I reče Bog Abrahamu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.”
Abraham bez prigovora posluša Boga, postavi svoga sina na žrtvenik i prije nego ga ubi, Bog ga zaustavi i reče mu da je prihvatio njegovu žrtvu, riječima: “Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer mi nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.”
Koliko snage i jednostavnosti u ovim riječima koje niti dan danas mnogi laici, svećenici i biskupi ne mogu razumjeti.
Prvi kamen spoticanja za mnoge koji bez prave vjere čitaju Evanđelje, je kako Bog koji je ljubav može kušati običnog čovjeka koji je slab, podložan grijehu, prkošljiv i neposlušan.
To izgleda kao da Bog želi pokazati čovjekovu slabost.
Ali Bog čini upravo to, no ne da čovjeka ponizi, nego da ga uzvisi i učini od njega ništa manje nego sveto, savršeno, herojsko biće, samo kada bi poslušao Božju Riječ.
I jednako kao što ne razumiju Božju kušnju, isto tako ne mogu shvatiti i prihvatiti činjenicu da postoje ljudi – obični smrtnici, koji mogu i žele doista biti poslušni Božjoj Riječi.
Jer kušnja Abrahama i njegova herojska poslušnost Božjem zahtjevu stoji kao nepremostivi bedem, za sve one koji to nisu željeli (ne mogli) učiniti.
Jer oni – velika većina osjeća se toliko strano u tim Biblijskim pričama o poslušnosti iz jednostavnog razloga, jer sami znaju da to nikada ne bi željeli učiniti kao Abraham, kojeg svi naraštaji ne bez razloga zovu praocem vjere.
Upravo to – vjera, potrebna je za herojsku poslušnost.
Manjak prave vjere očituje se kroz ne shvaćanje i ne prihvaćanje Božje Riječi, kao da je to nešto apstraktno, nešto što je simbolično napisano, što je nemoguće.
Stoga osrednja vjera stvara osrednjeg vjernika, koji ne može prihvatiti istinu Biblijskih heroja poslušnosti kakvi su bili Abraham, prorok Ilija, Djevica Marija, Josip, a onda i sam Isus Krist.
A sada, u ovom moru osrednjosti koje vidimo u današnjem svijetu, sa oltara isplivavaju nove interpretacije Božje Riječi, koje sadašnji čovjek može prihvatiti.
Jer sadašnji čovjek više ne može slušati “okrutnu i sirovu” Božju Riječ koja od čovjeka traži tako puno. Stoga je potrebna “iscrpna interpretacija” od strane posvećenih Božjih sluga (svećenika), koji će uspjeti “pripitomiti” Božju Riječ nježnim ušima slušača.
Doista, da sada živi takav čovjek kao što je Abraham ili Franjo Asiški ili Isus svi bi mislili da je lud.
Pa ipak, toliko je sličnosti između ovog zahtjeva koji Bog postavlja pred Abrahama i onog kojeg je postavio pred Svog Sina, Jedinca, kojega odluči žrtvovati za spas cijeloga svijeta.
Abraham ne znajući imitira Boga, a Bog mu za uzvrat daje milost da upravo on bude onaj od koga će poteći Mesija, Spasitelj Svijeta.
Stoga, Božja Riječ i dalje podsjeća čovjeka da je biće stvoreno na sliku i priliku samog Boga, ne samo po vanjštini nego i nutrini.
Bog ne želi za čovjeka ništa manje nego Svetost i Raj.
Svećenici, ne treba nam osrednjost, mi želimo biti pravi Isusovi učenici, a ako vi niste u stanju pomoći nam na tom putu onda nas nemojte onemogućavati u tome.