Zborna molitva za 29. travnja, Četvrtu nedjelju poslije Uskrsa, glasi kako slijedi:
O Bože, koji činiš da vjerni budu jednog uma i volje: daj svom narodu da voli ono što Ti zapovijedaš i da želi ono što Ti obećavaš da bi se usred promjena svijeta, naša srca mogla utvrditi gdje se istinske radosti mogu pronaći.
Ove su me riječi podsjetile na sadašnju situaciju u Crkvi u kojoj se vjernici drže kao taoci, od strane čovjeka koji se predstavlja kao Katolik, i još gore, kao Kristov vikar!
Kao što jasno podučava gornja Zborna molitva, da bi se netko mogao smatrati jednim od vjernika, potrebno je biti “jednog uma i volje”.
Sa čim ili sa kim?
S Crkvom koja govori u Ime našega Blagoslovljenog Gospodina; objavljujući “sve stvari” koje On zapovijeda i obećava. (Mt. 28:20)
Samo u takvim nepromjenjivim stvarima, govori nam Zborna molitva, se može naći istinska radost – tj. duhovna radost koju je opisao Sveti Toma Akvinski:
Prava ljubav je ljubav Božja, čije je dobro nepromjenjivo, jer je On Svoja dobrota, a od same činjenice da je On voljen, On je u onima koji Ga ljube najuzvišeniji učinak, prema Prvoj Ivanovoj 4,16: Tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. Stoga je duhovna radost, koja je oko Boga, uzrokovana ljubavlju. (Aquinas, ST II-II Q28 Al)
Sjetite se još jednom riječi Zborne molitve:
“Ljubiti ono što Bog zapovijeda i željeti ono što On obećava …” Ovo je ljubav koja stvara istinsku radost.
Imajući sve ovo na umu, može li se reći da je Franjo “jednog uma i volje” s Crkvom?
Drugim riječima, kako se prava radost uspoređuje s Bergoglijevom radošću?
U odgovoru na ovo pitanje mogao bih ponuditi doslovce desetke i desetke citata iz njegove trilogije apostolskih pobudnica (takozvanih), od kojih svaka predlaže govoriti o radosti – radost Evanđelja, radost ljubavi, radost i veselje…
Ja ću se, međutim, ograničiti na samo jedan; u ovom slučaju, preuzet iz najnovijeg dokumenta od tri:
Samodopadnost je zavodljiva; ona nam govori da nema smisla pokušati mijenjati stvari, da ne možemo ništa učiniti, jer to je način na koji su stvari uvijek bile, a ipak uvijek uspijevamo preživjeti. Kroz silu navike više se ne odupiremo zlu. … Ponovno promislimo o našem uobičajenom načinu rada; otvorimo oči i uši, a prije svega naša srca, kako ne bi bili zadovoljni sa stvarima kakve jesu, već uznemireni živom i djelotvornom riječju uskrsloga Gospodina. (Gaudete et Exsultate – 137)
Ovaj odlomak, koji opisuje način Bergoglijeve radosti, jest antiteza Zborne molitve od prošle nedjelje!
Vidite, za Franju, “čvrsto se držati” nepromjenjivih zapovijedi i obećanja Božjih “usred promjena u svijetu” (ili ono što bi on nazvao, “konkretnih situacija” u kojima se nalazimo) nije put istinske radosti; umjesto toga, to je samo “samozadovoljstvo” i neugodna “navika” koje se moramo osloboditi.
Uistinu, s pravom možemo reći, bez ikakvog znaka hiperbole, da je cijeli “takozvani Franjin pontifikat” (da još jednom citiramo fra Grunera) antiteza onoga što znači biti “jednog uma i volje” sa Svetom Katoličkom Crkvom i svim što Ona podučava u Ime Krista (tj. anti-Katolički, antipapinski).
Čitatelji se mogu sjetiti da sam izazvao one koji imaju glas u Katoličkim medijima koji i dalje nazivaju Franju “papom” i “svetim ocem”, a posebno one koji tvrde da su branitelji tradicije:
Kako točno se članstvo ovog čovjeka u Svetoj Katoličkoj Crkvi manifestira izvana?
To je bilo prije više od mjesec dana …
Do sada nije bilo takmaca, ali ako se netko pojavi, sigurno ću vas obavijestiti.