Ne znam gdje bih počeo.
Zahvaljujući dojavi čitatelja jutros, krenuo sam na službene stranice Konferencije isusovačkih provincijala u Latinskoj Americi i na Karibima.
Tamo sam malo istraživao. Slijedio sam link na njihovu Facebook stranicu. Šarena je. Šarena na način na koji možda nosi mučno značenje ovih dana:
Bio sam upozoren na specifičan članak, o ocu Arturu Sosi, uvijek kontroverznom novom isusovačkom generalu, koji je nedavno sudjelovao na konferenciji „između kršćana i budista koji rade za mir”u Kambodži.
On je propovijedao, prema članku, na temu različitosti, straha od različitosti, te „izgradnje zidova” koji nastaju iz straha i nasilja.
Zatim je posjetio budistički hram, gdje je govorio pred 80 – tak okupljenih redovnika kako slijedi:
Hvala vam na vremenu i mudrost koju ste podijelili danas.
Naučio sam mnogo toga od vas, dali ste mi mnoge stvari o kojima bi trebao razmišljati i moliti. Duboko tješi da vidi kako smo ujedinjeni u želji za promicanjem pomirbe i mira u svijetu. Utješno je vidjeti kako dijelimo uvjerenje da put do mira počinje iznutra, iz duboke transformacije unutarnje osobe, iz rasta u odvojenost i dobrotu.
Zahvalan sam što su moja braća isusovci promotori dijaloga s budizmom ovdje u Kambodži, da li na razini akademske razmjene, zajedničke molitve ili zajedničkog životnog standarda i zajedničkog djelovanja u službi siromašnih. Hvala na inspirativnom i smislenu svjedočenju o tome kako živite našu isusovačku misiju pomirenja.
Među mnogim stvarima koje sam naučio od pape Franje, je njegovo inzistiranje na važnost stvaranja kulture susreta. On koristi ovaj izraz cijelo vrijeme. On vjeruje da u našem podijeljenom svijetu, gdje neki žele izgraditi zidove, ono što moramo učiniti jest promicati susrete bez straha, ljudi koji susreću ljude, slušaju duboko i poštuju jedni druge, gradeći odnose i prijateljstva.
Hvala vam na ovom susretu danas poslijepodne, koji me je obogatio i nadam se da će uroditi plodnom službom.
To je bio posve općenit govor. Dezinficiran. Ne spominje Isusa Krista. Nema naznaka da bi Sosa dobio želju dovoditi duše punini Istine, po čemu su mnogi njegovi prethodnici Družbe Isusove bili poznati. Dok sam završavao čitanje, u stvari, nisam si mogao pomoći, nego sam mislio na sv. Franju Ksaverskog, apostola u Aziji. Kao jedan od prvih isusovaca, on je neumorno radio u Indiji, Maleziji, Japanu, i da se nije razbolio prije dolaska na kopno, postao bi prvi misionar u Kini također. Katolička enciklopedija kaže o sv. Franji Ksaverskom:
Zaista je čudo da je jedan čovjek u kratkom periodu od deset godina (6. svibnja 1542. – 2. prosinac 1552.) mogao posjetili toliko zemalja, preći toliko mora, propovijedati Evanđelje tolikim mnogim narodima i obratiti toliko nevjernika. Neusporediv apostolski žar koji ga je pokretao, te ogromna čuda koje je Bog izveo po njemu, objašnjavaju ovo čudo, kojem nema premca. Popis glavnih čuda može se naći u buli kanonizacije. Sv. Franjo Ksaverski smatra se najvećim misionarom od vremena Apostola, a žar kojeg je pokazao, prekrasna čuda koja je učinio, te veliki broj duša je doveo svjetlu istinske vjere, pravdaju takvu distinkciju.
Ono što su nam isusovci iz 2017. godine predstavili umjesto toga je primjer njihovog vođe, Sose na slici niže, s bizarnim natpisom koji se pojavljuje kada držite miša iznad fotografije:
Ako ne možete pročitati, on kaže: „Otac Sosa je službeno prvi isusovački superior na budističkom krštenju.” Ovo je grubi kompjuterski prijevod naslova pisanog u kodu stranice, koji glasi, na španjolskom, „Padre Sosa es oficialmente el primer Superior Jesuita en bautizarse budista.“ Jasnije rečeno; „Otac Sosa je službeno prvi isusovački superior koji se krstio u budizmu.”
Sad, nemam pojma što to znači „krstiti sebe u budizmu“. Vjerojatno ništa. Ustvari svašta. Budisti se ne krste. Čak budisti zapravo i ne vjeruju u Boga. Kao što Carl Olson i Anthony Clark objašnjavaju u ovom članku o katoličanstvu i budizmu iz Ignatius Insighta:
Ponekad se može reći da je budizam ateističan. Ipak, budizam nije zainteresiran za pitanje Boga, pa ga je točnije opisati kao agnostičnog. Budizam „funkcionira” bez obzira da li postoji Bog. Budist dopušta drugima da vjeruju u Boga ili bogove, ali takva vjerovanja su samo prikladno sredstvo za konačni kraj, koji nema nikakve veze s Bogom ili bogovima. „Boga ne potvrđuje niti demantira budizam”, napisao je Merton u Misticima i zen majstorima, „utoliko što budisti smatraju takve tvrdnje i demantije dualističkim, dakle nebitnim za glavnu svrhu budizma, koja je emancipacija od svih oblika dualističke misli”.
Zajednički nauk Crkve da bi katolici trebali izbjegavati većinu ekumenskih molitvi i naravno, međuvjerskih okupljanja postojao je prije opojnih dana ekumenizma i međuvjerske manije koja je uslijedila nakon Drugoga vatikanskog sabora.
U izvrsnom katehetskom tekstu, Moja katolička vjera: priručnik religije, čitamo:
Kako katolik griješi protiv vjere?
Katolik griješi protiv vjere nevjerom, otpadom, krivovjerjem, ravnodušnosti prema vjeri, i sudjelujući u ne-katoličkom bogoslužju.
Možemo izgubiti vjeru: (a) ako ne učeći dobro doktrinu Crkve; (b) namjerno sumnjajući u istine objavljene Crkvi; (C) čitanjem knjiga i druge literature protivne našoj vjeri; (d) pohađanjem skupova koji se protive našoj vjeri; (e) zanemarujući praksu naše vjere.
Nadalje:
Osobe koje ne vjeruju u kršćanstvo kao religiju božanske objave, bez obzira kršteni ili ne, najčešće se smatraju nevjernicima”. Nevjera je odbijanje vjerovati u bilo što što se ne može percipirati osjetilima ili shvatiti razumijevanjem.
No, nije li posve razumno imati vjeru u Svemogućeg Boga koji zna puno više nego što se mi ikada možemo nadati da ćemo znati i može raditi stvari izvan našeg razumijevanja? Potrebno je da služimo Bogu na način na koji On to traži, a ne na način na koji nam se svidi da to činimo. Iz tog razloga moramo prakticirati vjeru koju je objavio Bog i izbjeći stvaranje naših vlastitih religija prema našim raznim željama i fantazijama. Budisti, Muslimani, Hindusi, Židovi i pogani su nevjernici. Kao što je objašnjeno, kršćani mogu postati nevjernici također.
Zašto katolik griješi protiv vjere sudjelovanjem u ne-katoličkom bogoštovlju?
Katolik griješi protiv vjere sudjelovanjem u ne-katoličkom bogoštovlju, jer na taj način on ispovijeda vjeru u religiju za koju on zna da je lažna.
- Nije u redu biti prisutan na protestantskim ili židovskim službama čak i kad mi ne sudjelujemo u njima, jer takve službe ne časte Boga na način koji On želi da Ga se časti. Ako je ustanoviovlastitu Crkvu onda On mora htjeti biti čašćen na načineCrkve. Osim toga tako dajemo loš primjer i izlažemo se opasnosti gubljenja naše vjere.
Kada je to potrebno, zbog društvenih obveza, katolik može biti prisutan na ne-katoličkom vjenčanju ili sprovodu, ali on ne smije sudjelovati u službi. Ni u kojem slučaju ne smije prisustvovati službama drugih ne-katoličkih crkava, poput slanja svojih svećenika, propovijedi, itd.
Sada, pogledajte ponovo gornju sliku. Ne čini li se da Sosa „sudjeluje u ne-katoličkom bogoštovlju?”
Svakako.
A sada članovi njegovog vlastitog reda ne vide ništa loše u tome što govore da „se krstio u budizmu.”
Oni od vas koji dugo vremena pratite ćete bez sumnje biti u mogućnosti ukazati na druge slične primjere u ne tako dalekoj prošlosti, osobito možda najznačajniji su takozvani „ekumenski” molitveni susreti u Asizu, pod vodstvom pape Ivana Pavla II. Obraćenici i oni koji su nedavno proučavali tradicionalna crkvena učenja ne moraju biti svjesni tih stvari. Zbog prostora, i mog zdravog razuma, neću započeti njihov popis ovdje. Iscrpan tretman bi obuhvatio mnoge stranice.
Ovakve stvari moraju prestati. Kao što sam napisao prije, kao katolici, ne možemo biti ravnodušni prema ravnodušnosti. Iako možemo biti u iskušenju reći: „To nije toliko bitno, to se događa cijelo vrijeme do sada!” trebamo odoljeti iskušenju. To je uvijek bitno. To je bitno što smo postali toliko cinični da nas to jedva uzbuđuje ovih dana.
U vremenima poput ovih, ja refleksno posežem za Činom posvete ljudskoga roda Srcu Isusovu (papa Pio XI), kojeg sam dijelio s vama prije:
Isuse preslatki, Otkupitelju ljudskoga roda, pogledaj na nas pred oltarom tvojim preponizno prostrte. Tvoji smo, tvoji hoćemo da budemo; a da možemo s tobom što čvršće bili sjedinjeni, evo se danas svaki od nas drage volje posvećuje Tvome Presvetomu Srcu.
Tebe, istina, mnogi nisu nikada upoznali; Tebe su prezrevši zapovijedi Tvoje, mnogi odbacili. Smiluj se jednima i drugima, predobrostivi Isuse, i sve ih privuci Svetomu Srcu Svojemu. Kralj budi, Gospodine, ne samo vjernima, koji se nisu ni u jedno vrijeme udaljili od tebe, nego i rasipnim sinovima, koji su Te ostavili: učini da se ovi u kuću očinsku brzo povrate, da od bijede i gladi ne poginu.
Kralj budi onima, koje ili kriva mišljenja zavaravaju ili nesloga rastavlja, i prizovi ih natrag u luku istine i jedinstvo vjere, da naskoro bude jedno stado i jedan pastir.
Kralj budi napokon svim onima, koji se još u tami krivoboštva nalaze, i ne krati se privesti ih u Svoje Kraljevstvo. Svrni napokon Svoj milosrdni pogled na potomke onoga naroda, koji je tako dugo bio narod izabrani; a krv, nekoć na njih izazvana, neka sada i na njih siđe kao otkupljenje vrelo života.
Udijeli, Gospodine, Crkvi Svojoj sigurnu i potpunu slobodu, udijeli svima narodima mir i red; učini, da s obadva stožera zemlje jedan odliježe glas: Budi hvala Božanskomu Srcu, po kojem nam je stečeno spasenje, Njemu slava i čast u vijeke. Amen
I molim vas molite za Sosu. On vodi duboko potresen red čiji je član i Franjo.
Znamo da Franjo nema ništa protiv ovakvog ponašanja, štoviše on to sve potiče. Sjetimo se samo njegovog službenog videa o ekumenizmu, gdje je izjednačio Budu i Kralja našega Gospodina Isusa Krista.