Fra Antony Brennan – Prema riječima fra. Martina, SJ: „Da bi učenje bilo stvarno autoritativno, očekuje se da će ga primiti ljudi Božji, vjernici. Znači, pogledajmo, recimo, Uznesenje … ljudi to prihvaćaju. Oni idu na Blagdan Uznesenja, vjeruju u Uznesenje. Primljeno je.“
Kada se raspravlja na taj način, predlagatelji ovog stajališta usredotočeni su na način na koji je proglašena dogma Uznesenja. To implicitno dokazuje njihovu tvrdnju.
Međutim, ovaj argument je toliko neuredan da je teško vjerovati da bi ga itko mogao ozbiljno shvatiti. Neposredni očiti problem je da riječi “primiti” i “pristati” ili “prihvatiti” znače samo jedan kognitivni stav: “prihvaćanje”.
Evo činjenica o Uznesenju. Papa Pio XII. pisao je svim patrijarsima, kardinalima, biskupima i tako dalje, pitao ih je da li se slažu da je razumijevanje Gospine smrti – to jest, da je Marija uznesena na Nebo, tijelom i dušom – ono što je cijela Crkva uvijek vjerovala. Odgovarali su rekavši da se slažu da je to primljeno i predano od jedne generacije drugoj.
Vraćajući se novom konceptu kako Katolici trebaju utvrditi trebaju li promatrati Crkvenu poduku o moralnim zakonima ili ne, čini se da, prema Martin & Co, kad kažu da nisu primili, oni zapravo kažu da se nisu složili s tim učenjem i zato ga ne prihvaćaju. To, ih naizgled, očito oslobađa od poštivanja moralnog zakona u jednom ili drugom aspektu.
U praktičnom smislu to znači, za oslobođenog, suvremenog čovjeka, da je on sada slobodan da ne prati crkvenu poduku o moralnosti, ako ju nije primio (tj. ne slaže se s njom – što u stvarnosti znači da ju ne prihvaća). To mora biti apsolutni vrh subjektivizma. Kako sada, očigledno, nema univerzalnog ili prirodnog zakona koji obvezuje sve, onda je pojedinac, sudac koji odlučuje je li neka radnja, neki čin, dobar ili loš. Tako moderni muškarac u samom središtu svoje odluke smješta sebe: mene, ja, ono što želim, ono gdje se osjećam ugodno. Zapravo, cijeli moralni zakon sada glasi – u osnovnim, praktičnim terminima – moralno je ono što ja želim raditi. Kraj rasprave.
U mojem neznanju, mislio sam da je argument koji se koristi riječju „primiti“ uvijek bio u objašnjavanju Depozita Vjere, kako je rekao veliki nadbiskup Lefebvre, koristeći riječi Sv. Pavla: “predaja onoga što je primljeno od početka.“
Gledajući uspjeh ovog sadašnjeg novog pristupa moralnom životu, to zapravo znači da, ako se on prihvati, onda nema više potrebe za Katoličkom Crkvom, papom, svećenicima, vjeroučiteljima, strukturama, hijerarhijom … ničim uopće.
Objektivno, to bi mogao biti vrlo učinkovit plan, uništiti Crkvu u potpunosti! Pri prihvaćanju tog stava prema moralu, koji nužno uključuje i doktrinu, Crkva bi zapravo bila potpuno nevažna – suvišna.
Ovo učenje od Martina & Co. moglo bi naravno značiti da je univerzalno spasenje konačno, službeno, prihvaćeno. To je jedan princip koji se prima bez ikakvih problema kao i sve ostalo! Ako je to slučaj, znači li to da je Luther pobijedio? Sigurno, kako je “Sporazum o opravdanosti” potpisan od strane Rima i nekih luterana, slijedi da nije potrebno zaslužiti posvećenje.
Ako je to slučaj, onda svakako trebamo slaviti svaku obljetnicu protestantske pobune – ne samo slaviti, već se ispričati zbog naše gluposti i tražiti kanonizaciju siromašnog, pogrešno procijenjenog Luthera, i obznaniti da se svi one koji su sudjelovali u Trentskom Saboru posthumno ekskomuniciraju.
https://onepeterfive.com/simple-priest-receive/
Pravila komentiranja: HKZ cijeni i potiče komentare čitatelja. Komentare ipak treba ograničiti na temu, da budu precizni i jasni, poželjno bi bilo da se podupru činjenicama, u svrhu davanja novih informacija ili produbljivanja postojećih.
Ovaj prostor nije namijenjen da bi se na njemu vrijeđalo bilo koga, niti je namijenjen za širenje osobnih duhovnih iskustava, također nije namijenjen za učestalo osobno blogiranje niti za teološke rasprave među komentatorima. Nije tajna da postoje uljezi koji mogu napraviti štetu, zbog toga neke komentare moramo brisati. Ako ispunjavaju ova pravila, objavljeni komentari ne moraju nužno odražavati stajalište HKZ-a.