John Allen Jr.: Branitelj hrskavog katoličanstva

Kao što je napomenuo Christopher Ferrara, nedavni pad kardinala Oscara Rodrigueza Maradiage, skinuo je masku s navodno ponizne i skromne Franjine Crkve. Trebali smo znati bolje; poput svih “šampanjskih socijalista”, skandal Maradiage naglašava izreku da što više netko govori o svojoj ljubavi prema siromašnima, to je vjerojatnije da ta osoba uopće ne mari za siromašne. U svom pravodobnom članku, Ferrara također upućuje na rad Johna Allena Juniora, koji je kroničar uspona, pada i rehabilitacije kardinala Rodrigueza Maradiage prema samom papi Franji, u njegovoj knjizi iz 2015. “Franjino čudo: U središtu transformacije pape i Crkve“.


U svjetlu otkrivanja skandala, Allenova stranica, Crux, objavila je niz članaka s biranim riječima o tom pitanju, koji prikazuju i Maradiagu i Franju, papu koji ga je rehabilitirao, u opreznom suosjećajnom svijetlu. Dan poslije Božića, “osoblje Cruxa” napisalo je komad, “Honduraški kardinal kaže da ga je papa Franjo pozvao da izrazi podršku nakon financijskih optužbi”, koji je pozicioniran kako bi Maradiagu prikazao kao žrtvu lažnih optužbi. Crux je tiskao Maradiaginu verziju utješnog telefonskog poziva kojeg je primio od pape Franje, koji je navodno rekao honduraškom kardinalu: “Žao mi je zbog svega zla koje su učinili protiv tebe, ali ne brini”. Na što je Maradiaga tvrdio da je odgovorio: “Svetosti, ja sam miran – u miru jer sam s Gospodinom Isusom koji poznaje svačije srce”. U konačnici, iako Allenov Crux navodi neke od financijskih (ali ne i seksualnih) optužbi protiv kardinala Maradiage, autori su napunili članak s Maradiaginom bezvrijednom inačicom događaja, navodeći: “Kardinal je rekao da je novac koji je dobio od sveučilišta potrošen na financiranje rada za nadbiskupiju, kao što je pomaganje siromašnima, pružanje zdravstvene zaštite i podupiranje svećenika u ruralnim župama”.
Stoga smo ostali s dosadnim pitanjem: Zašto John Allen Jr. i Crux, koji u prošlosti nisu oklijevali pošteno kritizirati korumpirane klerike, tako brzo staju u obranu kardinala Maradiage?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo odgovoriti na još jedno pitanje: Tko je John Allen Jr.?
John Allen Jr. je pomalo anomalija u svijetu katoličkog novinarstva. Karijeru je započeo kao umjereni ili čak konzervativni glas propale perjanice starog liberalnog establišmenta, The National Catholic Reporter-a, gdje je šesnaest godina radio kao vatikanski dopisnik. Nakon što je napustio The Reporter, Allen je osnovao Crux pri Boston Globe-u, novinama koje su pretvorile skandal o zlostavljanju iz 2002. u puni frontalni napad na Katoličku crkvu.
Navodno zbog financijskih problema, Allenov Crux je prekinuo s Globe-om i sada ga začudno i tajanstveno financiraju Kolumbovi vitezovi.
Tijekom svoje karijere, Allen je pokušao djelovati kao centrist u svojim spisima, suptilno napadajući SSPX, ali također i pišući apel dužine knjige za pomoć strašnoj sadašnjoj situaciji progonjenih kršćana širom svijeta.
Allenova samodopadna slika navodno umjerenog centrista, međutim, pomalo je zabluda, a Allen, kao i drugi u katoličkom tisku, jednako je suptilna i lukava machiavellistička lisica koliko je i nadaren govornik.
Na mnoge načine, John Allen je zrcalna slika katoličkih neokonzervativaca, koje je kritizirao. Usvajanjem društvenog stava kao i teorije pravednog rata koji je u skladu sa socijalnim naukom Crkve, Allen je čak ispalio granate na građevinu laži i pogrešnih prikaza koje su neokonzervativci izgradili protekla gotovo četiri desetljeća. U “Franjinom efektu”, Allen ruši često ponavljanu neokonzervativnu tvrdnju da je Centesimus Annus moment promjene u razmišljanju Ivana Pavla II., u kojem ga je talijanski političar Rocco Buttiglione čvrsto uvjerio u genij idolizacije kapitalizma Michaela Novaka. Upravo suprotno, kao što Allen podsjeća američke katolike (one koji nose ružičaste neokonzervativne naočale „Svjedoka nade“), Ivan Pavao II. izjavio je u svojem ranom radu Katolička socijalna etika da su “buržoaski mentalitet i kapitalizam u cjelini, sa svojim materijalističkim duhom, u suprotnosti s Evanđeljem.”
Nadalje, za razliku od pisaca neugodnih arogantnih neokonzervativaca kao što su George Weigel i pokojni o. Richard Neuhaus i Michael Novak, proza Johna Allena Jr. je ugrijana šarmantnom, inteligentnom i (uglavnom) iskrenom osobnosti. Konačno, za razliku od neokonzervativaca, Allen se (većinom) ne mora hvaliti zbog svojih “vatikanskih veza”, osobito u njegovim knjigama, jasno je da je on najinformiraniji i “uključeni” katolički novinar u svijetu engleskog govornog područja.
No, budući da biti vatikanski insajder 21. stoljeća nije nužno dobra stvar – pogotovo kada je Vatikan pape Franje ogrezao u herezi, kao i seksualnom i financijskom skandalu (s optužbama za sotonsku praksu!). Jedan od Allenovih najbližih kontakta za pisanje „Franjinog efekta“ bio je belgijski kardinal Godfried Danneels, jedan od kolovođa mafije iz St. Gallena koji je pomogao u spletki za izbor Jorgea Maria Bergoglija. John Allen treba biti oprezan kada se hvali svojim odnosom s kardinalom Danneelsom, koji je, kao što je istaknula Elizabeth Yore, bio uključen u veliko prikrivanje razrađenih mreža seksualnog zlostavljanja. Što je još strašnije, postoje glasine o vezi sa strašnom Dutroux aferom, jednim od najviše objavljivanim i najodvratnijim slučajem trgovine djecom u suvremenoj povijesti, koje čak ni glavni mediji nisu mogli potisnuti.
To, naravno, ne optužuje Johna Allena Jr., međutim, s druge strane, teško je vjerovati da takav oštar, katolički um, poput Sherlocka Holmesa, ne bi bio svjestan tog skandala.
Osim njegovih prijateljstava sa skandaloznim prelatima, tijekom njegove karijere Allen je koristio svoje talente kako bi postigao dva cilja: kako bi konzervativni prelati poput Benedikta XVI. izgledali manje konzervativno liberalnoj publici i, što je još važnije, kako bi liberalni prelati i politike izgledali manje liberalno konzervativnim katolicima.
Zapravo, podskupina “konzervativnih” katolika se formirala kao posljedica [djelovanja] Johna Allena. Ova skupina proizlazi iz “hrskavog konzervativizma” otpadnika od vjere i protivnika Trumpa, ratnika društvene pravde, ekumenskog hahara Roda Drehera. Ova grupa, koja ponekad prihvaća naziv hipster katolicizma, kombinira tradicionalnu katoličku pobožnost s novom ljevicom, socijalnim politikama civilizacijskog samoubojstva kao što su otvorene granice i multikulturalizam. Međutim, ono što je najviše zanimljivo i uznemirujuće je duboko suosjećanje koje Allen i njegovi sljedbenici imaju za “ljubav prema onome čije se ime ne usuđuju spomenuti”, koje uvijek, kao što smo vidjeli sa skandalom Maradiage, prati doktrinarna i moralna korupcija.
Kao i nastojanja katoličkih neokonzervativaca da ublaže neke od najpoznatijih likova u hijerarhiji Crkve nakon Vatikana II, John Allen je, kroz svoje spise, pokušao učiniti Franju manje radikalnim. U njegovoj knjizi „Franjin efekt“, koju je izdao prije Amoris Laetitia, Allen tvrdi da Franjo “nije doktrinarni radikal” i da “nije promijenio nijednu riječ Katekizma Katoličke Crkve”, od 2015. godine. S druge strane, s osvježavajućom iskrenošću, Allen osobito koristi marksistički izraz Saula Alinskyova “agent promjene” kako bi opisao papu Franju čije naizgled hereze zapravo odražavaju “umjeren i fleksibilan pristup katoličkoj doktrini …”
Ovaj duplo govor karakterističan je za Allena, koji, poput svoga suputnika, o. Jamesa Martina koristi vrlo sklisko kodirani jezik zviždaljke za pse prema svojoj ljevičarskoj publici dok tješi svoje konzervativne čitatelje.
U Allenovu pisanju papa Franjo nije modernistički “Papa diktator”. On je poput prijateljskog, liberalnog ujaka iz Seattlea ili Minneapolis-St Paula, koji je svoj život posvetio “suprotstavljenom ratu” i njegovoj “zelenoj politici”, pa njegovo udvaranje rasističkim, anti-kršćanskim eugeničarom poput Jeffreyja Sachsa proizlazi iz njegove “brige za okoliš i zaštite ljudi na marginama života”. Kao što Allen kasnije primjećuje u „Franjinom efektu“ papa Franjo je znak da je zloglasna “etika bešavne odjeće” kardinala Bernardina konačno našla put u papinstvo. Allen odobravajući citira stav novinarke Atlantic Monthly-a Tare Isabelle Burton da “… … Franjo navodi katolike da tretiraju zabrinutost za okoliš kao sastavni dio onoga što znači poticati kulturu života” i kao jednake važnosti opiranju pobačaju i gay braku”. Ova Allenova izjava objašnjava puno o papinstvu pape Franje i njegovu signalu da su se stari liberali vratili i uspjeli razbiti pokret za život sa same Petrove Stolice.
Umjesto da kaže da pomaže Georgeu Sorosu i planira fizičko i kulturno uništenje Europe i europskih naroda, papa Franjo je, u Allenovoj prezentaciji, motiviran brigom za “useljenike”. Štoviše, papa Franjino pranje nogu dvojici muslimana u zloglasnom obredu Velikog četvrtka 2013., za Allena je samo “tehničko kršenje crkvenih pravila”, koje je s druge strane pružilo “vizualnu ilustraciju kako izgleda … reforma [pape Franje]”. Istinitije riječi se ne mogu izreći.
Štoviše, kao što su neokonzervativci poput Georgea Weigela pokušali objaviti vlastitu verziju Ivana Pavla II. kao “cool” pape sa Svjetskog dana mladih koji je istrgnuo sunčane naočale iz ruku zvijezda poput Bona iz irskog rock benda U2, John Allen otkriva činjenicu da je Franjo viđen kao “cool” papa” koji je bio na više naslovnica časopisa nego Scarlett Johansson” i “koji je bio guglan gotovo jednako često kao i Justin Bieber”.
Problem s ovim pristupom, kojeg je popularizirao Ivan XXIII., “nasmiješeni papa” aggiornamenta, jest da je tako suprotan kršćanskom primjeru. Od samog Krista kojega je odbio vlastiti narod i kojega su raspeli Rimljani, kršćanskih mučenika koje su trgali lavovi, dok su pogani uživali, sv. Franje za koga je vlastiti otac smatrao da je lud, sv. Tome Akvinskog, koji je bio ismijavan zbog svoje uzdržanosti i veličine, sv. Oca Pija iz našeg vremena čijim su se stigmatama ismijavali televizijskim “ekspozejima”, pravi kršćani su uvijek bili prezreni od strane svijeta.
Međutim, Allenov „Franjin efekt“ nije bez manjih kritika Franje – osobito njegovog perioda dok je bio nadbiskup Buenos Airesa. Allen primjećuje da je nadbiskupija zaredila samo 12 novih svećenika pod Bergogliom, pod čijim se mandatom sjemenišna populacija zapravo smanjila.
U „Franjinom efektu“, Allen nadalje nastoji pružiti pokriće biskupima Zapada, poput Kardinala Marxa, Kaspera i Schonborna čije riječi i djela proturječe radikalnom svjetonazoru, dajući apsurdnu izjavu: “Prema sekularnim standardima nema liberalnih biskupa – koji bi zastupali prava na pobačaj, homoseksualne brakove i smanjivanje uloge religije u javnom životu. U Crkvi, liberalni biskup obično znači netko tko je posvećen crkvenom učenju, ali fleksibilan i prilagodljiv u načinu na koji je primjenjuje, dok konzervativac vjeruje u povlačenje crte u pijesku.” To je bio jedan od Allenovih primarnih modus operandi-ja u njegovim djelima: uvjeravanje dobronamjernih, istinski pobožnih, pa čak i konzervativnih katolika da liberalni i heretički prelati zapravo nisu gorljivi liberali; oni su samo, jako, jako fini.
U „Franjinom efektu“, okultiste poput Teilharda de Chardina i sumnjivi modernisti kao što su Karl Rahner i Jean Danielou Allen također hvali kao “odvažne jezuitske mislioce”. Umjesto papazjanije seksualnih degenerika, komunista i heretika, “progresivni isusovci” 20. i 21. stoljeća vodili su herojski džihad protiv “nepravednih društvenih struktura” (marksistički izraz, usput) u svom plemenitom pokušaju izgradnje novog svijeta pravde i mira.
Allen, u “Franjinom efektu”, također prihvaća modernističku metodu Teologije oslobođenja razdvajanja crkvene pastoralne prakse od njezinog višegodišnjeg učenja. Allen pripovijeda priču o anonimnom kardinalu kojega je Allen čuo kako je rekao razvedenoj i ponovno vjenčanoj Talijanki na potpisivanju knjige “prije mnogo godina”, iako Crkva službeno uči da ne može primiti Pričest, “kao svećenik”, kardinal joj ne bi mogao reći što treba učiniti, to je do njene “savjesti” i “savjeta” njenog svećenika.
Allenovo objašnjenje kardinalovog naizgled odobrenja svetogrđa vrlo je jasno i vrijedno citirati u cijelosti:
“Ukratko, to je razlika između zakona u katoličanstvu, koji je općenito britak i čvrst, i [tome] kako se primjenjuje, što može ostaviti mjesta ogromnom nijansiranju i fleksibilnosti – ovisno, naravno, o tome tko ga primjenjuje.”
Ovaj opasno zavaravajući odlomak, kojeg Allen ovdje prenosi svojoj vrlo širokoj publici, obuhvaća otrov modernističkog razmišljanja koji je preplavio Franjinu crkvu i ugrožava duše mnogih u Crkvi. To je ideja opasnija od otvorene pobune protiv crkvenog učenja, jer ima moć zavesti dobronamjernike katolike u ozbiljnu pogrešku.
Jasno je da su crkveni nauk i zakon apsolutni, nepromjenjivi vodič za katoličku praksu ili aktivnost, a svatko tko kaže drugačije je zbunjen ili je lažljivac.
Zanimljivo je, kako otkriva Franjino čudo, ono što Allen osobito brani jest sodomija – osobito klerikalne homoseksualce. U “Franjinom efektu”, Allen koristi gay-friendly jezik sličan o. Jamesu Martinu, koji opisuje ljevičarsko razočaranje Sinodom o braku i obitelji iz 2014. što nije uključila “novu dobrodošlicu homoseksualcima” ili priznavanje “pozitivnih vrijednosti u ne-tradicionalnim odnosima”. Nije potrebno komentirati da ovaj meki jezik iz vrtića nije jezik kojeg je Crkva tradicionalno koristila kako bi osudila preljub i sodomiju.
Štoviše, poput psa koji skače na poštara, Allen brzo napada bilo kakvu kritiku homoseksualaca u i izvan prezbiterija. Allen čak i istinski misli da je gay cool; on piše da je “instantno slavna izjava o homoseksualcima” – “Tko sam ja da sudim?” – bila među najcitiranijim frazama 2013. godine, zarađujući mu počasti “osobe godine” ne samo od časopisa TIME, gay časopisa The Advocate, koji je pokazao nasmiješeno papinsko lice s naljepnicom ‘NO H8’.” Allen je nadalje pohvalio Franjino imenovanje relativno mladog Rainera Marie Woelkia za nadbiskupa Kölna, koji je primio “nagradu za poštovanje Njemačkog saveza protiv homofobije“.
Johna Allena Jr. mogao je proizvesti samo Vatikan II, vrh modernizma. Kao i njegovi neokonzervativci, Allen je unuk modernizma i predstavlja papazjaniju “konzervativne” Novus Ordo pobožnosti i heretičkih ideja. Iako Allenova, roddreherovska, veselog kafića, tihog glasa i šašavog ujaka persona može privući mnoge katolike koji su gnjevni na personu “ljutitog oca”, kojom su prožeti katolički neokonzervativci, njegovom radu nedostaje militantnost i trijeznost potrebna za borbu protiv velikih moralnih i duhovnih bitaka 21. stoljeća.
Živimo u doba, dragi prijatelji, u kojima se borimo za postojanje zapadne kršćanske civilizacije i u kojoj, kao što je pokazao predsjednik Donald Trump, biti fin i pomirljiv nije dovoljno za osvajanje političkih borbi. Kao rezultat toga, u najmanju ruku, John Allenov., hrskavi katolicizam finog čovjeka nije dovoljan da sruši građevinu modernizma i degeneracije zbog koje trune Crkva odozgo prema dolje. Štoviše, Allenova čudna suosjećanja za grijehe tijela bi trebala izazvati neki alarm kod katolika. Ali, možda najvažnije, Allenovo djelo mora biti prepoznato kao pokrivanje heretika i degenerika u Crkvi, a kao katolici naš je posao otkriti ovo zlo i, kako pjesnik kaže, “Ne dopuštaj, da krevet kraljevski. U Danskoj bude rodoskvrnilački. I bludni ležaj.”
https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3635-john-allen-jr-the-gatekeeper-of-crunchy-catholicism

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *