje su krivi od svećenika.” Ovaj poznati tradicionalistički svećenik također je preferirao barem ponovno uvođenje tanjurića za pričešćivanje, radi čega je pretrpio poniženje i ismijavanje da je staromodni svećenik koji ne razumije koji su “pravi problemi”. Međutim, o. Maffei čvrsto tvrdi da upotreba tanjurića za pričešćivanje može znatno smanjiti konkretni rizik da ulomci padaju na tlo tijekom davanja Pričesti. U nekoliko navrata, ne bez razloga, ovaj svećenik iz Bologne čak je izrazio zabrinutost zbog rizika od ekskomunikacije onima koji su dopuštali profaniranost ulomaka Hostije kroz praksu pričešćivanja na ruku jer je, kako je rekao, grijeh počinjen protiv Boga i njegovog Krista nagovještaj ekskomunikacije i koji bi ozbiljniji grijeh mogao postojati od bijesa prema Euharistijskim česticama? Među misticima podsjećamo na svjedočanstvo Austrijanke Marie Simme, koja je imala izniman odnos s dušama u čistilištu, koji su joj otkrili da bi svi crkveni pastiri koji su prihvatili Pričest u ruku, ako su umrli u stanju milosti, ipak ostali u čistilištu sve do dana dok Crkva ne bi povukla ovo dopuštenje.

Moguće je zamisliti da ova inovacija, koja nije potekla od Drugoga vatikanskog sabora, barem ne izravno, potječe iz pokreta [nakon II. Vatikanskog koncila] koji se infiltrirao u redove nacionalnih biskupskih konferencija, posebno onih iz sjeverne Europe. Taj je pokret prema vani tvrdio da se vraća na prakse drevne vjere, ali je zapravo nastojao delegitimizirati sve reforme koje je donio Tridentski sabor. Pokušat ću ovo bolje objasniti. Svi krugovi koji su tražili pričešćivanje na ruku bili su radikalno povezani s progresivnom teologijom s njenim izvorima u modernizmu. U stvarnosti, slogan željenog povratka patrističkim izvorima (koliko god zvučalo privlačno i zaslužno) značio je od tih ljudi diskreditaciju ere Tridentskog sabora. A zašto? Budući da bi diskreditiranje ere Tridentskog sabora omogućilo rehabilitaciju Martina Luthera. Ovo je bilo razmatranje teologa Ratzingera neposredno poslije sabora. I tako, u svakom slučaju, liturgijska se reforma orijentirala jednostrano u smjeru patrističkog doba, ali uz pokriveno odbijanje Tridentske ere. To je kao da kažete, da je prvih pet stoljeća normativno, a na ostatak nemojte obraćati pažnju. Ova teza nepostojećeg protivljenja [između praksi drevne Crkve i reformi Tridentskog sabora], koliko god prikrivena, pratila je liturgijsku reformu koju su modernisti izvršili. Jako su poštivali praksu iz prvih stoljeća kršćanstva, o kojoj su obilno svjedočili crkveni oci, primanja Euharistije u ruke.

U prvim kršćanskim zajednicama bilo je normalno primiti Tijelo Kristovo izravno na ruke; u tom pogledu postoje brojna svjedočanstva, kako u istočnoj tako i zapadnoj Crkvi: mnogi crkveni oci (Tertulijan, Ciprijan, Ćiril od Jeruzalema, Bazilije, Teodor iz Mopsuestije), razni pravni kanoni tijekom sinoda i sabora (Sinoda u Konstantinopolju 629., Sinode u Galiji između 6. i 7. stoljeća, Sabor u Auxerreu, koji se održao između 561. i 605.) sve do svjedočanstva 8. stoljeća sv. Bede Časnog i sv. Ivana Damašćanskog: svi od njih potvrđuju istu široko prakticiranu tradiciju. I svakako je korisno prepoznati ovu praksu. No, u ovom trenutku moramo pitati što se dogodilo – u smislu teološke i liturgijske legitimitizacije – kao sljedećeg koraka vjere Crkve. Kada su u srednjem vijeku određene teološke škole počele raspravljati o modalitetima Stvarne Prisutnosti Krista u Presvetom Sakramentu – neke od kojih zaključuju definirajući Je samo kao prazni znak koji s daljine podsjeća na bitnu stvarnost Gospodina među nama [samo duhovnu] – reakcija Crkvene zajednice bila je da uvelike istakne štovanje i klanjanje Euharistijskim česticama, do uvođenja novog obreda primanja Pričesti izravno u usta klečeći, upravo kako bi naglasili veličinu prave Prisutnosti Tijela Kristova. Da nije bilo takve intervencije, postojao bi pravi rizik da Euharistija bude posve profanirana.

https://onepeterfive.com/world-wide-petition-bishops-ask-kneelers-faithful-want-receive-communion-kneeling/

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *